I prema našem zakonu, ilegalno skidanje glazbe s interneta je krađa, no čelni ljudi domaće diskografije složni su kako bi građanima najprije trebalo omogućiti da i u Hrvatskoj mogu legalno skinuti željene MP3-je
Borba s Capital Recordsom, odnosno RIAA-om (Recording Industry Association of America), organizacijom koja predstavlja interese četiri giganta glazbeno-izdavačke industrije, traje već pune četiri godine. U posljednjem, trećem u nizu suđenja, porota je procijenila da je Jammie Thomas-Rasset spomenutog izdavača oštetila za astronomskih 1,5 milijun dolara, i to zbog pjesama koje je u veljači 2005. godine ilegalno downloadala koristeći portal KaZaA te ih dijelila putem interneta. Tužba američkog diskografskog udruženja zasniva se na kršenju vlasničkih i intelektualnih prava, odnosno optužbama da je Thomas-Rasset protuzakonito skinula i potom podijelila 24 pjesme putem peer-2-peer mreže za razmjenu digitalnog sadržaja.Milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno i besplatno, a zapravo protuzakonito, sa svog kompjutora pretražuju fileove koje je netko drugi odlučio podijeliti (P2P servis) te s interneta skidaju glazbu, filmove, sve ono što je zapisano u digitalnom obliku. Zbog kršenja autorskih prava to se smatra ilegalnim, ali se ne kažnjava masovno. Samo nekoliko desetaka tisuća ljudi u cijelom svijetu ulovljeno je u krađi i kažnjeno, u pravilu izvansudskom nagodbom u kojoj su pristali diskografskim kućama platiti par tisuća dolara. Od tih nekoliko desetaka tisuća samo su rijetki odbili nagodbu i otišli na sud. Jedna od njih je i »mama iz Minnesote«.
Pravosudna sramota
Poput telenovele kojoj se kraj ne nazire, kronologija slučaja Thomas-Rasset kaže kako je u prvom suđenju 2007. godine porota procijenila da je za svoj delikt dužna platiti 222.000 dolara, no kako je obrana tada dokazala da su tužitelji poroti propustili objasniti tehničku prirodu P2P protokola, parnica je poništena. Drugo je suđenje određeno za 2009. godinu kada je presuda bila još stroža. Thomas-Rasset osuđena je na isplatu 1,92 milijuna dolara, što je sudac odbio nazvavši kaznu »monstruoznom i šokantnom« te je smanjivši na 54.000 dolara. Odvjetnički tim Thomas-Rasset žalio se i na tu presudu, ali i odbio ponudu da se agonija prekine »simboličnom kaznom« od 25.000 dolara i priznanjem krivnje. Branitelj Kiwi Camare tada je kazao kako se pripremaju za četvrto suđenje u kojem će se nanovo preispitivati visina drakonske kazne od 1,92 milijuna dolara.Nakon svega, 33-godišnja majka četvoro djece iz Minnesote u novom je suđenju osuđena na isplatu 62.500 dolara za svaku od 24 pjesme. I dok američki mediji navode kako su čelni ljudi RIAA-e, baš kao i direktori te menadžeri velikih produkcijskih kuća zadovoljno trljali ruke, pozdravili konačno dobijanje parnice, te izjavili kako se nadaju da će Thomas-Rasset prihvatiti odgovornost za svoj postupak, mnogi su presudu jednostavno nazvali – sramotnom.
Parazitska industrija
– Sada kad su iza nas odluke tri različite porote s jasnom potvrdom krivnje gospođe Thomas-Rasset nadamo se da će ona preuzeti odgovornost za svoje postupke. Presuda je zadovoljavajuća i zbog daljnjih nastojanja za suzbijanje ilegalnog pribavljanja glazbe – službeni je stav RIAA-e, organizacije koja zahvaljujući ovom i sličnim primjerima neminovno trpi negativan publicitet, ali i sve češće potiče rasprave o nesrazmjeru između zastarjelih zakona o autorskim pravima i društvene realnosti kojom vlada digitalna generacija.– Slažem se s onima koji misle da ovakvim postupcima glazbena industrija sigurno ne izaziva simpatije, te da se sama srž problema apsolutno ne rješava. S druge strane, nadam se da će s vremenom antipatije javnosti ipak okrenuti protiv onih koji uzurpiraju tuđe vlasništvo za stvaranje osobnog profita, a činjenica je da neke vrlo moćne i bogate industrije žive kao paraziti, bazirajući svoje poslovanje i profit na omogućavanju ljudima da do tuđeg sadržaja dođu besplatno. U konačnici vjerujem da će se morati postići neki kompromis, tako da te parazitske industrije ipak dio svog profita proslijede onima čiji sadržaj distribuiraju – riječi su Paola Sfecija, savjetnika u Hrvatskoj glazbenoj uniji koji kaznu izrečenu Thomas-Rasset naziva svakako predrastičnom, ali i smatra kako je istu sud zasigurno donio na osnovi zakona i provedenog postupka.Također, medijski često spominjani nesrazmjer iznosa iz presude (jedna pjesma vrijedi 62.500 dolara) i onog po kojemu se iste mogu kupiti u online trgovinama kakva je iTunes (jedna pjesma – jedan dolar) smatra krajnje nelogičnim.– Cijena pjesama na iTunesu ne treba biti mjerilo, jer ako netko provali u kiosk i ukrade šteku cigareta onda ne dobije kaznu od dvjesto kuna, koliko ta šteka košta kad je legalno kupiš, nego se kaznom osuđuje društveno štetno ponašanje. Ovom presudom je sud poslao jasnu poruku javnosti da je ilegalni download društveno štetno ponašanje, i da je u civiliziranim zemljama nečije intelektualno vlasništvo jednako zaštićeno kao i nečije materijalno vlasništvo. Dakle, krađa se kažnjava, a ilegalni download je provala u nečiji virtualni kiosk – naglašava Sfeci kojega u nastavku pitamo i za komentar slične situacije unutar granica Lijepe Naše gdje zakon također zabranjuje ilegalni download.
Moby: CD-e prodavati po razumnijim cijenama
Dok su neke zemlje poput Francuske uvele antipiratski zakon koji će obvezati internet providere da prate tko ilegalno skida glazbu, suprotno zagovaraju neki glazbenici. Prvi koji je golemo nezadovoljstvo iznio na svom blogu je Moby.– Na ovaj se način produkcijske kuće nastoje zaštititi? Podižući tužbe protiv kućanica koje žive u predgrađima i vole slušati glazbu? Naplaćujući im 60 tisuća dolara po pjesmi?! Nisam siguran da je za industriju koja opstaje zbog onih koji slušaju glazbu najbolja poslovna filozofija ona koja se temelji na strahu, umjesto na poštovanju. Ne bi li bilo bolje obožavateljima pokazati koliko je njihova uloga važna za opstanak svakog umjetnika i ponuditi im CD-e po razumnim cijenama, napisao je Moby koji predlaže internetsku neutralnost, a produkcijskim kućama savjetuje da milijune izdvajaju u humanitarne svrhe. Neki su pak glazbenici poput grupe Radiohead ponudili besplatan download na svojoj web stranici i pozvali ljude da plate koliko misle da trebaju platiti te izrazili spremnost čak i da svjedoče protiv RIAA-e. Trent Reznor iz grupe Nine Inch Nails također je izjavio kako se svi skupa moraju pomiriti s činjenicom da je glazba danas besplatna, te da publika glazbenike sada podržava isključivo na koncertima.
Domaća praksa
– U Hrvatskoj, koliko znam, nije pokrenut niti jedan postupak protiv krajnjeg korisnika, dakle onog koji izravno skida s interneta. Naša je procjena da bi to u ovom času bila borba protiv vjetrenjača, pri čemu bi negativni publicitet za glazbenu industriju bio nemjerljivo veći od nekakvog rezultata. Postoje neki međunarodni pravni mehanizmi kojima se može natjerati tzv. »service providere« da ukinu domenu koja omogućava ilegalno skidanje glazbe, i ti se mehanizmi koriste. No, na svaku ukinutu domenu pojavi se neka nova, tako da je to jedan začaran krug. U konačnici, ja sam optimist, glazba je prema svjetskim statistikama najtraženiji pojam na internetu, ispred riječi »sex«, dakle postoji golemo tržište za naš »proizvod«. Trebat će još vremena, ali iskreno vjerujem da će pravda na kraju pobijediti, pa će od svakog korištenja poneki cent ili lipa završiti kod onih koje ljudi vole i žele slušati, pa klikaju na njihove pjesme – govori savjetnik HGU-a, zaključujući kako je ključno znati da ilegalni download nikad nije besplatan, kako je uvijek u pozadini neki financijski interes.– Oni koji omogućavaju ilegalni download nisu neki čovjekoljupci čiji su motivi humani, to su jednostavno paraziti koji zarađuju na tuđem radu, talentu i tuđoj grbači. Da isti posao rade po kioscima i trgovinama zvali bi se jednostavno lopovi – zaključak je Paola Sfecija.
Nedostaje edukacije
Gotovo identično mišljenje dijele i u ZAMP-u. Marina Ferić Jančić, zadužena za odnose s javnošću pri Službi zaštite autorskih muzičkih prava naglašava kako bi glazbena industrija trebala raditi na podizanju svijesti ljudi o glazbi kao intelektualnom vlasništvu, važnosti autorskopravne zaštite, štetnosti koju piratstvo nanosi glazbenicima ali svakako i državnim budžetima te razvoju društva.– Ilegalno skidanje autorskih (pa tako i glazbenih) djela s interneta zapravo je kazneno djelo koje predstavlja krađu tuđeg vlasništva. Nažalost, to je s obzirom na specifičnost glazbe koja nema svog fizičkog oblika, možda teže pojmljivo. Ljudi uistinu teže shvaćaju glazbu kao nečiju imovinu, pa je onda tako i lakše uzimaju bez pitanja uopće ne shvaćajući ili ne imajući svijest o tome da je i to krađa. Konkretni slučaj ne mogu komentirati jer o njemu ne znam dovoljno, no svakako znam kako i u drugim zemljama izrečene kazne za takvu povredu prava znaju biti drakonske – govori Ferić Jančić.Govorimo li pak o Hrvatskoj, u kojoj zapravo nema legalne sveobuhvatne glazbene ponude na internetu, nastavlja kako smatra da je kontraproduktivno pokretati ovakve i/ili slične sporove.– Međutim, i dalje ostaje nedvojbena činjenica da je ilegalno skidanje glazbe s interneta – i prema hrvatskim propisima, kao i propisima svog uljuđenog svijeta – krađa! Stava smo da bi se u Hrvatskoj građanima najprije trebalo omogućiti da na internetu na legalan način dođu do gotovo cjelokupne svjetske glazbene ponude, a onda bi paralelno s tim svakako trebali pojačano raditi na edukaciji građanstva o glazbi kao intelektualnom vlasništvu i važnosti autorskopravne zaštite – zaključak je Marine Ferić Jančić.
Od pojave Napstera 1999. do danas skidanje glazbe s interneta pretvorilo se u globalni fenomen. Ni pojava iTunesa, online trgovine u kojoj se pjesme mogu kupovati posebno po 99 američkih centi nije iskorijenila ilegalne servise. Upravo suprotno. Nemilosrdna RIAA, u čijem se sustavu nalazi više od osamdeset posto glazbe u Americi, počinitelje otkriva uz pomoć providera koji se logiraju na servise i otkrivaju koji korisnik ima određenu IP adresu. Uz pomoć tog podatka podižu tužbu.Sličan slučaju »mame iz Minnesote« onaj je studenta Joela Tenenbauma koji je osuđen zbog ilegalnog skidanja i distribucije glazbe uz kaznu od 675.000 dolara. RIAA je od njega prvotno tražila odštetu u iznosu od 4,5 milijuna dolara, no sud ju je odbio. Tenenbaumov odvjetnik izjavio je da je presuda nepravedna i da će svakako uložiti žalbu, a Tenenbaum je dodao da će, postane li presuda pravomoćna, proglasiti osobni bankrot.
Mnogi, a posebice glazbenici, smatraju kako slučaj Thomas-Rasset osvjetljava sve češće, prljave taktike RIAA-e, organizacije koja sudskim zastrašivanjem, odnosno izvansudskim nagodbama ostvaruje vlastite profiterske ciljeve, zarađuje velik novac. U smjeru nagodbe krenuo je prije godinu dana i slučaj Thomas-Rasset. Organizacija je, naime, pokušala postići izvansudsku nagodbu, procjenjujući kako bi inzistiranje na drakonskom kažnjavanju moglo loše utjecati na reputaciju klijenata čije interese zastupa. RIAA je navodno sličnim tužbama zaradila milijune dolara. Tijekom proteklih nekoliko godina s organizacijom se nagodilo oko 30 tisuća ljudi zbog čega je RIAA prikupila više od deset milijuna dolara. Prosječni iznos nagodbe je od 3.000 do 12.000 dolara.
