Stanovnici Houstona ne kriju ponos »svojim« svemirskim centrom, pa su nam tako prilikom obilaska vodiči posebno istaknuli kako je prva i posljednja ljudska riječ izgovorena s nekog drugog svemirskog tijela bila upravo ime njihova grada – Houston.

  Ukrcaju u vlakić prethodi obavezno fotografiranje svake skupine posjetitelja, vjerojatno kao još jedna sigurnosna mjera. 

  Ulazimo u vlak, a vodič nam, prvo od svega, elaborira niz uputa i mjera kojih se moramo pridržavati u svrhu sigurne vožnje, koja je, usput rečeno, jedva nešto brža od ljudskog hoda, iako bi se, po duljini izlaganja vodiča Andy-ja dalo pomisliti kako ćemo se voziti samim space shuttleom. 

 TV-atrakcija uživo

Taman kad smo završili sa sigurnosnim porukama, ukazuju se prve rakete izložene na otvorenom, a iz zvučnika se čuje glas spomenutog Eugena Cernana koji opisuje putovanje na mjesec, kao uvod u dolazak do prve i vjerojatno najznačajnije atrakcije svemirskog centra – Povijesni Mission control – mjesto odakle se upravljalo svim američkim svemirskim letovima kroz dobar dio druge polovice prošlog stoljeća, uključujući i najznačajniji Apollo program koji je ljude prvi put odveo sa Zemlje do nekog drugog svemirskog tijela – Mjeseca. 

  Na ulazu nas dočekuju amblemi svake od sedamnaest Apollo misija, kao i ručni satovi astronauta koji su u njima sudjelovali. Vodiči nas kratko upoznaju s poviješću Mission control-a, a onda se uspinjemo do samog kontrolnog centra. Gole metalne stepenice i rukohvati, bijeli zidovi s vidljivim elementima konstrukcije jasno pokazuju da je zgrada bila građena radi svoje funkcije, dok je »šminka« bila u posve drugom planu. 

  – Sve je ovdje stvarno. Točno onako kako je bilo dok se svemirskim letovima upravljalo s ovog mjesta. Ovo nije ni replika, ni filmski set. Ovo je prava stvar, govori nam službeni vodič kroz Mission control. 

  Dok on nabraja sve pothvate kojima se s tog mjesta upravljalo, ne možemo a da nam srce ne zaigra pri samoj pomisli na sve što se u ovoj prostoriji zbivalo dok su se ispisivale prve stranice povijesti ljudskog istraživanja svemira, sva velika postignuća, tragedije i drame, poput one tijekom misije Apollo 13, kada je tročlana posada umalo izgubila živote zbog eksplozije tijekom putovanja prema Mjesecu. O tom je incidentu snimljeno nekoliko filmova, brojni dokumentarci, a u popularnoj kulturi ostala je zapamćena rečenica astronauta Johna Swigerta: Houston we’ve had a problem, kao sinonim za neočekivane poteškoće. 

 Stolice predsjednika

Da je riječ o pravoj stvari, trudila se svoje dvoje djece uvjeriti i mlada Amerikanka koja je sjedila pokraj nas. 

  – Da, stvarno su odavde razgovarali s pravim astronautima u svemiru, objašnjavala je klincima koji su sve zadivljeno promatrali. 

  Sama kontrolna prostorija smještena je iza stakla, dok je za posjetitelje otvoren prostor nekad rezerviran samo za političku elitu i predstavnike najutjecajnijih američkih medija koji su odatle pratili zbivanja na svemirskim misijama. 

  – Ovdje su sjedili američki predsjednici, i to baš u ovim istim stolicama, jer čak su i one izvorne, objašnjava vodič, koji mlađim posjetiteljima posebno naglašava da brojni ekrani u prostoriji koje gledaju nisu monitori osobnih računala, već uređaja koji su na njima prikazivali razne parametre i podatke o tijeku misije. 

  – Imali smo tada i kompjutere, ali oni su bili veliki poput čitave ove prostorije, opsluživalo ih je dvadesetak ljudi, a imali su snagu procesora višestruko slabiju od one kakvom danas raspolažu vaši pametni telefoni. Ipak, i s tako slabim informatičkim kapacitetom uspješno smo poslali ljude na Mjesec, kaže vodič. 

Kako je u SAD-u pušenje uglavnom odavno izbačeno iz javnog života, posjetiteljima mlađe dobi također objašnjava da su sive metalne kutije s poklopcem ispred svakog sjedala – pepeljare. 

  U kratkim crtama objasnio je i tko je što u mission controlu radio. 

  – Ovdje su zapravo sjedili samo šefovi vojske ljudi koja je radila na svakoj od misija. A glavni šef cijele operacije bio je Direktor leta (Flight director), čije je mjesto bilo u sredini prostorije. Tu je dužnost, kao glavni direktor, tijekom programa Gemini i Apollo obavljao Gene Kranz, čovjek koji ovdje ima status rock superstara. On je bio taj koji je donosio sve najvažnije odluke i koordinirao cijelom misijom od početka do kraja, objasnio je naš domaćin. Inače Gene Kranzu se pripisuje autorstvo još jedne rečenice duboko ukopane u popularnu kulturu – Failure is not an option (neuspjeh nije opcija), navodno izgovorene upravo tijekom misije Apollo 13. Iako on te riječi nikad zapravo nije izgovorio, u space centru uvjerit će vas da je riječ o čovjeku koji se upravo u skladu s tom maksimom vodio tijekom svoje karijere. 

Nulta gravitacija

– Jedna od najčešćih zabluda o Lyndon Johnson svemirskom centru je da ovdje imamo tehnologiju koja nam omogućava da stvorimo nultu gravitaciju, te da astronauti vježbaju u takvim, supertajnim prostorijama. Istina je da se privikavanje na život i rad u bestežinskom stanju uvježbava u – vodi. Umjesto tajnih prostorija sa nultom gravitacijom koristimo velike bazene. Učinak je isti, kaže nam vodič. 

  U istoj se zgradi razvija i novi modul koji će u budućnosti zamijeniti umirovljeni space shuttle i oživjeti američki program svemirskih letova s ljudskom posadom čiji je konačni cilj – let na Mars. Paralelno se radi i na razvoju svemirskih odijela, te robota koji bi mogli zamijeniti ljude u velikom broju poslova, posebno onih koji iziskuju izlazak izvan relativne sigurnosti modula na takozvanu »svemirsku šetnju«. 

Saturn V

Izlazimo iz zgrade i ponovno krećemo u prošlost, ka, barem po dimenzijama, najvećoj atrakciji svemirskog centra – Saturn V raketi kakve su u svemir nosile posade Apollo programa. Raketa je, podijeljena u sekcije, izložena u hangaru dostojnom onima iz kakvog boljeg brodogradilišta, a već sam prvi pogled na nju izaziva strahopoštovanje. 

  Odmah na samom ulazu gotovo se sudaramo s propulzijskim uređajima na zadnjem dijelu rakete koja je toliko visoka, dugačka i široka da ju je s te udaljenosti teško obuhvatiti i pogledom, a kamo li fotoaparatom pa se posjetitelji guraju po uglovima hangara ne bi li nekako ipak uspjeli fotografirati svemirsku letjelicu. Ona se, pak, gotovo u cijelosti sastoji od spremnika goriva i pogonskih dijelova različitih segmenata koji su, jedan za drugim, odbacivani tjekom leta. Za posadu je predviđen tek relativno mali prostor na vrhu, gdje se nalazio i lunarni modul, letjelica kojom su se spuštali na mjesečevu površinu. 

 Paprene cijene

Obilazimo »đir« oko rakete i s uzdahom se od nje opraštamo, usput čitajući osnovne podatke o svakoj od Apollo misija ispisane na bočnom zidu hangara, među fotografijama svih članova posada, i krećemo natrag prema ulaznoj zgradi. Kako je amerikancima ipak gotovo sve »biznis«, tako i turističko razgledavanje svemirskog centra završava posjetom suvenirnici u kojoj se, po prilično paprenim cijenama, mogu nabaviti razne uspomene na posjet središtu američkih svemirskih istraživanja, od odjeće, privjesaka, magneta i modela svemirskih letjelica pa do paketa »svemirske« hrane, kakvu, navodno, konzumiraju i astronauti na svemirskim letovima. Hranu nismo probali, ali smo zato posljednje minute iskoristili za obilazak kabine space shuttle-a s početka teksta. Unutra nas je dočekao skučen prostor pretrpan raznim instrumentima, tipkama i prekidačima, te minijaturan prostor u kojemu je tijekom misije živjela posada. Brzinski obilazimo još nekoliko izložaka i krećemo prema izlazu. Još jedan prolazak kroz brojač, kako bi se osiguranje uvjerilo da je izašlo jednako posjetitelja koliko ih je ušlo i opraštamo se od Lyndon B. Johnson space centra, mjesta gdje su snovi neke američke djece o svemiru postali stvarnost. Ostalima nudi mogućnost da barem djelić te stvarnosti nakratko dožive.