I dok su se neki od gostiju na 6. Forumu obiteljskog smještaja koji se odvijao u pazinskom Spomen-domu žalili kako im je prohladno, kad je na red došlo proglašenje najboljih u akciji Najiznajmljvač koji su zajednički organizirali Ministarstvo turizma i sporta, Hrvatska turistička zajednica i Novi list, jednoj je osobi bilo itekako – vruće. Najboljom je hrvatskom vilom za iznajmljivanje proglašena ona naziva Adrian koja se nalazi na jednoj od ljepših pozicija u Dubrovniku, na istočnoj strani starogradske jezgre, one koja kao da se naslanja na otok Lokrum. Njezini su vlasnici nakon tog saznanja bili itekako ushićeni, a iako je od krajnjeg juga Hrvatske do Pazina nekih osam sati vožnje, Nairi Asatryan, uz supruga Adriana Wielea, povišena temperatura, ona emocionalna ne dakako tjelesna, nije se spuštala. Na pozornicu Spomen-doma izašla je u elegantnoj crvenoj haljini te svojom simpatičnošću, neposrednošću te iskrenošću sa silnom je lakoćom iznimno brzo osvojila prisutne u dvorani.

​Istinski vruće

– Neki se žale kako je ovdje hladno, meni nije, istinski mi je vruće. Jer dobiti nagradu za najbolju hrvatsku vilu je nešto predivno i od srca vam hvala, rekla je spontana Naira.
I kad smo se kasnije družili na terasi ispred Spomen-doma, Naira je i dalje bila samo u – haljini. Crvenoj, čipkastoj, uistinu dojmljivoj, tako da ju je sasvim sigurno i bilo šteta pokrivati kaputom, ali svatko tko je ma i jednom u studenom bio u Pazinu, zna što to znači, pa i usred dana, sjediti na terasi u koktel haljini.

Ali to je Naira, baš kao što joj je temperamentom, otvorenošću i kozmopolitizmom sličan i suprug Adrian. Oni ne samo da čine skladan par koji uspješno gospodari naslijeđenom vilom na jako, jako privlačnoj dubrovačkoj adresi, imena znakovitog i nama u Novom listu – Supilova 55 – oni sa svojim gostima nekad doslovno i – žive.
Vila Adrian je čista, baš originalna povijest Dubrovnika iz novijih stoljeća njegova postojanja. Nalazi se na sjajnoj poziciji, svega nekoliko kućnih brojeva udaljena od znamenitih hotela Argentine i Excelsiora koji unatoč bujanju hotelske scene na dubrovačkom primorju s lakoćom zadržavaju primat, ostaju najpoželjnijim i najekskluzivnijim mjestima na kojima turisti žele uživati u svojim danima otkrivanja čari jednog od najznačajnijih gradova Mediterana. K tome, za svega nekoliko minuta ugodnog hoda Supilovom, dolazi se do Vrata od Ploča koja su ujedno i ulaz u dubrovačku starogradsku jezgru. No, ono što Adrian čini drukčijim od drugih, vilom kakva se rijetko pronalazi, su njezini vlasnici Naira i Adrian, ljudi koji se rijetko susreću, i ne samo u iznajmljivačkom miljeu. Takva je i povijesna priča koju baštini osebujna vila. Riječ je o pravoj umjetničkoj riznici, kući u kojoj je u jednom od svojih brakova živio i istaknuti kipar Vanja Radauš, jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika 20. stoljeća, pa se tako u njoj i danas nalaze neke od njegovih skulptura. Sadašnji vlasnici, nasljednici osobe koja je kuću svojedobno kupila, vode je tako da sve goste doživljavaju prijateljima, ljudima koji su im svojim dolaskom povjerili najveće povjerenje. Dakako, čine to na nenametljiv način, povezanost ostvaruju upravo onoliko koliko to sami gosti žele. A kako im specifična statistika govori, bolje rečeno memorija jer ne radi se tu ni o kakvoj matematičkoj operaciji, njihovi se gosti s njima itekako žele družiti.

​Pridružen i bazen

Vila ima dva odvojena dijela, prostor za devet, odnosno pet osoba. Prije nekoliko godina na dijelu terase izgrađen je i bazen jer kategorizacija to naprosto traži. Možda u jednom takvom povijesno značajnom zdanju i nije bio prijeko potreban, ali opet, s obzirom da kuća isijava nekom posebnom energijom privlačnosti, bazen se itekako koristi. Bilo je vlasnicima sugerirano da ga »opkole« modernom ogradom u kojoj je zaštitni element staklo, no srećom nisu pristali. Ima prostora koji podnose eklektičke pristupe, no Adrian nije takav. On je ponosan na svoju samobitnost, svoju posebitost. A uz bazen – terasa. Velik dio društvenog života gostiju odvija se upravo na njoj, mjestu s kojeg se pruža jedinstven pogled na Dubrovnik i Lokrum.

Naira Asatryan, vrhunska pijanistica koja je prije dvadeset godina iz Armenije doselila u Dubrovnik, te Adrian Wiele, rođen u Essenu, kojem je baka Piroška Präger Radauš – kupivši kuću preselila je iz Mađarske u Dubrovnik – vilu ostavila, dobili su vilu kao nasljedstvo. I dok bi mnogi u tom činu vidjeli isključivo prigodu za prodaju i pozamašnu količinu gotovine, njih dvoje u čitavom tom impresivnom kamenom zdanju sebi organiziraju manji stan, dok se najveći dio kuće daje gostima. Vila Adrian, istina, posluje preko agencije, no čini nam se da onaj tko jednom u nju uđe, uvijek ima želju vratiti se. Ono što je velika pohvala vlasnicima, prostor za turiste nije oslobođen njihove povijesti, njihove tradicije, niti njihove umjetnosti. Sve što je baka Piroška unijela u jedinstveni postav vile koju bismo mogli definirati i svojevrsnim umjetničkim paviljonom, ostavljeno je da bi se još i nastavilo oplemenjivati plakatima s Nairinih koncerata te osebujnim slikama iz njezine rodne Armenije. Ma fantastično privlačno, opojno ugodno mjesto.

– Kuću kroz čitavu njezinu povijest prati umjetnički štih. S obzirom na to da smo i nas dvoje takvi, jasno je da se kod nas znaju naći i gosti slični nama. Nerijetko primjerice traže da im donesem neko glazbalo, gitaru recimo, da me zamole da i sama muziciram, tako da se kod nas i naših gostiju stvara ugođaj koji bih usporedila s nekadašnjom boemom, onim divnim druženjima umjetnika i ljudi koji vole umjetnost. Ujedno, mi smo i silno ponosni ambasadori Dubrovnika. Nije vam primjerice rijetkost da moj suprug vodi naše goste do pojedinih lokala, ovisno kakav doživljaj žele, a još su češća zajednička druženja protkana kuhanjem i kušanjem autohtonih proizvoda, pojašnjava nam Naira njihov vid apsolutno osebujnog gostoprimstva.

Dobra posezona

Čak i u ovim teškim godinama za turizam krajnjeg juga Hrvatske poslovali su jako dobro, pa su tako i u vrijeme našeg posjeta, krajem listopada, imali temperamentne goste iz – Argentine. Koji su ih itekako doživjeli kao – prijatelje. I ne samo njih, i naša je novinarska ekipa za posjeta doživjela nevjerojatno temperamentan miks u kojem je za sekundu bila objedinjena čitava kugla zemaljska. Argentina, Kuba, Španjolska, Armenija, Hrvatska, Njemačka, pa sve do onih brojnih niti od kojih je bila satkana nekadašnja Austo-Ugarska monarhija. Pjenušac sa zrncima nara koji je, kako nam je Naira pojasnila uz marelice, i nacionalno voće Armenije, moćni plavci koji su goste iz Argentine podsjetili na njihov malbec, pa oduševljenje ponudom morskih delicija na dubrovačkoj ribarnici. I obilje glazbe kojom se također elegantno klizilo kontinentima. I sve na suncem okupanoj, dvadesetak stupnjeva toploj terasi Supilove 55.

Nakon proglašenja najboljih, Naira i Adrian su odsjeli u Opatiji koja je iznova probudila silno lijepe uspomene.
– Kad sam prvi put stigla u Hrvatsku, u školu »Ino Mirković«, mislila sam da su Opatija, Liburnija i Istra nešto najljepše što postoji, da je to prava zemaljska slika raja. Kasnije, kad sam došla u Dubrovnik, zaljubila se i vjenčala, vidjela sam da je Hrvatska prepuna ljepota, da je čitava prava slika raja. I sad, kad dobijete jednu takvu nagradu, priznanje državnog ministarstva i najznačajnije turističke organizacije, a saznali smo u Pazinu da je HTZ druga najbolja takva strukovna udruga na svijetu, pa kako da vam ne bude – vruće!

Zaključila je to Naira Asatryan, još jednom podcrtavši već dobro nam znani zaključak: blago zemlji s ovakvim iznajmljivačima. Doći u Hrvatsku i odsjesti u Adrianu – teško da vam se može dogoditi išta privlačnije jer mjesto je to što opija ljepotom i emocijama.