Buka s gradilišta me ubija. Znam da je 1. lipnja pred vratima i da će pikameri uskoro zbog sezone utihnuti, ali problem je što ne mogu izdržati više niti minute. Dođe mi da na pikamer bacim Molotovljev koktel. Nema mira. Buka je neprekidna, 12 sati dnevno. Ovo sada je prešlo svaku granicu, jer udara na zdravlje. Može li nam netko pomoći? Ima li uopće pomoći za nas koji živimo u Opatiji, jer na jesen će se svi radovi nastaviti, a koliko čujem, otvorit će se i nova gradilišta…

Pozivi novinarima nalik ovome, ponekad začinjeni i težim riječima, pa čak i tolikom »rafalnom paljbom« da njezin sadržaj nije za javnu objavu, diljem Opatijske rivijere, naša su svakodnevica. Vrućine su, nije ih lako podnositi, a ljeto još nije ni krenulo, pa u takvim uvjetima ova »zvučna kulisa«, a zapravo »dnevna doza života u Staroj Dami«, tjera inače miroljubive stanovnike, one koje bismo nazvali »pravim Opatijcima«, u svijet ekstremnih ponašanja koji im je nepoznat – od agresivnih primisli, do depresivnih stanja.

Grad čiju vizuru »krase« dizalice, grad je u kojemu se može očekivati napredak, a za one sklone predviđanjima, s »kristalnom kuglom« na raspolaganju, možda i budući razvitak. Da se nije 1844. izgradila prva vila te 40 godina kasnije prvi hotel na Jadranu, da se nije gradilo na sve strane, Opatijska rivijera kakvu smo do »ere stakla i betona« poznavali, rivijera secesijske arhitekture, ne bi niti postojala. Nije možda sve tako sivo, jer točno je da bez novih investicija nema niti otvaranja radnih mjesta, niti opstanka lokalnog stanovništva u gradu u kojemu se »ništa ne zbiva«. A Opatija je, to i sama dobro pamtim, kroz prošlost bila sve, samo ne grad bez ideja i događaja, niti grad bez ljudi. Tako mala sredina, a tako živa, posebna, jedinstvena, svojom pitomošću i ambijentom, ali i karakterom domicilnog stanovništva, gostima je bila zanimljiva. I nama samima. Noću možda i življa nego li po danu, bila je kraljica i to tijekom svih 365 dana u godini. Interes za opatijskim stambenim kvadratima je već i tada bio visok, pa su i cijene nekretnina »odletjele u nebo«. Zatim je noćni život utihnuo, more velikih tvrtki otišlo u dobra spominjanja, neki su starosjeditelji preselili »na cimiter«, a neki u zaleđe ili preko granice i – tko preživi sve ovo što prosječne građane tjera u očaj – pričat će!

Od razvitka ne treba bježati, ne možemo natrag u pećinu, ali – hello, do kada će nas pratiti ova surova ambijentalna šarada? Uglavnom, dok novi »kvadrati« betona zauzimaju pozicije na sve strane, a buka iz susjedstva je dio gradskog folklora i svi žure da do 1. lipnja »potegnu« što više, ideje o napuštanju »Opatije bajne« rađaju se čak i u srcima onih kojima je do nedavno čak i primisao na tako nešto bila za svaku osudu. Ne čudi stoga činjenica da ono malo cjelogodišnjeg stanovništva, koliko ga je »pod Učkun« još ostalo, iz dana u dan sve više tone u depresivna stanja. Slovo t iz zadnje riječi u prethodnoj rečenici, molim po potrebi zamijeniti slovom r, neće vam »niki zamerit«.