Bonaca je, more odiše bezbrižnošću i nekim umirujućim spokojem. Česta je to slika koju za ovih proljetnih dana možemo vidjeti i osjetiti pogledamo li prema moru. No ljudi koji žive od njega, s njim i za njega promatraju ga kroz drugačiju prizmu. Prizmu kojom se ispod te mirne površine vidi sva silina zakona, direktiva, uredbi i pravilnika kao neumitnih spona u regulaciji gospodarskih i svih ostalih aktivnosti u odnosu čovjeka i mora. Nažalost, posljednjih dekada svjedoci smo sve većeg negativnog utjecaja na morski ekosustav poput prelova, eutrofikacije, degradacije obalnih i morskih staništa, unosa antropogene buke, klimatskih promjena, unošenje otpada u more, posebice plastike, te dolaska stranih vrsta od kojih su neke i invazivne. Ovaj tekst ćemo posvetiti samo jednom dijelu tog odnosa, a to su ribarstvo i akvakultura. Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatne godine svjetskog ribarstva, ulovi su se tada kretali preko 100 milijuna tona. Već su tada iz znanstvenih krugova krenula upozorenja na biološku ograničenost ribolovnih resursa, te potrebi planskog gospodarenja. Nažalost, s neodgovornom i neodrživom praksom prekomjernog ribarenja se nastavilo što je za posljedicu dovelo do devastacije prvo priobalnih i pridnenih staništa, a potom i pelagijskih te naposljetku mnoge vrste i do ruba istrebljenja. Taj trend opadanja ulova potaknuo je razvoj kontroliranog kaveznog uzgoja ribe i ostalih morskih organizama koji postaje najbrže rastući sektor proizvodnje hrane u svijetu. Akvakultura 2014. godine premašuje ukupni svjetski ribolovni ulov. Za razliku od globalnog trenda, akvakultura u EU posljednjih 15ak godina stagnira u proizvodnji. Razlog tome leži u vrlo strogoj reguliranosti ove djelatnosti te negativnoj javnoj percepciji odnosa i utjecaja akvakulture na druge aktivnosti i sektore (turizam, zaštita prirode,…). Naravno da taj odnos ne mora nužno biti negativan, stoga sav sijaset instrumenata o kojima će biti riječi na tragu su kompromisa i mjera kao poluga u iznalaženju zadovoljavajućeg održivog rješenja za sve involvirane u tom procesu. Na primjeru ribarstva i akvakulture prezentirat ćemo svu kompleksnost u uređivanju odnosa od europskog do lokalnog nivoa i upravljanja resursima između svih sudionika u procesu imajući na umu da je to samo dio priče kojom ćemo samo malo zaroniti u njenu problematiku te tek okrznuti turistička, sportska, zaštitarska, znanstveno-istraživačka i ostala poglavlja istog nazivnika.

Okosnicu ribarske politike EU čini Uredba o Zajedničkoj ribarstvenoj politici koja upravlja ribarskom flotom EU-a i ribljim fondom s ciljem postizanja ekološke, socijalne i ekonomske održivosti. Sveobuhvatan cilj Zajedničke ribarstvene politike  je osigurati da aktivnosti ribarstva i akvakulture doprinose dugoročnim, održivim uvjetima koji se odnose na okoliš i koji su potrebni za gospodarski i socijalni razvoj. Zajednička ribarstvena politika treba doprinijeti povećanoj produktivnosti, primjerenom životnom standardu u sektoru ribarstva, i stabilnim tržištima, te treba osigurati dostupnost resursa te dostupnost ponude za potrošače po razumnim cijenama. Usto što je važna ribolovna sila, EU je postala ključni akter u međunarodnom upravljanju ribarstvom jer je najveće svjetsko tržište morskih plodova, koje pokriva polovinu svoje potrošnje uvozom, a više od petine ulovom ribarske flote EU-a izvan područja Unije. Europski fond za pomorstvo i ribarstvo jedan je od pet strukturnih i investicijskih fondova EU. Cilj mu je potaknuti održivu aktivnost koja pokriva čitav vrijednosni lanac ribarstva i akvakulture, podržati diverzifikaciju i stvoriti nova radna mjesta i teritorijalnu koheziju te financirati provedbu Zajedničke ribarstvene politike. Dakle, pruža financijsku potporu cjelokupnom prethodno opisanom okviru politike za ribarstvo. Jedna od najsnažnijih u nizu mjera za očuvanje održivog ribarstva  je upravljanje ribolovnim kapacitetom koji treba biti u skladu s ribolovnim mogućnostima. Za postizanje tog cilja, države članice svake godine šalju Komisiji izvješće o ravnoteži između ribolovnih kapaciteta njihovih flota i njihovih ribolovnih mogućnosti. Ako procjena jasno pokaže da ribolovni kapacitet i ribolovne mogućnosti nisu učinkovito uravnoteženi, država članica priprema i uključuje u svoje izvješće akcijski plan za svaki segment flote u kojemu se pojavljuje prekomjerni kapacitet.

U Hrvatskoj prema Zakonu o ribarstvu postoje dvije vrste ribarstvenih povlastica: povlastica za gospodarski ribolov i povlastica za mali obalni ribolov. Proizvode ribarstva iz obje vrste ribolova se smije prodavati, a razlika je u ovlašteniku povlastice i ograničenju količine ulova. Mali obalni ribolov smije obavljati fizička osoba na temelju povlastice, u najviše tri susjedne ribolovne podzone. U malom obalnom ribolovu dopušteno je dnevno uloviti, odnosno sakupiti ukupno do pet kilograma ribe i drugih morskih organizama. Zakon još poznaje rekreacijski i športski ribolov koji može obavljati fizička osoba uz kupljenu dozvolu i dnevne limite kao kod malog obalnog ribolova, te ribolov u znanstvene i znanstveno-nastavne svrhe uključujući i ribolov za potrebe akvarija otvorenih za javnost. Sve ove ribolovne aktivnosti popraćene su i regulirane s 50ak što zakona, pravilnika, odluka ili propisa, koji moraju biti usklađeni sa Zajedničkom ribarstvenom politikom EUa. Na području Primorsko – goranske županije za gospodarski ribolov registrirano je oko 575 plovila, a ostali dio flote od oko 370 plovila čine plovila koja se koriste u malom obalnom ribolovu. Ribari s područja PGŽ zadnjih godina ostvaruju oko 14 % ukupnog iskrcaja ribe i drugih morskih organizama u Republici Hrvatskoj što dovoljno govori o značaju Županije za ribarstvo RH. Najveći dio ulova otpada na mreže plivarice odnosno srdelu i inćun, oko 80%. Povlačnim ribolovnim alatima ostvaruje se oko 10 % ulova, dok se mrežama stajaćicama ostvaruje nešto više od 3% od ukupnog ulova. To su sve podaci sakupljeni ribolovnim očevidnicima i izvješćima koji su dio obaveznih aktivnosti ribara u procesu prije spomenutog kružnog ciklusa upravljanja ribolovom i ribljim fondom s ciljem održivog ribarstva između resornog ministarstva, znanstvenika i ribara.

Kad je riječ o akvakulturi, nova temeljna uredba Zajedničke ribarstvene politike sadrži strateške smjernice zajedničkih prioriteta i ciljeva održivog razvoja i akvakulture. Strateške smjernice predstavljaju temelj višegodišnjih nacionalnih strateških planova razvoja akvakulture. Osim određivanja sadržaja planova i propisivanja obveze njihove izrade, nova temeljna uredba akvakulturu uključuje u područje primjene i u dijelu financiranja i uređenja tržišta. S obzirom na očekivani značaj akvakulture u postizanju ciljeva zadnje strategije razvoja EU, ova djelatnost posebno je prepoznata i u drugom ključnom segmentu Zajedničke ribarstvene politike, strukturnoj politici i financiranju. Najveći broj propisa koji izravno utječe na obavljanje djelatnosti akvakulture na razini EU nalazi se u području zaštite okoliša. Ključni propisi obuhvaćaju Okvirnu direktivu o vodama, Direktivu o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta, Direktivu o očuvanju divljih ptica, Direktivu o studiji utjecaja na okoliš, Okvirnu direktivu o morskoj strategiji, Uredbu o stranim vrstama i vrstama koje nisu lokalno prisutne u akvakulturi, te Direktivu o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš. Direktiva o staništima i Direktiva o pticama zajedno daju okvir za uspostavljanje mreže Natura 2000, što može dovesti do ograničenja u pogledu tehnologije koja se može primjenjivati u djelatnosti akvakulture na tim područjima.

U Hrvatskoj je akvakultura regulirana Zakonom o akvakulturi i 7 pripadajućih pravilnika. Jedinice lokalne samouprave odnosno županije sa svojim resornim odijelima, javnim ustanovama te ostalim relevantnim i zainteresiranim dionicima u koordinaciji izrađuju prostorne planove koji između ostalog definiraju područja za akvakulturu i Natura2000 područja na pomorskom dobru. Sadašnjim prostornim planom PGŽ dopuštena je postava građevina za uzgoj riba i školjkaša manjeg kapaciteta, što za uzgajališta na moru iznosi 250 tona godišnje. Iznimno za uzgajališta Podno Osorčice, Mali Lošinj i Uvala Zaplot – Veli bok, otok Cres, dopuštene količine uzgoja mogu biti do 990 tona godišnje. Kavezna uzgajališta moraju imati potrebne obalne kapacitete i nužnu infrastrukturu, koji su specifični, za svaki zahvat posebno, ovisno o veličini uzgajališta i vrstama koje se uzgajaju. Primorsko – goranska županija ostvaruje otprilike 10% ukupnog uzgoja bijele ribe u HR te nažalost više nema niti jedno uzgajalište školjkaša na svojem području. Mjere upravljanja za morska Natura2000 područja, u koje spada i reguliranje ribolovnih aktivnosti na tim prostorima, su upravo u fazi donošenja. Kada se donesu, kao i na svim ostalim dijelovima mora, bit će problem u njihovom sprovođenju odnosno nadzoru prostora od strane stručnih službi i inspekcija koje su kronično kadrovski deficitarne.

Europski fond za pomorstvo i ribarstvo kao što smo već spomenuli doprinosi promicanju konkurentnog, okolišno i gospodarski održivog i društveno odgovornog ribarstva i akvakulture, potiče provedbu Zajedničke ribarstvene politike, promiče uravnotežen i uključiv teritorijalni razvoj ribarstvenih područja i područja u akvakulturi, te potiče razvoj i provedbu integrirane pomorske politike na način koji nadopunjuje kohezijsku politiku i Zajedničku ribarstvenu politiku. Strategija razvoja poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske 2020. – 2030. „Više od farme“ sadrži viziju i plan strateške transformacije sektora ne samo na razini poslovanja poljoprivrednih gospodarstava, nego razmatra izazove, mogućnosti i sudionike koji utječu na širi poljoprivredno-prehrambeni sektor, uključujući proizvodnju, preradu, distribuciju proizvoda, tržište i zahtjeve potrošača  po sistemu „od polja do stola“ što bi u ovom slučaju značilo „od mora do stola“. Homologna Strategija razvoja akvakulture 2020. – 2030. nosi naziv „Više od ribnjaka“. U njenoj je viziji težište stavljeno na četiri strateška cilja od povećanja proizvodnosti i otpornosti proizvodnje u akvakulturi na klimatske promjene, preko jačanja konkurentnosti sektora, obnovu ruralnog i obalnog gospodarstva i unapređenje uvjeta života u ruralnim i obalnim područjima do poticanje inovacija u sektoru akvakulture.

Plan razvoja Primorsko – goranske županije 2021. – 2027. glavni je  srednjoročni akt strateškog planiranja od značaja za jedinicu područne samouprave koji se donosi umjesto županijskih razvojnih strategija. Planom razvoja definiraju se posebni ciljevi za provedbu strateških ciljeva iz dugoročnih akata strateškog planiranja te on mora biti usklađen s nacionalnim planovima i prostornim planovima na lokalnoj razini. Ribarstvo s marikulturom ima dugu tradiciju na području Primorsko – goranske županije, a postojeći resursi s jedne strane, te s druge strane prostorno planski uvjeti, omogućuju i daljnji uspješni razvoj ribarstva te njihovih pratećih djelatnosti kao važnih elemenata razvoja. Obalno područje Primorsko – goranske županije, koje uključuje obalni pojas kopna i otoke, zasigurno je njezin najznačajniji razvojni resurs. Ribarstvo je tradicionalna djelatnost obale i otoka Županije i izvor egzistencije za veliki dio obalnog i otočnog stanovništva. Ribarstvo je vezano i uz turističku sezonu gdje predstavlja značajnu gospodarsku djelatnost za promicanje gastronomske ponude Primorsko – goranske županije. Sektor ribarstva RH pa tako i Primorsko – goranske županije, se suočava s raznim izazovima. Stanje resursa pokazuje da je nužna učinkovitija regulacija sektora, te donošenje planova upravljanja s mjerama za niz alata i vrsta koje oni iskorištavaju. Pritom je veliki izazov pronaći pravu ravnotežu aktivnosti koja će osigurati održivost sektora, ali i očuvanje resursa.

Na tom tragu Jadranom je već prošlo mnogo EU projekata, a zasigurno će ih i biti još mnogo, koji su za cilj imali uređivanje situacije u ovom sektoru. Primorsko-goranska županija i danas sudjeluje u jednom takvom, ARGOS, koji pokušava povezati sve aktere iz “branše” i udariti temelje uspješnije i učinkovitije suradnje i upravljanja. Akronimom ARGOS sažet je projekt međudržavnog upravljanja održivim ribarstvom i akvakulturom kao sredstvima za zaštitu morskih resursa u Jadranu. Projekt je sufinanciran sredstvima programa Interreg Italija-Hrvatska 2014-2020. Započeo je 2020. godine, a kraj mu je planiran u 2023. U projekt je uključeno 13 partnera iz Italije i Hrvatske s vodećim partnerom Regijom Friuli Venezia Giulia. Radi se o suradnji talijanskih i hrvatskih regija i županija, regionalnih razvojnih agencija, znanstvenih instituta, a kao pridruženi partneri uključena su i resorna ministarstva iz Italije i Hrvatske. Projektom se planira uspostaviti zajednički okvir upravljanja u kojemu će sve institucije nadležne za ribarstvo i akvakulturu na programskom području djelovati kao cjelina u upravljanju i zaštiti zajedničkih bioloških resursa, pod vodstvom znanstvenika. Namjerava se konsolidirati institucionalni dijalog između talijanskih i hrvatskih institucija relevantnih za upravljanje ribarstvom i akvakulturnim aktivnostima kako bi se uspostavio koordinirani okvir za upravljanje jadranskim ribljim resursima. Osim na političkom nivou radi se i na ojačavanju procesa donošenja odluka utemeljenih na znanju uspostavljanjem stalne znanstvene mreže između znanstvenih i istraživačkih centara, promičući razmjenu znanja i razvoj novih zajedničkih spoznaja. Očekivani rezultat projekta je usvajanje održivih ponašanja i prakse od strane subjekata u ribarskom sektoru kao glavnog načina da se osigura očuvanje i zaštita morskih resursa, te usvojiti znanja i razviti mogućnosti, posebice u vidu prostorno-planske dokumentacije, za pokretanje inovativnog uzgoja u zatvorenim kopnenim ili platformskim sustavima, te razmotriti mogućnosti za pučinski uzgoj ne dovodeći u pitanje proizvodni kapacitet okoliša. U okviru projekta izrađuju se i mnogobrojne studije trenutnog stanja ribarstva i akvakulture, a kako bi se dobile kvalitetne podloge za provedbu aktivnosti usklađivanja i procjene podataka u ribarstvu i akvakulturi u jadranskom partnerskom području, te uspostave zajedničkog pristupa podacima o trendovima ribljeg fonda i eko-biološkom statusu morskih resursa. U tu svrhu potrebno je izraditi nedostajuće baze podataka, analizirati ih i predložiti mjere za održivo upravljanje ribarstvom i akvakulturom na svakom pojedinom projektnom području. Isto tako, specifični podaci o aktivnostima u ribarstvu koji su prikupljeni na lokalnoj razini, a koji su značajni za upravljanje ribarstvom i akvakulturom u okviru nacionalnih zakona i EU direktiva, a s obzirom na prirodne i ljudske čimbenike, bit će okvir za definiranje zajedničkih 14 shema i protokola, uz podršku znanstvenih institucija, članica konzorcija, koje će osigurati da se odluke koje se donose u predviđenom okviru za upravljanje, temelje na znanstvenim podlogama.

Vjerujemo da je ARGOS projekt koji vjerojatno neće zaliječiti sve probleme sektora ribarstva i akvakulture, ali je svojim ciljevima i aktivnostima postavio pravu dijagnozu te odlučio već dobrim dijelom propisanu terapiju prilagoditi kvalitetnijem horizontalnom i vertikalnom povezivanju i upravljanju sektorom po modelu “bottom up” temeljenom na svim specifičnostima Jadrana koja će proizaći iz njegovih rezultata na kraju provedbe.

Zaželimo mu mirno more!

autor teksta: Marin Kirinčić, dipl. inž. biol., predstavnik Primorsko-goranske županije u Jadranskom savjetodavnom odboru EU projekta Argos.