Od sna do superbrzog dvosjeda

1.000 konja za otkačenjake

Edi Prodan

Priča iz industrijski propale Hrvatske stiže iz Samobora i pripada ekonomisti Mati Rimcu koji je napravio jurilicu od 1.080 KS, a slična je stigla iz Libanona, zemlje »vječnog« ratnog stanja, u kojem je rođen bolid od 750 KS



Neobična su poimanja svijeta automobila. S jedne se strane divimo proizvođačima velikoserijskih modela pa tako s nevjericom gledamo kako VW Golf ide prema 30 milijuna prodanih primjeraka, divimo se globalnim divovima, bilo iz Europe ili Dalekog istoka što godišnje bez p’o muke okrenu i po 5 milijuna automobila, no ipak nam dah nekako najviše zastaje kad su u pitanju modeli »s ruba pameti«. Vozila što do brzine od stotinu kilometara na sat ubrzavaju za manje od 3 sekunde i čija je snaga toliko velika da ju se mora obuzdavati i blokirati na maksimalnih 250 km/h. Mada – nije nam jasno zbog čega na toliko kad se, osim u Njemačkoj, nigdje ne smije voziti brže od 130 km/h. No dobro, to već ide u red poznatih dvoličnosti modernog doba.


   Iako nam je sasvim jasno da nikad nećemo doći u posjed nekog takvog automobila, već ga samo eventualno dotaknuti na nekom sajamskom predstavljanju, upravo takvi izdanci moćne i razgranate automobilske industrije predmet su naših snova. I ne samo naših, jer sve češće svjedočimo da se u »proizvodnju« automobila, ne samo maloserijski već toliko rijetkih da ih se godišnje proizvede manje od desetak komada, upuštaju i ljudi za koje se ne bi baš moglo reći kako »plivaju u novcu«.


  

Snovi iz Samobora


Najpoznatiji hrvatski konstruktor automobila je još uvijek vrlo mlad, 25 mu je godina, Mate Rimac iz Samobora. Čitava priča je toliko jednostavna da na trenutke djeluje – nestvarno. Jer Mate je najprije, kao i tisuće njegovih vršnjaka, bio zaljubljen u automobile. Pa je po receptu »uradi sam« sredio stari BMW. Ali ne na način da je raznim uobičajenim trikovima povećavao snagu konvencionalnog benzinskog motora već tako da je od njega napravio – električni automobil! I to bez ikakvog formalnog obrazovanja. Jer mladi Rimac nit’ je završio studij elektrotehnike, nit’ strojarstva već jedan sasvim prigodni, ekonomski, Vern.





Hrvatska je u institucionalnom smislu naravno potpuno nezainteresirana, njezina pak privreda devastirana tako da Rimac, nakon prvotnog efekta divljenja, svo ovo vrijeme traži investitora. U neku moguću buduću hrvatsku tvornicu, ili u serijsku proizvodnju na nekoj drugoj lokaciji. Pomaci su napravljeni jer je još uvijek tajanstvena španjolska tvrtka otkupivši jedan komad pokazala kako je ozbiljan kandidat za pokretanje serijske proizvodnje. S druge strane, Rimac s jednim drugim primjerkom Concepta obilazi najbogatija tržišta. Dođe li do konkretnih predbilježbi, bit će to jasni impuls da se u serijsku proizvodnju može krenuti.



   Nakon toga upustio se u realizaciju najsmjelijih snova – proizvodnju električnog superautomobila Concept One snage 1.080 KS. Koju je samo pomutnju napravio kad se prije godinu i pol dana pojavio na moćnom, uglednom, velikom frankfurtskom autosalonu! Oko njega su oblijetali novinari s neskrivenim čuđenjem kako jedan ovakav automobil može doći iz zemlje poput Hrvatske – automobilski i tehnološki potpuno nepoznate, pa slobodno možemo reći i zaostale tranzicijske države.


   I ne samo to – osim komponenti za koje je uistinu nepotrebno da se samostalno proizvode, Rimac je, uz svojih dvadesetak zaposlenika, uspio automobil iz snova u velikoj mjeri napraviti od hrvatskih komponenti. Cijena mu je 750 tisuća eura (približno 5,6 milijuna kuna), zarada po komadu sasvim solidna, ali od 3 komada godišnje samostalno jednostavno ne može dalje.


Pozdrav iz Bejruta


No, ma koliko se čudili jer je riječ o »našem čovjeku«, proizvodnja malih serija automobila, najčešće je riječ o vrlo snažnim i apsolutno sportski nastrojenim zdanjima, nije pretjerana rijetkost. Do njih najčešće dolazi u Italiji, Engleskoj ili SAD-u, no nedavno smo mogli svjedočiti i prvom bliskoistočnom snagatoru.


   Automobil sjajnih proporcija i tipično agresivnog dizajna djelo je W Motorsa iz – Bejruta. Na spomen toga grada bude se nažalost uglavnom ratne asocijacije, no oni koji malo bolje poznaju libanonsku scenu znaju da je to ujedno i grad s velikim brojem bogataša, razuzdanih noćnih zabava u stotinama klubova te velikom potrošaču luksuznih automobila. Pa je tako nedavno u Kataru predstavljen Lykan Hypersport čiji je razvoj, u popriličnoj tajnosti, trajao godinama. U čitavu su priču istina uključeni i neki moćni automobilski koncerni, poput Magne Steyra primjerice, ali ipak u osnovi – libanonski proizvod. Motor mu je konvencionalan, benzinski, snaga koju doseže je 750 KS, a poput hrvatskog Concept Onea, i on do 100 km/h ubrzava za manje od 3 sekunde. Trenutačno mu je cijena postavljena na ekstremnih 18 milijuna kuna, što je dakle više od tri puta skuplje u odnosu na naš Concept. No ne sumnjamo kako će se kupci pronaći. Tim više jer ovog će se modela proizvesti samo – 7 komada.


  

Ultrabogataši se množe


I upravo je to točka na kojoj dobivamo odgovor zbog čega se pojavljuju »otkačenjaci« što žele proizvesti samo svoj automobil. U vremenima kad je prošlu godinu čak i jedan tvorničar apsolutno luksuznih automobila što Rolls Royce nedvojbeno jeste, završio prodavši više od 3,5 tisuća komada, pojam ekskluzivnosti se gubi. A ultrabogataši se enormno množe. Jer osim sa zapadnih prostora, Rusije ili Ukrajine, pa i bliskoistočnih na koje smo navikli, nezaustavljivo nadiru i iz Kine te Indije. U tim državama, kao što je to primjerice slučaj u Skandinaviji, nije sramota biti bogat. Štoviše poželjno je biti ekstremno, nestvarno bogat. A tada, tada se baš i ne bi smjelo voziti automobil čija je cijena niža od milijun dolara.


   Zahvaljujući smjelosti i uvažavanju budućnosti i nadasve ekologije, Rimčeve su šanse, iako potraga uistinu dugo traje, velike. U proizvodnji čisto električnih automobila najdalje je otišao američki Tesla, mada od takvih strojeva ne zaziru ni najveći njemački proizvođači poput Mercedesa. Ipak, ekskluziva je na Rimčevoj strani. Pronađe li investitora, a kako govore zadnje informacije čini se da hoće, mala serija Concept Onea, ne veća od 20-ak primjeraka, mogla bi relativno jednostavno pronaći kupce. Jer problem današnjice nisu ekstremno bogati. Njih uistinu ne nedostaje. Kao ni sirotinje, uostalom.