ŠTORIJA O FOJKI

Kapelica kadi se na recept izdaje - pelinčić. Kultna klanjska oštarija slavi 40 godina postojanja

Filip Brnelić

Kroz okruglih 40 godina rada, Fojka je postala dnevni boravak Klane u kojem se živi i pjeva, raduje i tuguje, od rođendana do mačkara, od nastanka do nestanka



Kada Klanjac reče da gre »poli Fojke«, cijelo mjesto zna da je on otišao u kultnu klanjsku oštariju po čašicu razgovora i, ovisno o dobu dana, kafe ili dva deca bilega. Šalica po šalica, dec po dec, lito po lito, od fešte do fešte, omiljeno lokalno okupljalište do okruglih je 40 arivalo onako kako mu i priliči, uz pjesmu, veselje, drage prijatelje i dobar žmuj.


Šalica po šalica, dec po dec, lito po lito i začas se okrene ono 40. /Foto Dean MICULINIĆ


Da je Fojka od samih početaka postala jedan od središta društvenog života Klane u kojem su se sklapali poslovi, rađale ljubavi, veselilo i tugovalo onako kako je život naređivao, tvrdi Gordana Medvedić, gazdarica koja ovaj buffet vodi ravno četiri desetljeća.


Fojka – klanjski trg


Proslavom u siječnju, taman dan prije Antonje i klanjskom kraju omiljenog pusta, nazdravilo se oštariji koja je s radom počela sad već davne 1986. godine, kada je konkurencija bila puno žešća, a zajednica prisnija.




– Tata je bil vozač, a mama domaćica. Ja san delala va Italiji, a kad san došla doma, imeli smo prazan prostor ki je trebalo iskoristiti. I onda smo rekli da ćemo oprit oštariju. Pol familije je bilo za, pol protiv, ali kad smo krenuli, onda su se si uključili, roditelji, rodbina, prijatelji. Tata je hodil va Istru po vino, onda se točila i domaća rakija bez ovih markic ko danas, a gosti su bili pretežno domaći judi i radnici iz šumarije, nisu bili previše mobilni da bi mogli poć predugo. Bilo je veselo i živo, bilo je pjesme i plesa, stalno niki cirkus, kaže Gordana Medvedić.


Si će reć da greju Fojki

– Tata je delal s konjima, a Fojka je bilo ime jednoga konja ki je bil najbolji, najlipši, najjači. Onda su i oca prozvali Fojka, i od tega je se počelo. Kad san otpirala, tela san da ime bude ča moderno, a kada san šla dat zahtjev va grad, bilo je jedno pet-šest prijedlogih. Ali onda je pokojni gospodin Slavko rekal »bilo kako se zove, si će reć da greju Fojki«. I od onda je bilo neka bude Fojka, i ostala je Fojka, govori gazdarica Gordana Medvedić.

Nekada je Klana imala šest-sedam oštarija u kojima su Klanjci i njihovi gosti mogli predahnuti, ali i puno više od toga. U vremenima bez mobitela, oštarije su funkcionirale kao pravi mjesni trg gdje si mogao naći koga god si trebao. Pa ako traženi nije u prvoj, onda je sigurno u drugoj ili trećoj.


– Tu se govorilo o delu, sklapali su se dogovori, ako komu rabi skrcat drva, ciment, opuke, zazidat zid ili ploču. Ako ti rabi spomenik, tu su klesari, ako ti rabi krovar ili instalater tu ćeš ga nać. Za se si šal va oštariju i našal si deset ljudi ki će ti pomoć. A ako majstor nij imel dela, tu je došal i čekal, sjeća se Gordana.


Mjesto u kojem svatko svakog poznaje /Foto Dean MICULINIĆ


Danas, kada lokalni život ima osjetno drugačije konture, Klana je ostala na svega dva kafića, a Fojka je opstala usprkos svim nedaćama i poteškoćama, govori gazdarica.


– Kad san otpirala, rekal mi je jedan inspektor da se more kladit da ovo neće lito dan durat, misleli su da san premlada i neiskusna. Ali s liti dobiješ iskustvo, i evo tu smo već toliko, govori ona.


Fešte i mačkare


Uz gazdaricu, oštariju drže i konobarice Ankica Milinović i Matea Pavinčić, koje svakog gosta i svaki stol imaju pod budnim okom. Kako i ne bi, kada je višegodišnji rad, u slučaju Ankice dug više od 30 godina, Fojku pretvorio u drugi dom.


– Ovo je jedan veli dnevni boravak. Sve su domaći, svi se poznamo i svi smo povezani.​ Vajk mamo neke feštice i manifestacije, domaćih ki ih stalno zmišljaju, tako da je ovo stvarno živo mjesto, govori Matea.


U Fojku se sada više dolazi kako bi se od posla malo pobjeglo, a ne da bi ga se tražilo, kažu nam stalni gosti kafića, ali i kako bi pročitali novine, prokomentirali aktualne događaje, navečer se podružili, zakartali briškulu, trešetu, belu. A koje god doba bilo, tu se može čuti prava domaća klanjska besida.


– Rasprave kod nas su i političke, i društvene, i familijarne, puno se poveda o nogometu, NK Klani, a najviše se poveda o susidi. Jedni drugima znamo probleme, i već znamo kada ki na vrata pride kakove je volje. Mi smo tu doktori i savjetnici, i psiholozi i psihijatri, na recept izdajemo mali konjak i pelinčić. Malo motiviramo kad su tužni i žalosni, malo ih smirujemo kad se previše zalete, ali bitno je da nikad ni jedan sam ne pije, vajk se neki najde da nič slavi ili da tuguje i vajk se obrne tura, gemišt, bevanda, po liti bira, govori Gordana Medvedić, dok Matea dodaje:


– Često iznjedrimo neki hit, kad jedan počne to pit, onda se to povede »daj i meni isto«. Prvo se pila Hidra, a sad najnovije je Jamnica od limuna i od naranče.


Fešta za 40 godina Bifea Fojka / Foto PRIVATNA ARHIVA


Kada u Klani dođe vrijeme od pusta, Fojka dodatno oživi i postane mačkarani centar za sve grupe iz općine i okolice koje ovdje dođu na feštu. Oko mačkara posebno se angažiraju i domaćice koje i same rado uskoče u kostim.


– Mačkare ovdi maju sastanak kroz cilo lito, znaju prit i mlaji i stariji. Va Klani se po kućah pobira po nedilji, a se kreće od Fojke. Pobira se po ciloj općini, Studena, Lisac, Klana, i onda se večer si vrneju semo. Pridu nam gosti, maškare od Zoretići, Studene, Lisca, tako da se večer znaju nać si skupa. Kroz lito imamo i tematske fešte. Ribarska, Retro večer, Lička večer ku ćemo opet mat drugi misec, se pripravimo, damo karakterističnu hranu. Za Ličku večer mamo police, sir, kiselo zelje, meso, muziku, a tu imamo dosta Ličanih, navode Gordana i Matea.


Prostor s dušom


Bez zadovoljnih gostiju, niti jedan ugostiteljski objekt ne bi opstao, a ako je pitati Marija, da nema Fojke trebalo bi ju izmisliti.


– Ovo je prava domaća oštarija. Kada me pitaju »kamo greš«, ja rečen da ren va kapelicu. To se zna da je Fojka, aš je tu jako lipo i dobro, a gazdarica je ko jedna majka Tereza. Sakakova događanja su tu, zna bit dosta bedastoć kad se malo popije, ali zna se čut i ča pametno, govori Mario, a s njim se slaže i Krešo.


Ribarska noć u Fojki / Foto PRIVATNA ARHIVA


Ovaj asimilirani Ličanin u Fojki je položio ispit klanjskog govora, nakon čijeg je polaganja postao prvi ponosni vlasnik »klanjovnice«, odnosno klanjske domovnice. Dokument ne laže, govori on.


– Za dobivanje klanjskog državljanstva ja sam pošteno položio. Svaki dan sam tu, ljudi su susretljivi, a domaćice me vole. Idemo od fešte do fešte, kada netko donese komad pancete to se nareže, malo muzike i harmonika i to je to, veselo će Krešo.


Od rođendana do sprovoda, Fojka ostaje destinacija za sve prilike.


– Jako brzo gre se to, puno judi više ni. Ali ostali smo mi. Danas se manje pleše, više pjeva, a harmonika i bubanj ostaju sastavni dio ove oštarije. Ovaj prostor ma dušu, sa ta lita, se te fešte su se upile va ovih zideh, zaključuju vrijedne domaćice Gordana, Matea i Ankica.


 


Si će reć da greju Fojki


– Tata je delal s konjima, a Fojka je bilo ime jednoga konja ki je bil najbolji, najlipši, najjači. Onda su i oca prozvali Fojka, i od tega je se počelo. Kad san otpirala, tela san da ime bude ča moderno, a kada san šla dat zahtjev va grad, bilo je jedno pet-šest prijedlogih. Ali onda je pokojni gospodin Slavko rekal »bilo kako se zove, si će reć da greju Fojki«. I od onda je bilo neka bude Fojka, i ostala je Fojka, govori gazdarica Gordana Medvedić.