O kultnom riječkom mjestu

Alen Mance već 8 godina gazdari Malim Rockom, bircem gdje se rock još uvijek pušta s jukeboxa

Lucija Sučić

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Priča o riječkom ugostitelju koji je u uskoro dvije dekade iskustva vjerojatno mnogim Riječanima poznato ime



Iako se ime našeg grada danas najčešće krije iza sintagme ‘Grad koji teče’, ne tako davno glavni alias bio mu je ‘Grad rocka’. Vremena se mijenjaju, ali ovakve identitetske odrednice nikada ne nestaju. Barem ne u cijelosti. Zubu tih nostalgičnih vremena još uvijek odolijeva jedan mali birc na Sušaku, Mali Rock, kojim već osam godina gazdari Alen Mance, riječki ugostitelj koji je u svojih uskoro dvije dekade iskustva vjerojatno mnogim Riječanima poznato ime.


Malom Rocku zapravo nije potreban grandiozan opis – to je jedan mali rock kafić, a u tom opisu je ‘samo’ namjerno izostavljeno.


Dok smo razgovarali, sjedili smo ‘iza’, što je lijen, ali praktičan naziv za dio kafića u kojem se nalaze tri stola, pikado i stolni nogomet, a čiji bi zidovi, kada bi mogli pričati, ispričali štorije i štorije o nebrojenim druženjima, proslavama kojekakvih životnih postignuća, legendarnim partijama i prvim spojevima. Inače, Manceu Mali Rock, kao što to mnogi Riječani, ali i neriječani znaju, nije prvi rodeo što se tiče gazdarenja nad alternativnim klubovima.




– Vremenska linija kaže da sam tamo negdje 1992. prvi put došao u Palach kao dvanaestogodišnjak. Čitava ta klupska spika totalno mi se dopala, već s dvanaest godina mi je bila super. Nakon toga uslijedila je srednja škola, a s njome i moj pokušaj da odem u Palach, ali su me zbog mog balavog izgleda dva legendarna redara, Marinko i Pape, odbili da uđem pod isprikom: ‘Daj, nismo mi dječji vrtić’.


Kako priča dalje ide, ja sam poluuplakan, dobro, priznajem, debelo uplakan, rekao: ‘Vidjet’ ćete vi jednog dana!’ – i sudba kleta je htjela da jednog dana doista budem voditelj tog kluba u koji me nisu puštali jer izgledam – balavo, prisjetio se kroz smijeh.



Ostvarenje »kletve«


No, to se nije dogodilo odmah. Naime, ljubav prema toj klupskoj spiki nije ga puštala, te se uvijek nekako pronašao plivajući u klupskim vodama – ili su one pronašle njega, teško je za reći… Tako je od 2002. pa do 2005. po tuđim prostorima organizirao slušaonice, koncerte i slične evente, no nešto je nedostajalo.


– Cijelo vrijeme falio mi je moj prostor u kojem se neću morati ispričavati zašto je glazba takvog tipa, zašto je toliko glasno, zašto taj bend svira…


Ispričavati se prestao od 2005. pa do 2008. dok je bučio u Booki što je, kako sam kaže, bio njegov prvi vrlo uspješan pokušaj kako napraviti rock klupčić.


Mance sa svojih 28 godina mladosti je 2008. preuzeo ključeve Palacha, kultnog riječkog kluba, a ključevi su u njegovom posjedu bili bogatih pet godina. Tamo je, njegovim riječima, našao »simpatičan balans između običnih večeri kada bih uspio zaraditi novce i koncertnih večeri koje nisu bile toliko profitabilne ali su, reklo bi se, bile za dušu«.


Vratit ćemo se načas na onu tužnu uplakanu priču s početka koja datira u polovicu devedesetih.


– To je ta kletva s otklonom od 12 godina koja se ostvarila, smije se Mance.


Nakon dvije godine pauze od ugostiteljstva (što mu mnogi zamjeraju), od 2015. »skrasio« se iza šanka Malog Rocka gdje, kako i sam kaže, uživa već osmu godinu.


Ništa bez stolnog nogometa


Rock gerijatrija


Tijekom intervjua koji se odvio u popodnevnim »after job« satima jednog skroz uobičajenog petka, u bircu su se pomalo slagale ekipe stalnih gostiju kojima je druženje u Rocku postalo ugodna rutina. Bez iznimke, svatko tko je prošao kroz vrata dobacio je blago povišenim tonom uzvik »Ej«, koji je bio upućen svima prisutnima, a dok smo mi intervjuevali, u prostoriji do dijelili su se najvažniji i najzanimljiviji trenuci dana.


S ove strane zida mi smo pak uživali u reminiscenciji na »dobre stare dane’, te smo spontano kroz razgovor mozgu dali igračku za razmišljanje pitajući se – je li Mali Rock posljednji rock kafić u nekadašnjem Gradu rocka?


– Svojedobno sam dobio komentar da sam ovdje okupio sasvim pristojnu količinu rock gerijatrije, Mance će kroz smijeh iza kojeg se dalo namirisati da u svakoj šali ima pola istine, no ta doskočica odvela nas je u ‘grebanje dubine’…


– Rock kao izričaj lagano odlazi u povijest, htjeli mi to ili ne, tako da i sama ta populacija skupa sa mnom kao gazdom stari. Došli smo već do poluozbiljnih brojki – i dobro je. No što se tiče rocka kao izričaja, on već izvjesno vrijeme nema nekih protagonista koji se kuju u zvijezde, nego se radi o manjim izvođačima. To je jedan izričaj koji blijedi, a samim time i mjesta koja služe za zabavu takvog tipa, zaključio je.


Zastavši na tren te otpivši gut tek natočenih tri deca osvježavajućeg hmeljastog napitka, reče: »Svatko svoje vrijeme hvali da je najbolje, pa sad ide i Alen koji kaže da je njegovo vrijeme najbolje jer u to vrijeme imao si Rock u kome se trenutno nalazimo, Big Rock Mamu, Booku, Točku u kojoj su se zbivali veći koncerti, nakon toga i Stereo gdje su se zbivali isto tako veći koncerti, ali u puno boljoj produkciji.


Jednom do dvaput godišnje bi u Dvorani mladosti bila neka svirka takvog tipa, dok recimo danas mislim da je internet učinio svoje i da su se generacije okrenule nekim drugim stvarima, pa je zapravo glupo očekivati: »Hej, zašto danas ovi ne briju isto kao i mi prije 20 godina?« Zato što je ono bila naša brija, ovo je sad njihova, a sutra će doći neka treća. Rijetko kad se dogodi situacija da jedna generacija totalno »respecta« ovu stariju iznad sebe, znakovito reče i otpije još jedan gut.


Omiljeno riječko mjesto Olivera Dragojevića

Mance nam je ispričao kako je Rock oduvijek bio žarišno mjesto lokalaca, na ovaj ili onaj način. Tako je u sedamdesetima na tom mjestu ondje bila gostionica, odnosno zalogajnica koja se zvala Mir kod Duje, gdje je dotični gospon Duje po starinski pekao odojke i janjce.


Osamdesetih se lokal zvao Dea, a vodila ga je gospođa Božica, dok je gazda prostora bio gospodin Cerović. U ono doba, prepričava nam Mance priču koju je saznao od prethodnog gazde, u tadašnju Deu znao je dolaziti Oliver Dragojević, prije svakog riječkog ili opatijskog koncerta. To je bilo njegovo mjesto za izlazak u Rijeci.


Kada je Oliver Dragojević preminuo, Mance je na Facebook Malog Rocka napisao oproštajnu poruku, a nedugo prije tog tužnog događaja dogodio se jedan sretan – rođenje Alenovog sina koji također nosi ime Oliver.


– Gospodine Dragojeviću, danas neki drugi Oliveri ovdje dolaze, pamtit ćemo vas – napisao je Mance, da bi nakon nekoliko dana u Rock zakoračio jedan čovjek i upitao Manceta je li on autor dotične objave na Facebooku. Mance mu na to odgovori potvrdno, na što je ovaj izvadio fotografiju na kojoj su bili Oliver Dragojević, Boris Dvornik i jedan klinac u sredini – taj isti gospodin koji je ušao u Rock, a čija je majka bila upravo gospođa Božica.

Iz Kružne u slijepu ulicu


Iako smo unutra sjeli već pomalo iz navike, oni koji vole guštati na svježem zraku zasjeli su na terasu kafića koja se nalazi preko puta glavnog ulaza, a s koje puca predivan pogled na grad i Učku. Uz to, u paketu s terasom dolaze i sporadični prekidi razgovora uzrokovani vlakovima koji prolaze prugom ispod kafića, ili pokoja zalutala psovka zbog nekog dosadnog komarca, a koju će čuti oni koji svoje druženje odluče premjestiti u vrt ispod terase.


Nakon nostalgične šetnje prošlošću vratili smo se na ovdje i sada – Mali Rock, koji pod Mancetovim mandatom 10. srpnja slavi osam godina.


Većina ljudi koja u Rocku provede večer (a kažemo večer jer se rijetko kada dogodi da netko doista stoji iza svojih riječi da ide »samo na pola sata«), reći će da Rock ima tu »je ne sais quoi« vibru familijarnosti i topline. Upitali smo ga, iz njegove perspektive, zašto je to tako i doživljava li ga i on na taj način, na što s uzdahom reče:


– Meni je ovo nakon prvo dvoje, nakon Booke i Palacha, godišnji odmor. Booka kao nešto žestoko cjelonoćno, a Palach kao nešto žestoko cjelonoćno, dnevno i k tome u centru grada, bilo je neviđeno veće opterećenje, a onda iz Kružne ulice dođeš u slijepu ulicu i onda se praktički malo sakriješ od cijele te priče i ovo sve doživljavaš kao apsolutno laganini. Meni je to nešto totalno ležerno, jednostavno to privuče takvu klijentelu koja zna to prepoznati.


Pričajući o karakteru Rocka kao kafića, nadodao je crticu iz privatnog života kada je otputovao k prijatelju u Dublin, koji mu je ponudio dvije opcije: želi li obići popularno turističko bar središte ili posjetiti »neku lijevu ulicu« i ući u pravi pub.


– Kada sam razmišljao kuda bi trebala ova moja ugostiteljska priča krenuti, odmah sam se ponajviše vidio u ovoj drugoj, povučenijoj. ‘Ajmo raditi na kvaliteti, a ne na kvantiteti; ne na fluktuaciji ljudi kao da smo fast food ili birc nasred Korza koji ima klasičnu pomodnu turističku ponudu protiv koje dakako nemam ništa, ali se osobno u toj cijeloj priči ne osjećam kao da sam to ja i da bih trebao to ljudima dati, pojasnio nam je.


– Bilo je Rocka i prije mog Rocka, ali meni se ta cijela priča birca u slijepoj ulici jednostavno poklopila s time što bih ja trenutno želio i gdje bih želio raditi. Samim time, to je privuklo sve te ljude koji su dobri, dragi, jednostavni – ono što tražiš od ljudi, bez foliranja, kazao je.



Rock poslije Rocka


Nekako smo u čitavom ovom razgovoru od početka zazirali od doticanja tematike »slona u sobi« i svjesno odgađali postaviti pitanje na koje nismo znali kakav će biti odgovor. No, stigao je red i na to: što nakon Rocka?


– Ja sam cijelo vrijeme u nekoj priči ugostiteljstva, turizma i svega ostalog. Ono što mi se trenutno najviše kosi sa sadašnjim životom je činjenica da sam roditelj dvoje djece, a ovo je isključivo večernji posao. Temeljna stvar koju smo zacrtali jest da nam je ovo okej dok klinci ne krenu u školu. Za sada se držimo tog plana, ali koliko ćemo biti u tome dosljedni, pitanje je, budući da dobivamo neke prijetnje ako odemo, zagonetno će Mance.


– Od tih drugih pet godina, od kojih su već tri prošle, ulazimo u zadnje dvije. Za sada smo na najboljem putu da nam još dvije godine bude dobro, a za kasnije ćemo vidjeti. Možda i bude Rocka poslije Rocka, a možda budem onaj olinjali dosadni tip sa šanka koji cijelo vrijeme tlači ljude i govori kako je u njegovo vrijeme bilo super! – veli on kroz smijeh.


Za kraj, pokušat ćemo riječima naslikati sliku o Malom Rocku: to nije mjesto komercijalne McDonaldsove verzije rocka, već rijetki »specimen« kafića u kojem još uvijek glazbu možete pustiti na jukeboxu. To je mjesto gdje se, kada netko nešto izgubi, vlasnik traži te gdje se odmah uskače u pomoć.


Ovdje se uvijek dobije pozdrav, a tučnjava nije bilo nikad. To je ujedno i mjesto gdje su mnoge ekipe iz brojnih riječkih nekadašnjih klubova pronašli svoje separee, gdje je bilo i veselih vjenčanja, uključujući i gazdino, a oni koji su riječki adresu zamijenili nekom drugom, ne zaboravljaju, kada su u Rijeci, svratiti do Derenčinove 9.


U dobru i zlu

Što će od ove cijele priče ostati? Prijateljstva, kaže Mance. Prisjetio se onog doba od kojeg se svima naježi potiljak, ilitiga lockdowna koji je, dok je bio u punoj snazi, primorao brojne ugostitelje da ključeve svojih objekata stave u bravu, što je situacija koja nije zaobišla niti Mali Rock.


– I kada nismo mogli raditi, ljudi su se međusobno nalazili i improvizirali svoj Mali Rock nalazeći se uokolo.


I onda gledaš – aha!


Uspio si stvoriti kod ljudi volju i želju da to bude tako! U biti, cijela priča se odvija i bez nas, što je samo pokazatelj da je ovakvo nešto ljudima potrebno, veselo će. »U dobru i zlu«, kaže.