Kad umjetna inteligencija ponudi odgovor, važno je zastati i provjeriti ga: je li točan, nedostaje li mu važan kontekst i možemo li mu vjerovati? Djeca danas odrastaju uz AI pa im je potrebno pomoći da razumiju njegove mogućnosti i ograničenja. Zato su Hrvatski Telekom i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet pokrenuli novi ciklus programa “Alati za moderno doba – AIMO! pametno koristiti AI”. Kroz četiri radionice učenici od 6. do 8. razreda uče koristiti AI sigurno, kritički i odgovorno. U programu sudjeluje i Dora Dodig Hundrić izvanredna profesorica na Odsjeku za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja nam je na početku odmah odgovorila koliko su djeca danas svjesna toga što umjetna inteligencija zapravo jest i kako funkcionira.

Današnja djeca često imaju veliko iskustvo u korištenju umjetne inteligencije

– Mislim da je ponajprije važno razlikovati sposobnost korištenja umjetne inteligencije od stvarnog razumijevanja načina na koji ona funkcionira. Djeca i mladi vrlo brzo usvajaju nove tehnologije, često ih koriste intuitivno i bez poteškoća, ali to ne znači nužno da razumiju njihove mogućnosti, ograničenja i utjecaj koji mogu imati na njihovo ponašanje i dobrobit.

Koliko je umjetna inteligencija već prisutna u dječjoj svakodnevici, pokazuju i rezultati istraživanja EU Kids Online Hrvatska iz 2025. godine. Prema tim podacima, približno četiri od pet djece u dobi od 10 do 16 godina koristilo je neki oblik generativne umjetne inteligencije tijekom prethodnih mjesec dana. Najčešće je koriste za školske zadatke, pisanje tekstova, objašnjavanje gradiva ili traženje informacija.

Foto ISTOCK

Međutim, upravo se tu pojavljuje važan izazov. Djeca mogu vrlo dobro znati kako postaviti pitanje AI-u, a istodobno ne razumjeti kako ti sustavi funkcioniraju i koliko su vjerodostojni izvori informacija ili pomoći. Nadalje, čak i ako razumiju, to ne znači da se u skladu s time i ponašaju. Naime, istraživanje koje smo radili u području društvenih mreža, ali je primjenjivo i na područje AI-a, nam pokazuje da čak i razumiju različite mehanizme u pozadini (npr. algoritamske preporuke i sl.), ali to razumijevanje ne znači nužno i sposobnost da se njezinim utjecajima odupru.

Zato bih rekla da današnja djeca često imaju veliko iskustvo u korištenju umjetne inteligencije, ali ne nužno i razvijene kompetencije za njezino kritičko razumijevanje ili regulaciju vlastitog korištenja. A upravo to je ključno – naučiti ih da razumiju kada AI-u mogu vjerovati, za što ga koristiti, znati kada trebaju biti oprezni i zašto je njihovo vlastito razmišljanje i dalje nezamjenjivo.

Korištenje AI-ja tek nakon 13. godine.

Koje su najveće zamke u korištenju UI alata kod djece i mladih i zašto je važno da ne prihvaćaju sve što im umjetna inteligencija ponudi kao činjenicu?

– Jedna od najvećih zamki umjetne inteligencije njezina je uvjerljivost. Odgovori su često jasno napisani, dobro strukturirani i izrečeni samouvjereno, zbog čega se stvara dojam da su i točni. Međutim, umjetna inteligencija može ponuditi pogrešne ili nepotpune informacije, pa čak i izmisliti podatke ili izvore koji djeluju vjerodostojno.

To je “zamka” za sve nas pa se tako i mi odrasli često nađemo u situaciji da povjerujemo nečemu što nije točno ili se previše oslanjamo na AI. No, ovo je posebno važno kada govorimo o djeci jer se njihove sposobnosti kritičkog mišljenja, procjenjivanja informacija i samostalnog donošenja zaključaka još razvijaju i jednostavno nisu još razvojno spremni imati takvu odgovornost!

No, mislim da ovu “zamku” ne smijemo promatrati samo kroz točnost informacije nego gledati i kako svi ti mehanizmi mogu utjecati na procese učenja kod djeteta i generalno na njegov ili njezin razvoj. Primjerice, ako koristimo umjetnu inteligenciju kako bismo bolje razumjeli nešto, dobili dodatno objašnjenje ili provjerili vlastito rješenje, ona može biti korisna. Međutim, ako umjetna inteligencija djetetu ili mladoj osobi redovito nudi gotova rješenja, postoji rizik da dijete preskače upravo one procese koji su ključni za njegovo učenje i razvoj. Znamo da učenje nije samo dolaženje do točnog odgovora, nego proces koji je ključan za naše razvojne ishode. A taj proces obično uključuje brojne pokušaj i pogreške, ulaganje truda, strpljivost, nošenje s frustracijom i neuspjehom itd. Kroz takva iskustva djeca razvijaju upornost, samostalnost, osjećaj kompetentnosti i povjerenje u vlastite sposobnosti, a nekritičnim korištenjem AI ih zapravo lišavamo prilike da te procese prođu. I kao što sam rekla, pred njih stavljamo očekivanje da budu kritični za što jednostavno nisu dovoljno zreli.

Navika provjeravanja informacija

Kako kod djece razvijati naviku provjeravanja informacija koje dobiju od umjetne inteligencije? Možemo li govoriti o novoj vrsti pismenosti koju bi djeca trebala usvojiti već u osnovnoj školi?

– Svakako, danas već govorimo o pismenosti u području umjetne inteligencije, koja postaje važan dio digitalne i medijske pismenosti. Pritom nije riječ samo o tome da djeca nauče koristiti određene alate, nego da razumiju njihove mogućnosti i ograničenja te razvijaju kritički odnos prema informacijama i sadržajima koje dobivaju.

Mislim da s time treba započeti već u osnovnoj školi, ali na način koji je prilagođen dobi i razvojnim mogućnostima djece. Važno je pritom naglasiti da djeca mlađa od 13 godina ne bi trebala samostalno koristiti AI alate odnosno da oni nisu namijenjeni toj dobnoj skupini. Njihovo upoznavanje s umjetnom inteligencijom trebalo bi se odvijati uz vodstvo roditelja ili nastavnika, kroz zajedničko istraživanje i razgovor. Za adolescente je također važno postupno razvijati samostalnost, uz odgovarajuću podršku odraslih.

Foto ISTOCK

Naviku provjeravanja informacija možemo razvijati kroz vrlo jednostavne aktivnosti. Primjerice, djeca mogu usporediti odgovor umjetne inteligencije s informacijama iz udžbenika ili drugih pouzdanih izvora, pokušati uočiti razlike i razgovarati o tome zašto neki odgovor nije točan ili je nepotpun. Važno je da nauče postavljati dodatna pitanja, tražiti argumente i ne prihvaćati informacije samo zato što su predstavljene uvjerljivo. Međutim, kritičko mišljenje puno je šire od samog provjeravanja točnosti informacija. Ono uključuje sposobnost promišljanja o vlastitom ponašanju, prepoznavanja različitih utjecaja i donošenja odgovornih odluka.

Zato smatram da pismenost u području umjetne inteligencije trebamo razvijati s kritičkim mišljenjem i socioemocionalnim kompetencijama. Nije cilj samo naučiti djecu kako koristiti novu tehnologiju, nego ih osnažiti da je koriste promišljeno i na odgovoran način.

AI ne može zamijeniti uzajamnost, bliskost i odgovornost

Može li umjetna inteligencija utjecati i na socijalni i emocionalni razvoj djece? Trebamo li se zabrinuti ako dijete počne koristiti UI kao sugovornika kojem se povjerava ili od kojeg traži emocionalnu podršku?

– Umjetna inteligencija svakako otvara važna pitanja povezana sa socijalnim i emocionalnim razvojem djece i mladih. Slično kao i kod ranije spomenutog procesa učenja, i “pravi” tj. “stvarni” međuljudski odnosi imaju ključnu ulogu tijekom odrastanja. Konkretno, djeca i adolescenti kroz odnose s roditeljima, vršnjacima i drugim važnim osobama uče prepoznavati i regulirati vlastite emocije, razumjeti druge, razvijati empatiju, graditi bliskost i rješavati sukobe. I jako važno u kontekstu AI i onoga kako ti alati funkcioniraju – ti odnosi nisu uvijek jednostavni ni ugodni, ali upravo kroz takva iskustva razvijamo važne socijalne i emocionalne kompetencije.

S druge strane, AI je gotovo uvijek “ugodan” – dostupan je, strpljivo odgovara, komunikaciju prilagođava nama, djeluje empatično, stalno nas validira itd. I tu je opet nova “zamka”, a to je da možemo steći dojam (djeca su tu posebno ranjiva) da smo pronašli sugovornika koji nas razumije, kojem možemo povjeriti svoje probleme i koji nam može pomoći. Stoga ne čudi da djeca i mladi tome u velikoj mjeri i pribjegavaju pa tako istraživanje EU Kids Online od lani pokazuje da je 16,1 % djece u dobi od 10 do 16 godina koristilo AI za razgovor i savjete o fizičkom zdravlju ili kondiciji, dok ju je 14,5 % koristilo za razgovor o svojim brigama i traženje savjeta..

Pritom ne trebamo automatski problematizirati svaku situaciju u kojoj mlada osoba razgovara s umjetnom inteligencijom o svojim osjećajima jer mu, primjerice, ona može pomoći da pronađe način kako započeti “težak” razgovor s prijateljem ili roditeljem. No, opet je važno gdje je granica takve podrške i moramo biti svjesni da AI ne može zamijeniti uzajamnost, bliskost i odgovornost koje postoje u stvarnim međuljudskim odnosima. Tu bih posebno istaknula rizik da dijete počne izbjegavati socijalne situacije i stvarne razgovore te tako propušta važna iskustva ključna za adekvatan psihosocijalni razvoj. Tako da je moj odgovor: da, trebamo se zabrinuti, posebno kada vidimo da se dijete sve manje druži, razgovara, a sve više oslanja na umjetnu inteligenciju. Generalno su istraživanja o dugoročnom utjecaju AI sugovornika na socijalni i emocionalni razvoj još su u razvoju pa ne možemo tvrditi da takva komunikacija sama po sebi nužno uzrokuje poteškoće. No, imamo dovoljno razloga da budemo oprezni i usmjereni na znakove koje sam spomenula.

Prvi korak – način na koji razgovaramo s djecom

Kako roditelji i nastavnici mogu djeci pomoći da razviju zdrav i odgovoran odnos prema novim tehnologijama, čak i kada sami ne poznaju dovoljno njihove mogućnosti?

– Prvo bih opet spomenula da korištenje AI do trinaeste godine treba izbjegavati, posebno onog samostalnog. Tu si i kao roditelji i kao nastavnici ili drugi stručnjaci koji rade s djecom i mladima trebamo postaviti pitanje – koju dodanu vrijednost će korištenje tih alata dati životu djeteta? Primjerice, ako dijete treba osmisliti čestitku za prijateljev rođendan, zaista nije nužno da mu umjetna inteligencija predloži što će napisati. I tako bismo mogli navesti bezbroj primjera gdje ćemo bez AI-a sigurno imati više koristi za dijete.

Što se tiče veće djece, mislim da je važno roditelje i nastavnike osloboditi osjećaja da moraju biti tehnološki stručnjaci kako bi mogli pomoći djeci. Ne moraju poznavati svaki alat ili svaku novu aplikaciju. Štoviše, tu ćemo teško “držati korak” s djecom i mladima. Djeci trebaju odrasli koji su zainteresirani za njihovu svakodnevicu, koji razgovaraju s njima, pomažu im razumjeti svijet oko njih i postavljaju jasne, razvojno primjerene granice. Tako da nam prvi korak treba biti pristup odnosno način na koji razgovaramo s djecom. Umjesto da ih pitamo samo koliko su vremena provela koristeći tehnologiju ili jesu li koristila umjetnu inteligenciju, možemo ih pitati za što su je koristila, što su naučila, kako su procijenila dobiveni odgovor ili kako su se osjećala tijekom korištenja. Važno je zajednički istraživati – npr. roditelj i dijete mogu zajedno postaviti pitanje umjetnoj inteligenciji i pokušati provjeriti odgovor. Nastavnik može potaknuti učenike da usporede AI odgovor s vlastitim zaključcima ili analiziraju situaciju u kojoj umjetna inteligencija daje uvjerljiv, ali netočan savjet.

Foto ISTOCK

Jednako tako, potrebno je postavljati jasna pravila o zaštiti privatnosti, poštenju u učenju i odgovornom ponašanju prema drugim ljudima. Djeca trebaju razumjeti zašto određena pravila postoje, a ne samo znati što im je dopušteno ili zabranjeno. Međutim, mislim da se ne smijemo zadržati isključivo na individualnoj odgovornosti. Digitalno okruženje nije neutralno odnosno načini na koji su tehnološki sustavi oblikovani utječe na ponašanje korisnika, njihovu pažnju, donošenje odluka i emocionalna iskustva. Zato je ključno da se zagovara i razvojno primjeren dizajn, sigurnosne postavke te odgovornost onih koji kreiraju raznorazne platforme.

Na kraju bih opet naglasila da kritičko mišljenje, digitalnu pismenost i socijalno-emocionalne kompetencije trebamo razvijati povezano, a ne kao tri odvojena područja. Npr. dijete može znati da neka informacija nije pouzdana, ali ipak povjerovati u nju. Može razumjeti da određeno ponašanje nije primjereno, ali ga ipak ponoviti zbog vršnjačkog pritiska. Može prepoznati da previše koristi tehnologiju, ali teško samostalno regulirati njezinu uporabu.

Učenici od šestog do osmog razreda posebno su važna skupina

Hrvatski Telekom i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet kroz program “Alati za moderno doba – AIMO! pametno koristiti AI” pokrenuli su ciklus radionica namijenjenih učenicima od šestog do osmog razreda. Koji su glavni ciljevi programa i zašto ste procijenili da je upravo ta dob važna za razvoj AI pismenosti?

– Program “AIMO! pametno koristiti AI” nadogradnja je našeg postojećeg preventivnog programa “Alati za moderno doba”, a razvili smo ga uz podršku Hrvatskog Telekoma kao odgovor na sve veću prisutnost umjetne inteligencije u svakodnevnom životu djece i mladih. Cilj nam je ponajprije osnažiti učenike za sigurno, odgovorno i promišljeno korištenje AI, uz poseban naglasak na prevenciju mogućih psihosocijalnih rizika.

Program povezuje digitalnu i AI pismenost sa socijalno-emocionalnim učenjem. Smatramo da nije dovoljno da djeca nauče samo prepoznati netočnu informaciju, već da je jednako važno da razumiju kako korištenje takvih alata može utjecati na njihovo učenje, samostalnost, donošenje odluka i odnose s drugim ljudima.

Učenici od šestog do osmog razreda posebno su važna skupina jer se nalaze u razdoblju intenzivnih razvojnih promjena, kada postupno postaju samostalniji u korištenju digitalnih tehnologija, ali istodobno još razvijaju kritičko mišljenje, samoregulaciju i vještine odgovornog donošenja odluka. To je ujedno razdoblje u kojem vršnjački odnosi, prihvaćenost i oblikovanje vlastitog identiteta dobivaju sve veću važnost. Upravo zato želimo djelovati preventivno, dok se navike korištenja novih tehnologija još formiraju i u životnom periodu koje je izvrstan “razvojni prozor” za preventivno djelovanje.

Koliko su učenici od šestog do osmog razreda osnovne škole spremni kritički promišljati o sadržajima koje im generira UI? Što će učenici konkretno učiti i raditi na radionicama?

– Djeca često znaju i razumiju puno više nego što pretpostavljamo, osobito kada govorimo o digitalnom okruženju koje je dio njihove svakodnevice. Međutim, važno je razlikovati poznavanje tehnologije, prepoznavanje njezinih rizika i sposobnost da se na temelju tog znanja doista odgovorno ponašaju. Drugim riječima – sama svijest o određenim rizicima nije dovoljna ako djeca ne razvijaju i vještine potrebne za odgovorno donošenje odluka.

Upravo smo zato osmislili četiri interaktivne radionice koje obrađuju različite aspekte korištenja umjetne inteligencije. Učenici će se upoznati s njezinim mogućnostima i ograničenjima, učiti zašto odgovori koje generira ne moraju uvijek biti točni ili potpuni te promišljati o tome kako umjetna inteligencija može utjecati na njihovo učenje, emocije i odnose s drugim ljudima. Posebnu pozornost posvećena je odgovornom donošenju odluka i prepoznavanju situacija u kojima se nije primjereno ili sigurno osloniti isključivo na umjetnu inteligenciju. Kroz praktične primjere i rasprave želimo potaknuti učenike da preispituju dobivene informacije, uspoređuju različite izvore, prepoznaju moguće pogreške i razmišljaju o posljedicama vlastitog ponašanja. Jednako nam je važno otvoriti pitanja o tome može li umjetna inteligencija zamijeniti vlastiti trud u učenju ili pružiti emocionalnu podršku kakvu dobivamo od drugih ljudi.

AI nije osoba koliko god njezini odgovori ponekad zvučali prijateljski

Kada biste trebali izdvojiti jednu najvažniju poruku koju bi svako dijete trebalo usvojiti prije nego što počne koristiti alate umjetne inteligencije, koja bi to bila?

– Poručila bih djeci da umjetna inteligencija može biti pomoćnik, ali da ne bi trebala razmišljati, odlučivati ili rješavati probleme umjesto njih. Važno je da ne prihvaćaju sve što im ponudi kao točno, da se ne boje postavljati dodatna pitanja i da i dalje vjeruju u vlastite sposobnosti. Posebno bih naglasila da umjetna inteligencija nije osoba, koliko god njezini odgovori ponekad zvučali prijateljski. Ona im ne može zamijeniti podršku, bliskost i odnose koje razvijaju s roditeljima, prijateljima i drugim važnim osobama.

Ali bih dodala i poruku za roditelje, počevši od toga da AI djeca ne bi trebala koristiti do 13. godine, a da je adolescentima također potrebno vodstvo i podrška odraslih. Poručila bih im i da ne moraju biti IT stručnjaci već je važnije da se zanimaju za to kako djeca koriste AI, da razgovaraju s njima o njihovim iskustvima i zajedno postavljaju jasne granice.

Mislim da je najvažnije ne prepustiti djecu samu sebi u digitalnom okruženju. Tehnologija će se nastaviti razvijati i mijenjati (a tu ćemo, nadam se, isto doći do odgovornijih pristupa!), ali potreba djece za razgovorom, sigurnošću, podrškom i kvalitetnim odnosima ostaje ista.