Ani, Filipu i Luki, za nauk i sjećanje – posveta je njegovoj djeci koju glumica Gordana Gadžić, supruga Ivice Vidovića, upisuje na prvu stranicu opsežne monografije znakovita naslova »Hod po rubu, s Ivicom«.

Radi se, dakako, o knjizi života Ivice Vidovića, glumca koji u sjećanju generacija filmske, televizijske i kazališne publike ostaje zabilježen kao veliki umjetnik, ali u konačnici Servantes, zauvijek. Jer, kako inače objasniti da se jedna tako blistava karijera i glumac čiji je talent naprosto kipio na sve strane, odjednom pretvori u ništa? Jedino beskrajnom i naivnom vjerom u čovjeka, pravdu, istinu i dobro, u što na ovim prostorima nije uputno vjerovati. No, krenimo redom. Na pet stotina stranica Gordana Gadžić izlaže život i karijeru Ivice Vidovića, čemu je svjedočila kao supruga i majka njegovo dvoje djece, posljednjih dva i pol desetljeća Vidovićeva života. O djetinjstvu, odrastanju, mladosti i uspješnoj karijeri ovog karizmatičnog glumca, govore njegovi prijatelji, redatelji, kolege, kazališni kritičari, novinari… Paradoks glume 

Miljenko Jergović, koji potpisuje uvodni tekst, dobio je najviše prostora i – pod naslovom »Gori Servantes, gori Ivica Vidović« – napisao poetičan i gorak tekst. Između ostalog, kaže: »… Paradoks njegove glume sastojao se u tome što je on istovremeno bio najceremonalniji (ili najteatralniji) i najprirodniji glumac jugoslavenskog filma. Kako mu je to uspijevalo, što je bio njegov glumački manir, i kako je, zapravo, glumio Ivica Vidović gledatelju nije jasno… Kao mladić igrao je tim velikim raširenim očima i iznenađenim licem, pogleda upućenog negdje iznad sugovornikova šešira i iznad mlaza svjetlosti koja izbija iz kinoprojektora.

Kao stari glumac igrao je sitnim pokretima, nekom umornom gestom, tugom engleskog baseta, onoga nepodnošljivo lijepog i sporog, posve rezigniranog psa. I kako je stario, bio je sve bolji i bolji. Nikad nije glumio iz sve snage, ili se gledatelju činilo da to ne čini i da i u časovima potpune ekstaze pomalo podglumljuje. Rezultat bi na kraju bio fascinantan. I još jednom – neobjašnjiv.«

Miljenko Jergović piše o najznačajnijim trenucima Vidovićeve karijere, pa spominje Servantesa u »Našem malom mistu«, koji se od Smojina epizodnog, malomišćanskog redikula, u Vidovićevoj interpretaciji prometnuo u »veliku tragičnu figuru, jednu od najvećih, a možda i najveću u povijesti dramskog programa na svim našim televizijama, i u protagonista cijele epohe, njezinu tragičnu metaforu. Sve sudbine »Našeg malog mista« slile su se tako u jednu nadsudbinu, u stradanje kojemu nema objašnjenja, cilja ni smisla.«

Film »W. R. – Misterije organizma« Dušana Makavejeva donosi novog Vidovića – plavokosog sovjetskog klizača, »čežnjivog Rusa, Rusa iz čežnjivih rusofilskih predrasuda o Rusima i figuru koja je sama po sebi dovoljno komična da može sama ponijeti svu radost ljubavne priče dvaju komunističkih ideala.

Gordana Gadžić

Zaustavljen u koraku

U srednjim četrdesetima, već u svojoj drugoj mladosti, s kojom će se, zapravo, i završiti njegova velika karijera, već je odigrao glavnu ulogu u Tadićevom »Ritmu zločina«, uskoro će s njim snimiti i »Čovjeka koji je volio sprovode«, a godine 1976. i glavnu rolu u Papićevom »Izbavitelju«. Ivica Vidović iz toga vremena pred sobom je imao niz svojih najvećih i najvažnijih filmskih uloga, koje, međutim, nikada neće odigrati ni snimiti. U to je vrijeme postajao prvak jednog ozbiljnog građanskog teatra, ali ni tog teatra za njega neće biti. Ostao je tako, kao da je zaustavljen u koraku. Zašto u olovnim devedesetim Ivica Vidović Hrvatskoj nije bio onoliko važan glumac koliko je toj istoj ili nekoj drugoj Hrvatskoj bio u vrijeme Jugoslavije? Zašto je sve te godine, uz jedva tri velike uloge, odživio i odigrao kao epizodist?«

Jergović i objašnjava razloge marginalizacije jednog izuzetnog talenta, navodeći kako je »nastupilo doba prosječnih«, ali »glavni razlog, razlog svih razloga, zbog kojeg Ivica Vidović u promijenjenim uvjetima više nije mogao biti naš – razlog koji pristojnom čovjeku ne bi bilo lako ni izgovoriti – jest što je oženio Srpkinju, još i Beograđanku. Talent bi mu još i oprostili – naravno, trudeći se da ga učine manjim nego što jest – ali takvu mu ženu, divnu ženu i glumicu, ne mogu ni mrtvom oprostiti.«

Bezbrižan i tužan 

Sve što je Jergović rekao u predgovoru monografiji, elaborirano je kroz poglavlja »Djetinjstvo, dječaštvo, mladost« (autorice: Gordana Gadžić/Katarina Pejović); »Prapočetak u kojem je riječ o amaterskim glumačkim počecima u Dječjem kazalištu »Titovi mornari« od 1953. do 1959. godine. Gordana Gadžić piše i o počecima profesionalne karijere – Akademija za kazališnu umjetnost (1959. – 1963.), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1962. – 1965.), »Budilnik« u Studentskom centru u Zagrebu (1964.), Vojnik Vidović (1965.- 1966.), Zagrebačko dramsko kazalište (1966. – 1970.). A nastavlja u sljedećem poglavlju – »Veliki prasak sedamdesetih« – gdje piše o filmskoj karijeri Ivice Vidovića od 1962. do 1979. godine.

U ovom poglavlju eseje o Vidoviću pišu Jurica Pavičić (Zaštitno lice crnog vala), Bogdan Žižić (Volio sam Ivicu Vidovića) i Branko Ivanda (Pola metra iznad realnosti). O Vidovićevim godinama u Teatru &TD piše Boris Senker, zatim Gordana Gadžić (Mjesto sreće i smisla), a poglavlje donosi oglede, crtice, sjećanja, osvrte i zapise, intervjue Vladimira Gerića (Imao je dušu djeteta i s tom je dušom otišao s ovog svijeta), Joška Juvančića (On se nije prepuštao trenutku pa kako ispadne, ma kakvi…!), Rade Šerbedžija o Ivici (Bezbrižan i tužan), Ivica o Radi (Siguran i odmjeren), Miroslav Međimorec (Krasno je bilo raditi s Ivicom), Milan Kundera (Zaista veliko majstorstvo).

O 150. izvedbi »Kaspara« u zagrebačkom Teatru &TD Veselko Tenžera piše ogled pod naslovom »Tristo sati Ivice Vidovića«; pod naslovom »Zapisi suvremenika« svoje impresije o Vidoviću daju Želimir Falout, Fabijan Šovagović, Božidar Violić i Georgij Paro. A u »Skicama za portret Ivice Vidovića« pridužuju im se Tonko Maroević, Dubravko Jelačić Bužimski i Vjeran Zuppa, uz popis predstava i uloga koje je ostvario u Teatru &TD od 1970. do 1992. godine. O Ivici na Dubrovačkim ljetnim igrama piše Gordana Gadžić, a najprepoznatljiviji dio slijedi u Televizijskoj dionici gdje spada i »Naše malo misto« s fotografijama sa snimanja cijele ekipe.

Čudesno biće 

U sedamdesetim godinama Ivica Vidović ostvario je brojne uloge u serijama i TV dramama zagrebačke i beogradske televizije, s najpoznatijim redateljima i glumcima onoga vremena. U osamdesetim godinama Ivica Vidović snimio je neke od kultnih uloga u TV serijama, kao što je bio Očalinko u »Velom mistu« ili Pere u »Buži«, Nane Bardela u »Zagrljaju« i Inspektor Vinko u istoimenoj popularnoj seriji, a igrao je i u kultnim filmovima Zorana Tadića.

Na snimanju »Čovjeka koji je volio sprovode« Ivica Vidović upoznao je beogradsku glumicu Gordanu Gadžić. U glavnim ulogama, kao partneri, igrali su u ljubavnoj priči koja se razvija u pozadini kriminalističkog slučaja. O tome Gordana Gadžić piše:

Ivica Vidović

»Ivica je tijekom snimanja bio divan partner, nikad s figom u džepu, nesebičan, pažljiv, podrška u svim turbulentnim situacijama – kad vam je najteže, u njegovim toplim očima pronaći ćete podršku, utjehu… velik je on bio gospodin kao partner, a i inače, čudesno jedno biće… muškarac kakvog više nema. A razvoj naših osobnih odnosa bio je posve neočekivan. To je iz nekih viših sfera dospjelo i, eto, otišlo je kud je otišlo.«

Tragom arhivske građe dva poglavlja knjige bave se i razdobljima u kojima je Ivica Vidović bio član Drame HNK-a Split, pa Dramskog kazališta »Gavella« u kojem je bio angažiran punih 26 godina, sve do smrti 2011. U zapisima i sjećanjima na te dvije dionice njegove karijere, stalno se provlače nostalgične rečenice koje retrogradno ukazuju koliki je bio Vidovićev talent. U Splitu je ostvario nezaboravne uloge u režijama Vanče Kljakovića, Božidara Violića i Marina Carića, ali i Georgija Para, Vladimira Milčina, Eduarda Milera, a u »Gavellu« se vratio u relativno nesretno vrijeme ovog kazališta, gdje u pet godina nije ostvario ni jednu premijernu ulogu. A dvije najupečatljivije – Parona Furte u »Ribarskim svađama« i Roberta Schustera u »Trgu heroja«, dobio je zahvaljujući »minulom radu« te inzistiranjem redatelja, unatoč protivljenju uprave. No, o tom teškom razdoblju je riječ u sljedećem poglavlju monografije.

Olovne godine 

U devedesetima – uslijedila je potpuna marginalizacija. »Početak rata u Hrvatskoj proizveo je temeljitu dekonstrukciju Ivičinog profesionalnog i osobnog života, a godine koje slijede stavile su ga kao umjetnika na veliku kušnju. Kad je prošao prvi ratni udar, uslijedila je nacionalna kulturna revolucija s temeljito novim kriterijima, što je prije svega značilo višak nacionalističke svijesti i ne tako rijetko manjak talenta, pa je tako i gomila frustriranih djelatnika u kulturi mogla dočekati svojih pet minuta. U tako kontaminiranom prostoru, naša mješovita priča nije pronalazila svoje mjesto pod suncem, pa nam je sve do 1996. godine primarni životni zadatak bio kako preživjeti.

Ivica je, istina, i dalje bio član DK-a »Gavella«, angažman u HNK-u Split prestao je odlaskom intendanta Restovića i dolaskom novog – Ive Sanadera, na repertoaru Teatra &TD za njega više nije bilo mjesta, iz Kazališta Marina Držića je istjeran, prvi film je snimio nakon šest godina (1996.), na Hrvatskoj je televiziji, osim sudjelovanja u dječjem programu, prvi put snimao nakon osam godina (1999.). Što se onda uopće nudilo glumcu Ivici Vidoviću u devedesetim godinama? Bile su to ljetne, često navrat-nanos sklepane gaže u neovisnim projektima – ali ih je zahvalno prihvaćao kako bi djeci omogućio boravak na moru – zatim je tu bio kratkotrajni izlet u tadašnjem Satiričkom kazalištu »Jazavac« (danas Kerempuh), gdje je igrajući u prestavi »Cinco i Marinko« kratkoročno vratio nešto svog glumačkog digniteta, da bi trbuhom za kruhom ubrzo uletio u iluzionističko-kabaretski program koji se izvodio u klasičnom bordelu pod zamaskiranim imenom Night Club Monaco. I to je u tih pet godina života bilo to.

Godina 1996. donekle je označila preokret. Uloga u »Ribarskim svađama« u »Gavelli« ne samo da mu je bila veliko veselje, već mu je donijela i oficijelna priznanja, a iste su godine uslijedile čak tri uloge izvan matičnog teatra, od kojih treba izdvojiti onu u »Kafeteriji« Zadarske kazališne kuće te u filmu »Kako je počeo rat na mom otoku«.

Teatar Rugantino 

Ipak, stvarna prekretnica bila je odluka o osnivanju vlastitog teatra. Uloge koje je Ivica Vidović od 1998. do smrti 2011. godine ostvario u Teatru Rugantino obilježile su značajnije njegovu karijeru od rola u matičnom teatru. Bilo je, dakako, još izleta u neke produkcije, poput nezaboravne predstave »Play Beckett« Teatra Ulysses, »Pijani proces« u produkciji Scene Gorica ili u spektaklu Marija Kovača »Za dobra stara vremena« gdje je glumio, pjevao i plesao u ulozi profesora Reisera, ali nesrazmjer između onoga što je bio i što je ostao do kraja života – zastrašujuća je.

Tim olovnim godinama posvećen je kraj ove opsežne monografije, u izdanju Školske knjige i Teatra Rugantino, koja se čita ne samo sa zanimanjem, već s pitanjem: »Kako je moguće da jedan čovjek, u samo pola života, ostvari toliki opus?« Jer, uloge u filmovima, serijama, kazalištu, o čemu svjedoči na stotine fotografija u ovoj knjizi, zaista govore o veličanstvenom opusu. A dva posljednja desetljeća života Ivice Vidovića pak vrište krhkošću glumačke karijere, i spoznajom kako sam talent u našim okolnostima može biti kobna zapreka, jer bez društvene i političke pozadine – ne znači ništa. Pa i onda kada si već bio veliki glumac, poput Ivice Vidovića .

Odatle i naslov monografije – »Hod po rubu, s Ivicom« – jer kad u toj rečenici ne bi bilo velikog slova imena, dobili bismo dvostruki rub, oštru ivicu kojom su godinama, bez ikakvih sredstava i prilike da ih zarade, kročili Ivica Vidović, njegova supruga Gordana Gadžić i njihovo dvoje djece. Danas, srećom, već uspješni umjetnici. Ako je biti umjetnik u našoj sredini neka sreća…