Taj pas, identificiran na temelju kostiju pronađenih na lokalitetu skloništa u stijeni Pinarbasi u Turskoj, koje su koristili drevni ljudski lovci-sakupljači, oko 5000 godina je stariji od prethodnog najstarijeg genetički potvrđenog psa, istaknuli su istraživači.

Starost psa iz Pinarbasija i nekoliko drugih gotovo jednako starih jedinki pronađenih na drugim lokalitetima u Europi pokazuje da su psi već bili široko rasprostranjeni i sastavni dio ljudske kulture tisućljećima prije pojave poljoprivrede.

Nova otkrića predstavljena su u dva znanstvena rada objavljena u srijedu u časopisu Nature.

William Marsh, postdoktorski istraživač u Laboratoriju za drevnu genomiku pri Institutu Francis Crick u Londonu i jedan od glavnih autora jednog od istraživanja, rekao je da dokazi DNK ukazuju na to da su psi bili prisutni na različitim mjestima u zapadnoj Euroaziji prije 18.000 godina te da su se genetički već prilično razlikovali od vukova.

“Pretpostavljamo da su se populacije pasa i vukova razišle mnogo ranije, vjerojatno prije posljednjeg glacijalnog maksimuma (ledenog doba), dakle prije više od 24.000 godina. Ipak, uz to moramo naglasiti da još uvijek postoji velik stupanj nesigurnosti”, rekao je Marsh.

Pas, koji potječe od drevne populacije vukova odvojene od modernih vukova, bio je prva životinja koju su ljudi pripitomili, dok su životinje poput koza, ovaca, goveda i mačaka došle kasnije.

“Psi su bili uz nas dok su ljudi prolazili kroz velike životne prijelaze i dok su nastajala složena društva”, rekao je genetičar Anders Bergström sa Sveučilišta East Anglia u Engleskoj, glavni autor drugog istraživanja. “Mislim da je također zanimljivo da, za razliku od većine drugih udomaćenih životinja, psi nemaju uvijek jasno definirane uloge ili svrhu za ljude. Možda je njihova primarna uloga često samo pružanje društva.”

Bergström i njegov tim proveli su opsežnu potragu za ranim psima Europe koristeći novu metodu za genetičko razlikovanje vukova i pasa među 216 drevnih ostataka starosti od 46.000 do 2000 godina iz Belgije, Danske, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Škotske, Švedske, Švicarske i Turske. To je bilo dosad najveće istraživanje takvih ostataka.

Znanstvenici su uspjeli identificirati 46 pasa i 95 vukova. Budući da su kosturi pasa i vukova u ranim fazama pripitomljavanja bili vrlo slični, genetička istraživanja su nužna za njihovo razlikovanje u drevnim ostacima.

Najstariji od pasa koje je identificirao Bergströmov tim datira od prije 14.200 godina iz špilje Kesslerloch u Švicarskoj.

Utvrđeno je da najstariji europski psi identificirani u tom istraživanju dijele podrijetlo s psima u Aziji i ostatku svijeta, što pokazuje da te različite populacije pasa nisu nastale iz odvojenih epizoda pripitomljavanja.

Pas iz Pinarbasija pokazao je koliko su lovci-sakupljači cijenili svoje pse. “U Pinarbasiju imamo ukope i ljudi i pasa, pri čemu su psi pokopani uz ljude”, rekao je Marsh. Također postoje dokazi da su ljudi u Pinarbasiju svoje pse hranili ribom.

Istraživanje je identificiralo pet pasa koji datiraju iz razdoblja između 15.800 i 14.300 godina, uključujući ostatke iz špilje Gough u blizini Cheddara u Engleskoj. “U špilji Gough imamo tragove komadanja i obrade ljudi nakon smrti što je uključivalo kanibalizam kao pogrebni običaj sličan ukopu. Slična postmortalna modifikacija, iako ne definitivno radi konzumacije, pronađena je i na ostacima psa”, rekao je Marsh.

Utvrđeno je da su psi iz Pinarbasija i špilje Gough srodniji precima današnjih europskih i bliskoistočnih pasmina, poput boksera i salukija, nego arktičkim pasminama poput sibirskih haskija.

Osim druženja, drevni psi su ljudima mogli pomagati u lovu ili su služili kao psi čuvari, svojevrsni alarmni sustavi ledenog doba. Za razliku od mnogih današnjih egzotičnih pasmina, ti rani psi vjerojatno su još uvijek uvelike nalikovali vukovima od kojih su potekli.

“Pitanja o tome kada, gdje i zašto su ljudi pripitomili pse i dalje ostaju uglavnom bez odgovora”, rekao je Bergström. “Mislimo da se to vjerojatno dogodilo negdje u Aziji, ali točnu lokaciju tek treba utvrditi.”