Kada se spomene Rab, mnogi će, pa čak i oni koji na otoku nikada nisu bili, prvo pomisliti na četiri zvonika što se izdižu nad gradom.

Oni koji su otok i grad posjetili, tu će sliku upotpuniti i kamenim gradskim ulicama – Gornje, Srednje i Donje što se protežu cijelim poluotokom i spuštaju od strmih litica na jugu s pogledom na pučinu do niske gradske luke na sjeveru, kao i trgovima – od najvećeg, Trga sv. Kristofora ili Varoša kako se još zove, preko Trga Municipium Arba u središtu grada pa do Trga Slobode ili Pjacete, središta gornjeg dijela grada. Ponijet će sa sobom i sliku Gradske lože, Kule gradskog sata, Kneževe i drugih palača, crkvi i samostana, parkova Dorka i Komrčar…

Oni koji su je kušali, dugo će na nepcima osjećati okus jedinstvene rapske torte čiji recept potječe još iz 12. stoljeća, a za koju legenda kazuje da je 1177. godine prvi put poslužena papi Aleksandru III. kada je posjetio Rab i blagoslovio tamošnju katedralu Uznesenja Marijina, a oni koji su samo jednom posjetili Rapsku fjeru, dugo će je se sjećati i pričati o njoj…

Anđelo i mih

Iako su srednjovjekovne viteške igre temelj ovog prvog i najvećeg srednjovjekovnog festivala u Hrvatskoj, ljubiteljima folklora i onima koji teže upoznati nematerijalnu baštinu ovog otoka i grada, zasigurno će se snažno u sjećanje urezati nezaobilazni rapski tanac – tradicionalni narodni rapski ples (iako ćemo kasnije objasniti zašto je on zapravo puno više od toga!), što ga izvode članovi Folklornog društva Rapski tanac u posebnim narodnim nošnjama i uz zvuke miha, puhačkog glazbala koji ovim otokom odzvanja već stoljećima.

Katarina Ribarić, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Rab, ustanove zadužene za organizaciju kulturnih događanja, uputila nas je da priču o tom jedinstvenom naslijeđu što se na »zelenom otoku« prenosi s koljena na koljeno potražimo u razgovoru s ljudima koji se danas najviše brinu da ono ide i dalje, sačuva se za sljedeće generacije.

Prvi među njima je Anđelo Brna, veliki poznavatelj, čuvar i njegovatelj rapske tradicijske baštine i kulture, rapskog tanca i narodne nošnje, ali i samouki slikar i – ono po čemu je najpoznatiji: legendarni svirac miha. On će u šali dometnuti: »I najfotografiraniji«.

I to zapravo i ne čudi jer već četiri desetljeća on svira taj instrument s kojim se prvi put susreo još u djetinjstvu kada mu je baba dala da se igra sa sviralama koje su bile ostavština njegovoga strica kojega nikada nije upoznao jer je kao mlad otišao ploviti na Dunav i nikada se nije vratio.

– Od njega su ostala dva takva prebirača, dvi svirale, a na jednoj su ugravirani njegovi inicijali. Puhal sam u njih ko dite i kad sam porastal.

Onda je došlo malo mladosti pa smo hodili na tanci, a na tancima je jedini instrument bil mih.

Volil san tancat, a mih san slušal i užival, ali ga nikad nisan učil svirat, reći će Anđelo, a zatim nastaviti kako se sve to promijenilo prije četrdesetak godina kada ga je nazvala Ivana Matušan, aktivistkinja koja je na otoku priređivala program za 8. mart i željela da se na toj proslavi pleše rapski tanac, ali i s muškima.

Naime, prije toga plesale su samo žene. Njega je zvala da svira mih jer na Rabu više sviraca nije bilo. Jedini tada živući, bio je već stariji i nije mogao puhati.

Prateći korake plesača, Anđelo je usklađivao melodiju i tako je mih postao njegov »zaštitni znak« sve do današnjih dana.

I umijeće sviranja i samo glazbalo je kroz sve te godine nadograđivao i unapređivao pa je tako stvorio mih koji ne treba, kako su to činili stari svirci, ovlaživati da bi proizvodio dobar zvuk godinama.

U Folklornom društvu Rapski tanac, koje je osnovano 1987. godine, Anđelo je mih svirao dvadeset godina. Bio je, kaže, na svakoj probi i nastupu. Mih je svirao i za vrijeme mesopusta, svadbi, ali i na sahranama.

Vrhunac njegove sviračke karijere bio je, prema njegovim riječima, kada se pridružio kultnom Ladu koji je odlučio u svoje koreografije uključiti rapski tanac, ali se njihovi inače odlični svirači nisu usudili svirati uz njega pa se on pridružio folklornom ansamblu na turneji.

Kasnije je bio petnaestak godina aktivan i u udruzi umirovljenika, a danas ima i svoj orkestar koji je sam stvorio i u kojemu je jedini glazbenik i sam svira četiri instrumenta: starinski klasični mih s dodatnim basom, zatim bubanj, koji je zapravo mih-bubanj, koji je također sam napravio, pa činele i organ.

Folklorno društvo Rapski tanac tradiciju čuva još od 1987. godine, Foto: Hrvoje Hodak

Od malih nogu

Uz sviranje, Anđelo se aktivno bavio i istraživanjem tradicijske baštine Raba, osobito otkako je na jednom nastupu u Njemačkoj upoznao profesora Vidu Bagura, etnologa zaduženog za jadranski pojas, koji je poslije došao na rad i s kojim je hodao po cijelom Rabu da bi snimili narodne nošnje, muzej u Kamporu koji čuva dio naslijeđa, a čak su išli i po grobljima snimati glave žena da se vidi kakve su marame nosile.

Kasnije je Anđelo sudjelovao i u promoviranju toga rapskoga »narodnog blaga« kroz emisije na Radio Rabu, ali kroz sudjelovanje na snimanjima različitih priloga i, kako kaže, »nema što nije o rapskom tancu i rapskoj nošnji snimljeno«.

Veliki obol čuvanju i promicanju rapske tradicije pjesme i plesa te njezinog prenošenja na nove generacije dala je i Milica Faflja, već osamnaest godina voditeljica dječje sekcije folklora, koja ove jeseni očekuje i šestu generaciju mladoga naraštaja koji će naučiti ono što na otoku i u gradu postoji od davnina kako bi to predali sljedećoj generaciji.

– Djeca se rado odazivaju i vole plesati, a sudjelovala su i na brojnim smotrama poput Vinkovačkih jeseni, pa smotre u Metkoviću, a u Kutini su 2010. godine čak osvojili i zlatnu medalju, kaže nam gospođa Milica koja i sama pleše još od osnovne škole, od 5. razreda, a nastavila je i dalje nakon što se udala, zajedno sa suprugom koji je bio i predsjednik FD-a Rapski tanac, a nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Vladimir.

U folkloru je plesao i njezin drugi sin, te obje snahe, danas još pleše Vladimirova supruga, a ljubav su prenijeli i na najmlađu generaciju, četvero unučadi.

Rado se Milica Faflja sjeća prvog nastupa malih rapskih folkloraša prije 18 godina, za Dan grada.

Bilo je tada jedanaest parova, a šnajederica s Raba, gospođa Ruža Mikelić, napravila im je svima jednake nošnje po uzoru na one koji nose »veliki«, gospođa Katica Tomaić isheklala čarape i kada su izašli tako obučeni, svi su se oduševili.

Te nošnje nosi i današnja peta generacija, a naslijedit će je i oni koji će se »malom folkloru« priključiti ovih dana. Napominje da i gosti Raba pokazuju veliki interes za ono što Rabljani baštine od svojih predaka pa, između ostaloga, svoje nošnje »Rapski tanac« tijekom Fjere izlaže u galeriji.

Već pet generacija mladih završilo je školu folklora, Foto: Hrvoje Hodak

Širolini zapisi

Inače, priča o rapskoj narodnoj nošnji također je vrlo zanimljiva. Postoje dvije nošnje, točnije tri: kamižot i nošnja starije dobi. U posjedu Folklornog društva su ukupno tri verzije nošnji starije dobi.

U jednoj verziji članove možete vidjeti na radionicama Rabske fjere na kojima svake godine tradicionalno sudjeluju.

U toj su nošnji dugi niz godina članovi nastupali, a nakon što su došli do replike starije nošnje koja je i danas izložena u Samostanu sv. Eufemije u Kamporu nošnju je zamijenila upravo ta nešto starija verzija tzv. smeđe suknje.

U međuvremenu su članovi došli do zapisa još starije nošnje te su i prema njemu dali izraditi nekoliko kompleta.

Radi se o zapisima što ih je u knjizi »Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena« iz 1931. godine objavio dr. Božidar Širola pod naslovom »Etnografski zapisi s otoka Raba«, kao i ona posebna što je nose na danima Rabske fjere.

Dr. Širola detaljno je opisao i mušku i narodnu nošnju, a osobito je zanimljiv njegov zapis o ženskoj nošnji koja se vremenom mijenjala.

Piše tako Širola kako je »potpuno staru žensku narodnu nošnju« mogao naći samo u selu Kaštelu u župi Barbatu. »I tu je trebalo da se iz nekoliko kuća posaberu pojedini dijelovi nošnje, a kada smo sve sabrali, bilo je dosta muke, dok smo nagovorili djevojku Ljubicu Kaštelan, da se odjene i da fotografirati u toj nošnji.

Bojala se poruge. No kad smo svojski nagovarajući ipak uspjeli (pomagali su me u tom ne samo domaći učitelji, već i neke stare žene, koje su zacijelo htjele još jdanput doživjeti, da ugledaju sliku svoju u mladosti), pa kada se otputila s djevojkom stara majka njezina da je po svim pravilima odjene kao za kakvu svetkovinu, skupilo se gotovo sve selo, da vidi taj neobičan događaj.

Izašla je na puno sunce posramljena i stidna, a narod ugledavši je začudi se onolikoj ljepoti; naročito se isticala činjenica, da je ta stara nošnja kud i kamo ljepša od današnje«, zabilježio je Širola te je opisao: »Na glavi je bila bijeća peća, na ušima starinski rečini s pirulama.

Napietana suklnja zapasana je tkanicom. Preko košulje je bila guća. Oko vrata a preko prsiju svileni facol i koralj. Suknja ima dolje podšav mišun (…) Napietana ili nagrišpana suknja pravi se iz bedene. Bedena je vunena tkanina neuvaljana. Ako se vunena tkanina još iuvalja, zovu je sukno.

Tkanica – zove se i kanica (u Barbatu) – do 3,5 centimetara široka vunena traka, šarena, kupuje su u gradu…« I sve tako dalje opisuje Širola, do u detalje i kako se plete bijela »guća za zgora« od pamuka i kako se zovu njezini dijelovi i ukrasi, i kako se radi »guća za zdola« koja se nosi u zimskim mjesecima, i kako se šije košulja iz tankog kupljenog platna te kako se ukrašava, i kako se rade suknje od tkanina što su ih tkale tkalje i tkalci u gradu Rabu i što je to kamižot (donji dio suknje)…

Piše dr. Širola i o tome kako su spleću kose u pletenice i o kurdelama, u pletenice upletenim trakama, rupcima kojima se prekriva glava, pečama, facolima…

Vremena su se mijenjala, suknje su se skraćivale, tkanine mijenjale, ali svi ti zapisi što datiraju u 30-e godine prošloga stoljeća, kao i nošnje koje se čuvaju u samostanskom muzeju u Kamporu, pomažu da se i danas pri odjevanju tradicija poštuje i čuva.

Draški beli maškari u svoj pohod idu subotu prije mesopusta i imaju svoje specifične nošnje, Foto: ŠRK Tunera

Više od plesa

– Istina, svako će uvijek željeti biti poseban pa tako imati i neki drugačiji dio ukrasa, nakita ili na primjer marame, a mnoge od njih oslikao je i gospodin Anđelo, reći je Jasna Dumičić, voditeljica koreografiranog folkora u FD-u Rapski tanac, rapska snaha, rodom Slavonka iz Vinkovaca, koja se aktivno uključila u priču o očuvanju rapske tradicije kada se prije 16 godina, nakon udaje za Rabljanina (kojega je upoznala upravo preko folklora!), doselila na otok.

Plesati je počela, kaže, u mladosti, u rodnoj Slavoniji, plesala je i Studentskom kulturno-umjetničkom društvu »Ivan Goran Kovačić«.

– Ljubav prema folkloru naslijeđe je koje baštinim od svoje obitelji.

I kad jednom krenete s time, nikada ne prestajte. Istina, kada sam se preselila na Rab, mislila sam da se više time neću baviti, ali splet okolnosti je bio da su u Folklornom društvu trebali voditelja i tražili da im pomognem, priča nam Jasna Dumičić kako je sve počelo.

Zahvaljujući njoj, FD »Rapski tanac« je u svoj program uključio bunjevačke plesove, zatim je prof. Šegvić prihvatio njezin poziv da uključe i splitske plesove, te, oduševljen plesačima i njihovim umijećem, darovao i koreografiju korčulanskih plesova. Stalno su dizali ljestvicu kako je rastao interes, pa se na programu našao i linđo i ražanac.

– Nije uvijek bilo lako, neki su se bojali da će se širenjem repertoara izgubiti izvorni folklor, ali nije.

Naprotiv, samo je dobio, kaže naša sugovornica, dodajući kako koreografiju rapskog tanca »nije dirala«, ona je ista od 1987. godine kada je Društvo osnovano.

»U jednom trenutku sam morala uzeti vodstvo, ali koreografiju nisam dirala«, pojašnjava. Kako je i suprugu i njoj tradicija važna i želja im je da se obiteljski nastavi aktivne članice foklora su još od predškolskog uzrasta i njihove dvije kćeri, danas tinejdžerice.

A rapski tanac, pojasnio nam je to i gospodin Anđelo Brna, nije samo »tanac«, ples. Rapski tanac zapravo je – koreografija koja se sastoji od više plesova, a svaki ples od više figura. Pojasnio je to i u svojem, rukom pisanom tekstu »Folklor na Rabu«, osnivač »Rapskog tanca«, danas pokojni Antun Tonči Matušan, opisujući kako se i gdje u Rabu »tancalo«.

»Tanac se tancal uz pratnju svirača miha, tako da svirac stane u sredinu prostorije i svira za različite figure različitu melodiju, a ima i posebne ukrase za prelaz iz jedne u drugu figuru.

Tanac su nazivali stari tanac, postarinski ili naški ili našega ili po našu. Vođa tanca ili prvi u tancu bi za svoju grupu mladića skupil šoldi i platil svircu ili gazdi kuće i onda bi prvi povel tanac.

Ritam tanca sa prelazom iz jedne u drugu figuru određivao je prvi vođa tanca tako da bi lupil s desnom nogom o pod – zabil bi. Niki drugi u tancu nije smil zabijat osim njega.

Kad bi otancali nekoliko figura, najprije prvi ide po divojku, a zatim jedan po jedan ostali mladići, tako da se taj dio zval ženidba.

Kad se svi ožene, tanac se nastavlja uz sviranje i tancanje onih figura za koje je vođa tanca platil. Tanac ima svoju dosta čvrstu strukturu, a ritam i figure u tancu se nazivaju: šutanje, šepanje, na vajer, šija kuntra svatovsko, mahlina i nerezinka.

Od svih ovih ritmova i figura, moglo se tancat i po tri tanca.

Obično je u jednom tancu bila zastupljena nerezinka a u drugom mahlina. Ako se mahlina tancala s prominom, onda je tanac trajal duže i po jednu uru. U tom tancu su još figure prvi prst, potobraco i pod bok.«

Foto: HRVOJE HODAK

Ne puštaju tradiciju

Piše dalje Matušan da se »ranije tanac na otoku Rabu tancal gotovo u svim naseljima, tancalo se na velikim prigodnim svečanostima, na većim blagdanima, svadbama kao i za vrime mesopusta.«

Kako je to izgledalo, opisuje sljedećim riječima: »U vrime mesopusta mladež željna zabave okupljala se po seoskim kućama, domovima i školama.

Najčešće se skupljalo u kućama koje su imale samo dva prostora odvojena predom, tako da se u većem prostoru tancalo a u manjem dijelu pilo, igralo omiljenu kartašku igru – briškulu, trešetu i rijunf i pivalo starinske pisme, najčešće u dva glasa po mušku i kantanje.

U prostoriji kadi se je tancalo uza sami zid bile su postavljene klupe ili samo tavaluni kadi su sedile pretežno žene i majke pa su radi malog prostora za tanac divojke sedile na kolenima svojih mama.«

»Kod naroda je ostala još jedna tradicija kada se tanca na piru, svadbama il ženidbi, tako da i danas još postoji veliki broj onih koji poznaju tanac i znaju ga tancati pa ima slučajeva da se tanca kada se obitelji mladenaca dogovore da im svatovi budu »veseli«, ča znači da će pozvati svirca, da će svi mladi svatovi doći u narodnim nošnjama te putem od kuće mladenaca do crkve i natrag tancati.«

Od gospođe Milice doznali smo da je ta tradicija »tancanja« na piru živa i do današnjeg dana.

– Mi uživamo, volimo to i nastavit ćemo dalje, nećemo pustiti našu tradiciju, »zaokružila« je priču Milica Faflja.