Kultni umjetnik

Zijah A. Sokolović živi u Beču, Sarajevu i Beogradu, ali prije svega u – kazalištu. Ovo je njegova životna priča

Robert Šimonović

Foto: Damir Špehar / Pixsell

Foto: Damir Špehar / Pixsell

Bosanskohercegovački i austrijski glumac, režiser, pisac, profesor s toliko nagrada da ih je nemoguće pobrojiti, 29. ožujka u riječkom HKD-u gostuje s predstavom »Lijevo desno glumac«



Cijeli je svijet pozornica, a svi su muškarci i žene puki glumci… Imaju svoje izlaske i ulaske, i jedan čovjek u svom vijeku glumi mnoge uloge… Poznata je to misao iz Shakespeareove komedije »Kako vam drago«, a na prostoru od Vardara pa do Triglava, pa i šire, zasigurno najpoznatiji promicatelj ove misli je bosanskohercegovački i austrijski glumac, režiser, pisac, profesor – Zijah A. Sokolović.



Rođen u Sarajevu 22. prosinca 1950. godine, diplomirao 1976. godine na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu s predstavom – projektom »Ex Ponto« Ive Andrića, već sedamdeset i tri godine, kako i sam kaže, uporno luta »praznim prostorom«, prepričavajući bajku o glumcu koji je tražeći apsolutni mir igrao do iznemoglosti…




Zijah A. Sokolović do sada je igrao i režirao u 168 kazališnih predstava, snimio 28 TV-serija, 57 filmova… Za svoj glumački-umjetnički život dobio je 99 nagrada, šest Nagrada za životno djelo, četiri Zlatna lovorova vijenca, tri Zlatne kolajne, dva Zlatna medvjeda, Zlatnu arenu, Zlatni zub za »doprinos smijehu u svijetu«, dvije SAT KULE MAKADO festivala u Podgorici, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu Sedam sekretara SKJO-a, Medalju rada, Grand Prix za režiju u Moskvi, Kijevu, Kilu, Yerevanu, Nikšiću, Jajcu…


Sokolović je proglašen za »Glumca Europe« – »Actor of Europa«, od 1983. djeluje u statusu slobodnog umjetnika, a trenutno živi u Beču, Sarajevu, Beogradu, ali prije svega u kazalištu.


Široj javnosti svakako je najpoznatiji po predstavi »Glumac… je glumac… je glumac«, odnosno monodrami koju je 1978. napisao u Sarajevu i do sada izveo 1.650 puta. Tekst monodrame »Glumac… je glumac… je glumac« preveden je na njemački, francuski, poljski, engleski, talijanski, makedonski, a ista je premijerno izvedena u 26 gradova svijeta – Beču, Varšavi, Parizu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sydneyu, Rimu…


Nezaobilazne su i njegove predstave »CABAres CABArei«, koju je izveo 1.444 puta, »Rođenje – Ko bajagi, donijela me roda (821 put), »Međuigre 0-24« (411 puta), »Medvjed« (124 puta), »Demokracija« (123 puta), »Lijevo desno glumac« (199 puta)… Upravo ovu potonju – »Lijevo desno glumac«, izvest će 29. ožujka s početkom u 20 sati u riječkom HKD-u, što je bio povod za razgovor u našem listu. Međutim, osim što smo se u razgovoru dotakli ove neobične kazališne forme, Zijah. A. Sokolović otkrio nam je i štošta o sebi, Rijeci, publici, smislu, umjetnosti, autentičnosti, slobodi, filozofiji…


Zike, kako ste?


“Ah, dobro, dobro. Tu i tamo. 130/85. Metroprolom XL 47,5. Flekanid 100 mg. Glupophage XR 1000. Xarelto 20 mg. Jardiance 10 mg”.


Dišem. Moram


Što ima novo kod vas?


“Film. »Paviljon«. Glavna uloga, hmm. Scenarij Emir Imamović Pirke i Viktor Ivančić. Režija Dino Mustafić. I još, kreiram 25 online radionica za sve one od 54 i plus godina, od životnog iskustva do kreativne uloge u životu. Tu su i Kazalište Ulysses & Europski socijalni fond”.


Iako ste od 2018. godine formalno u mirovini i dalje ste vrlo aktivni, kreativni, puni živosti, duha, elana, energije…


“Da, to je interesantan trenutak, kada su me države obavijestile da bi mi davale nešto eura mjesečno, ali samo ako budem aktivan, osnovno je da dišem. Dišem. Moram. Jer, ja vjerujem, kad države budu vidjele da sam često kreativan i još pun živosti i energije, da će možda povećati investicije za moj život. Da će ulagati kapital. Ah, čovjek uvijek vjeruje…”.



Nipošto vas ne bismo mogli ukalupiti u generalnu sliku i poimanje života »tipičnog penzionera«! Znači li to da ste pronašli eliksir mladosti i kamen mudraca u jednom?


“Ne, ne. Molim vas, uvijek govorite da sam »tipičan penzioner«! Ako nisam »tipičan penzioner«, bit ću sumnjiv. Kada kao glumac, recimo, u »CABAres, CABArei« igram LIK čovjeka koji noću ustaje iz kreveta, jer ga budi kriza srednjih godina i ide u kuhinju kako bi razgovarao s Mravima, to nisam JA, to je ON.


Kada gledatelji gledaju tu predstavu iz Vremena gledanja, to je jedno Vrijeme! Ali oni gledaju i doživljavaju putem kazališta neko drugo Vrijeme u kojem živi LIK. Znači, ja kao glumac, nisam u Vremenu gledanja predstave, nego u Vremenu igranja LIKA. Vrlo često nisam u stvarnosti i ne mogu starjeti u stvarnosti! Starim samo u Vremenu LIKA, kad ga igram, naravno. I zato sam u stvarnosti uvijek mlađi. E, to je kamen mudraca! Ha, ha, ha!”.


Vanjskome promatraču moglo bi se učiniti da ste stalno u pokretu, puno radite, a vrlo rijetko mirujete…


“Da, da, i Peter Bruck je rekao: »Kad se u praznom prostoru pojavi čovjek, počinje kazalište«. Zato sam ja stalno u pokretu, da bih došao u neki »prazan prostor« i da bi tako počela moja predstava. A onda to izgleda kao da ja puno radim. Ne, ja ne radim puno, globalno rečeno, nego često. Često idem od »praznog prostora« i pojavljujem se u »praznom prostoru«. Kada god sam u »praznom prostoru« to je mirovanje. To je za mene mir. Apsolutni mir”.


Vjerujete li da smirenje znači i postupno odumiranje, odustajanje, rezignaciju?


“U filozofskom smislu, pitanje ili konstatacija zvuči smisleno. Kad stanem, znači da sam došao. Ali u »praznom prostoru« vladaju druga pravila. Tada, nisam to ja, to je ON, a on tada i samo tada postoji. ON je tada sretan, a možda odumire, odustaje ili je rezigniran. Jer ja sam, kao glumac, sredstvo da ON postoji”.


Od kazališta do kazališta


Jako puno putujete, i to uglavnom na relaciji Beč-Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd.


“Ja u stvari idem od kazališta do kazališta, a to što su kazališta u tim i tim gradovima, to je geografska realnost. Na kraju, šta penzioner zna šta je 800 ili 1.000 km?”.


Put vas uskoro dovodi i kod nas u Rijeku.


“Da, dolazim iz Nizozemske, bit će »prazan prostor« Amsterdama u dvije predstave”.


Naime, 29. ožujka u riječkom HKD-u izvest ćete predstavu, predavanje, team building, radionicu »Lijevo desno glumac«.


“To je sedma kazališna avantura u Zijahovoj antologiji. Sedam autorskih predstava za sedam sarajevskih mostova. Most jeste simbol da »valja nama preko rijeke«, kako kaže Mak Dizdar, ali je i kazališna predstava most da se predje na drugu obalu. To su sve moje predstave, pa i »Lijevo desno glumac«”.


Možete li nam reći kad ste posljednji put bili u Rijeci?


“Kada je počeo rat u Sloveniji, taj dan sam dolazio iz Beča u HKD i kasnio sam dva-tri sata. Publika me čekala. »Glumac… je glumac… je glumac«, kazališni događaj za plakanje. Kada se HKD obnovio igrao sam »CABAres, CABArei« i na Festivalu Malih scena. S jednom od najvećih festivalskih ocjena publike. Za plakanje, ali i za smijanje. Ovo su dva prva puta u Rijeci, ima ih još, nikad nisam bio posljednji put”.


Kako vam se sviđa naš grad, mentalitet, povijest, kultura…?


“Kada iz Rijeke gledaš, vidiš more. Kada s mora gledaš, vidiš Rijeku. U tom pogledu je sve”.


Što mislite o Riječanima i Riječankama?


“Vidim svoje divne prijatelje – Branku i Coleta. I Murata! Riječankama se zahvaljujem što me, ponekad, u mislima vraćaju u romantična vremena socijalizma”.


Imate li određenih očekivanja po pitanju svoje neobične kazališne forme »Lijevo desno glumac«, koju ćete igrati u Rijeci?


“Ne, samo vjerujem da će što više gledatelja naći vremena da svi zajedno pređemo na drugu obalu Rijeke. Trebalo mi je pedeset godina da lutam kazališnim prostorom s »Glumac.. je glumac… je glumac« i pronađem ovo »lijevo, desno«”.


Vjerujem da publika uvijek unaprijed ima određena očekivanja…


“Ljudi treba da vjeruju da ih svaki, svaki oblik umjetnosti nosi negdje. Pa posebno da ih nosi u kazališni oblik, jer je živa forma, živi gledatelj i živi glumac”.


Autentična komedija


Kroz predstavu »Lijevo desno glumac« ukazujete, između ostalog, i na Shakespearovu misao prema kojoj je cijeli svijet pozornica, kako su stvarnost i kazalište međusobno isprepleteni i neodvojivi…


“Ako je cijeli svijet velika pozornica, onda u njoj ima jedna ili milijuni kazališnih predstava i kazališnih formi. Možemo reći, kada tako filozofiramo, da je stvarnost jedna kazališna predstava ili kazališna forma…”.


Ukazujete i na to da mi u svakodnevnom životu igramo brojne uloge koje nam nameće društvo sa svojim konvencijama i pravilima, društveni sustav i uređenje, ali i život sam i njegove prirodne datosti.


“Da, u toj stvarnosti koja se gubi u kazališnoj formi, mi nemamo svakodnevne životne obveze, nego dodijeljene uloge. Mi smo svi glumci stalno angažirani od strane društvenog sustava, države i ostalih elemenata civilizacije… Postoje uloge i koje mi sami izmislimo, da ne bi bili ono što jesmo, nego netko, neko… Glumimo ulogu da smo netko”.


Kako u takvome svijetu, koji nas okružuje i neumitno oblikuje, ostati svoj?


“Ha, ha,ha! Organiziraj vrijeme, razbij kasicu, kupi kartu za 29. ožujak u 20 sati. To je u »Lijevo desno glumac« katarza, autentična forma komedije, koja nas kroz dva sata vodi na drugu stranu obale, gdje možeš biti i ostati svoj!”.


Što danas znači biti autentičan?


“Imati vremena! Kada čovjek kaže: »Imam vremena«!!!”.


Prestaje li ikada ova gluma, odnosno, postoji li nešto »iza nje«, onkraj ovako zadanih okvira?


“Postoji svijet koji je totalno kazalište. A jedino glumci opravdavaju postojanje kazališta. A glumci vladaju u prolaznosti”.


Ako postoji nešto »iza«, a odgovor nije laž, smrt ili ništavilo, zalazimo li tada u sferu duhovnosti, pitanje postojanja Boga, morala, vječnih i univerzalnih istina?


“E, i to je moguća uloga. U kojoj ON ili JA vjerujemo! Tada možemo biti i glumci i gledatelji”.



Ima li i život svog režisera?


“Pa predsjednik je neki režiser, svaki direktor, pa i direktor banke je režiser. I naša djeca su režiseri. U kazalištu prvo mora postojati pisac, pa režiser kao posljednji romantični diktator u umjetnosti… Ha, ha, ha”:


Spada li u sferu duhovnosti i sama umjetnost?


“U odnosu na svaki oblik materije, da”.


Bi li svrha teatra te općenito umjetnosti trebala biti u doživljavanju katarze i pročišćenju duše, što je misao bliska Aristotelu?


“Umjetnost je negiranje stvarnosti. Ili utjeha za stvarnost. Katarza je kada vrijeme stvarnosti zamijeniš za vrijeme umjetnosti”.


Je li se umjetnost danas udaljila od ove ideje?


“Ne, ne, čovjek se sam u svom materijalizmu ili još gore, nacionalizmu, udaljio od svakog oblika duhovnosti, pa i umjetničke katarze. Ili, prevedeno, čovjek kaže »nemam vremena za umjetnost«. Ili, »imam vremena da znam kakvo će biti vrijeme«. »Moram da upalim televizor da vidim kakvo će biti vrijeme«”.


Zijahova antologija


Predstavu »Glumac… je glumac… je glumac« izveli ste 1.650 puta, predstavu »CABAres CABArei« 1.444 puta, »Rođenje – Ko bajagi, donijela me roda« 821 put, »Međuigre 0-24« 411 puta, »Medvjed« 124 puta, »Demokraciju« 123 puta, »Lijevo desno glumac« 199 puta… Čini se da vam izreka »ponavljanje je majka znanja« nije strana, a možda čak niti Nietzscheov koncept o vječnom vraćanju istoga ili istočnjačka ideja o reinkarnaciji…


“Da, to je Zijahova antologija, kao bajka o sedam autorskih predstava za sedamdeset i tri godine upornosti lutanja »prazim prostorom«. Bio jednom jedan glumac…, koji je igrao do iznemoglosti. Kao bajka… Kada krećem igrati predstavu imam strahopoštovanje do čina »javnog pojavljivanja« i uzaludnosti, ali i veliku ljubav i obvezu da nastavim ideju glumca i kazališta koju su milijuni ljudi prije mene gradili. »Volio bih da me opravdade, ako me ne razumijete«, »Glumac…je glumac…«. Poslije predstave osjećam sve ono što su svi kritičari na svijetu pisali o svim predstava i svim ulogama koje su odigrane. Sve to osjećam. I ponekad nije lako. Nije”.


Heraklit bi, pak, rekao kako ne možemo dva puta ući u istu rijeku – drukčiji smo mi, drukčija je rijeka, okruženje, okolnosti… Sve teče!


“Kada sam se udvarao mojoj divnoj Lidiji, sve sam joj tako govorio kako ste vi sada rekli. »Draga Lidija, gledaj me u oči, Heraklit je rekao kako ne možemo dva puta…«, a ona me držala za ruke…Kći Hana Selena sada ima 23 godine. Sve teče”.


Uživate li i dalje u svakom novom izvođenju i ponavljanju svojih predstava?


“To je nulta točka postojanja svakog glumca! Iz nje kreće postojanje i iz nje počinje vrijeme”.


Postoji li kakva skrivena poruka u toj repeticiji, neki cilj kojemu težite?


“Ljubav! Da gledatelji uđu u vrijeme predstave i uzmu ljubavi koliko im treba!”.


Jeste li primijetili promjene među vašom publikom i njihovim reakcijama kroz godine ponavljanja ovih predstava?


“Mislim, želim se sjećati da su ljudi bili gladniji umjetnosti. Danas nisu gladni ničega, jer su prepuni i siti svega i svačega i ne znaju što će s time što je u njima”.


Ako se ne varam, bliska vam je teza da je država organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase?


“Da, to je tekst iz predstave »Demokracija« s Draženom Šivakom. »Kada bi se iscrpili razlozi za borbu, nestali bi razlozi i za život«, stoji u »CABAres, CABArei«”.


San ima nadu


Kako živjeti sretno i smisleno, imajući na umu ideju da svugdje oko nas postoje ograničenja, okviri, kategorije, ili kako bi rekao Rousseauo – čovjek je rođen slobodan, a ipak je svugdje u okovima?


“Sloboda je ponekad i u samoj glavi. I opet ima svoja ograničenja i okvire. Možda je bolje da težimo slobodi, nego da je imamo nekontrolirano”.


Leži li rješenje u promjeni sustava i oblika vladavine?


“Čovjek sam od vremena do vremena traži koji oblik vladavine mu najviše odgovara. Ne bogovi, nego čovjek. A novac ipak dolazi od čovjeka”.


Je li demokracija najgori oblik vladavine, kako nas uostalom uči i Platon?


“Ako je narod – »stoka« izabrala Platona da vlada, a nije ispunio predizborna obećanja, onda je realno da »stoka« uruši i Platona”.


Koliko vam je bliska ideja anarhizma?


“Anarhizam je politička filozofija ili društvena teorija koja se protivi svakom autoritetu i zalaže se za apsolutnu slobodu ličnosti. Dobro. Ali, tko bi onda režirao predstave u kazalištu?”.



Jeste li nostalgična osoba?


“Jesam, ali nisam toga svjestan”.


Razmišljate li o često o prošlim vremenima?


“U Narodnom pozorištu u Sarajevu igrao sam grofa Šaljeskog u Čehovljevom »Ivanovu« u režiji Paola Magellija. I taj grof stalno razmišlja o prošlim vremena. I meni je to dosta od njega, za mene.”


Mislite li da je nekad bilo bolje nego sad?


“SAD je najbolje!”.


Pati li vaš obiteljski i privatni život zbog posla kojim se bavite?


“Žao mi je ako pati, ne treba mu to. Moj život i obiteljski život se pojavljuju u »praznom prostoru« i svaki sat, svaki dan pokušavam razumjeti »date okolnosti« koje utječu na moje misli, moje emocije, i u obiteljskom, i u privatnom životu”.


Koji je bio presudni moment u kojem ste odlučili da ćete se u životu baviti glumom?


“Kada sam davne 1979. odigrao predstavu »Glumac… je glumac… je glumac« u šumi, na grani drveta da bi me vidjeli, jer je bilo mnogo gledatelja, a oni su kraj predstave nagradili ovacijama i ushićenjem, vjerujući da je tako trebalo biti i da se predstava, valjda, uvijek igra na grani velikog drveta”.


Poruka za kraj, želje, pozdravi…


“Mislim dramatizirati, režirati i u koreografiji igrati roman Marine Vujčić »Pitanje anatomije«. San ima nadu…”.