Pišu: Jadranka VRCELJ ŠANKO, dr. med. specijalist školske i adolescentne medicine
Nataša FUGOŠIĆ LENAZ, dr. med. specijalist školske i adolescentne medicine

Djeca i adolescenti zbog svojih razvojnih specifičnosti čine posebno vulnerabilnu skupinu u populaciji koja zbog toga naročito zahtjeva intervencije u promociji zdravlja i prevenciji bolesti. Škola je u tom pogledu mjesto koje pomaže u skrbi nad zdravljem djece i adolescenata, a epidemiološke mjere koje su oduvijek u njoj prisutne (sanitarni čvorovi, povezanost na vodovodne mreže, nadzor nad higijenom u školskim kuhinjama i ostalim prostorima…) imaju svojstvo očuvanja zdravlja i sprečavanja bolesti. No ako govorimo o zdravlju kako ga definira SZO, kao »tjelesnom, duševnom i društvenom blagostanju, a ne samo odsustvu bolesti i iznemoglosti«, pooštrene epidemiološke mjere koje su se provodile pojavom novog koronavirusa imale su i negativne utjecaje na zdravlje učenika. Stoga je sadašnji cilj prepoznati nepoželjne posljedice primjene zaštitnih mjera i usmjeriti napore u njihovom uklanjanju ili umanjivanju.

Početak pandemije

U ožujku 2020. SZO proglasio je pojavu koronavirusa pandemijskom bolesti što je značilo širenje ovog virusa u zemljama diljem svijeta i zahtijevala primjenu adekvatnih epidemioloških mjera za sprečavanje i usporavanje njegovog širenja. Diljem svijeta pa tako i u našoj zemlji vlasti su zatvarale škole, fakultete, vrtiće, dječja igrališta, trgovačke centre i stvarale okruženje straha, tjeskobnosti i neizvjesne budućnosti. Nitko nije znao koliko je virus opasan i kako će se njegovo širenje odraziti na populacijske skupine. Učenici su u tom trenutku školske klupe morali zamijeniti domovima i u kratkom roku uz globalnu »histeriju« organizirati internetsko školovanje daleko od svojih prijatelja i svojih učitelja u okruženju ostalih ukućana koji su također domu dali dodatnu svrhu svojim obvezama. Ta prva epidemiološka mjera sprečavanja socijalnih kontakata za pozitivnu posljedicu imala je usporavanje širenja virusa (zaštita tjelesnog zdravlja), no negativno je utjecala ne samo na duševno zdravlje, već i na uspjehe obrazovanja (socijalna komponenta zdravlja). To je naročito bilo prisutno u djece s teškoćama kojima je osobito važan socijalni kontakt, ali i skupini djece iz siromašnih sredina (kojima su često bili slabo dostupni uvjeti za ostvarivanje školovanja na daljinu). Stoga je sljedeća školska godina krenula povratkom djece u školske klupe, no sada uz primjenu pooštrenih epidemioloških mjera u uvjetima socijalnih kontakata. Vlasti su sada nastojale dati što više informacija o načinu primjene mjera i uvjeriti stanovništvo, učitelje, roditelje, zdravstvene djelatnike u učinkovitost primjene zaštitnih mjera, relativnu sigurnost od zaraze te uspostaviti ravnotežu između obrazovanja i fizičkog zdravlja kako djece tako i njihovih članova obitelji i time smanjiti strah od rizika za bolesti ili smrt. Zbog nepovjerenja u učinkovitost mjera i straha od zaraze djece i starijih članova obitelji, mnogi roditelji zatražili su isključivanje svoje djece iz nastave »uživo« što je dovelo do određene diskriminacije među učenicima. Ponovnim otvaranjem škola djeca su konačno mogla vidjeti svoje vršnjake i prijatelje, no i dalje uz reduciranje društvenog kontakta.

U epidemiološkom mjehuriću

Djeca i roditelji dobili su upute o pridržavanju kontakta u krugu epidemioloških »mjehurića« (ne miješanje s učenicima iz susjednih razrednih odjela), nošenje maski za vrijeme školskih odmora i/ili za vrijeme nastave ako se nije mogao osigurati razmak od 2 m u učionicama, provjetravanje prostorija. Na ulazima su ih dočekivali djelatnici škole s dezinficijensima za ruke pazeći da svaki učenik prije ulaska u školu provede sve propisane epidemiološke mjere. Kretanje po školi bilo je ograničeno i isplanirano. Onemogućeno je bilo korištenje učionica s određenom namjenom (npr. kabinet za fiziku, kemiju…), a odlazak u sanitarne čvorove bio je organiziran po određenim rutama i u određeno vrijeme kako ne bi došlo do »miješanja« učenika i ostvarivanja »nekontroliranih« socijalnih kontakata. Neke škole s velikim brojem učenika, koje nisu u potpunosti mogle ispoštovati mjere koje su vlasti odredile organizirale su mješoviti oblik nastave (dijelom na daljinu, dijelom u školi). Iako su mjere značajno smanjivale rizik od prijenosa zaraze s učenika na učenika, nisu ih oslobađale od izricanja mjere samoizolacije u slučaju pojave pozitivnog učenika u razredu. To je, svakako, bio za učenike najzahtjevniji dio preživljavanja pandemije COVID-19. Premda je nošenje maski bilo frustrirajuće i često izazivalo otpor među učenicima, dezinficiranje ruku »naporno« i neugodno za njihovu dječju kožu, ograničavanje kretanja po školi izazovno, daleko najteže i na mentalno zdravlje najutjecajnije bilo je »sjedenje« bez simptoma kod kuće, izolacija od ukućana u narednih 10 -14 dana koji su se nekada pretvarali i u razdoblja duža od nekoliko tjedana zbog pokojeg poklapanja jedne samoizolacije za drugom. Pojava pozitivnih učenika u kolektivu zahtijevala je uključivanje školskog liječnika (imenovanog od strane vlasti kao nadležnog u nedostatku dovoljnog broja epidemiologa u državi) u izricanju mjere samoizolacije najprije cijelom razredu, a kasnije neposrednom krugu pozitivnog učenika. Vremenom sve učestalije i ponavljajuće samoizolacije dovele su do povećanja stresa i učenika i njihovih obitelji, i roditelji su sve češće tražili načine legalnog izmicanja mjerama samoizolacije. Postalo je izgledno da je utjecaj na mentalno zdravlje postao preintenzivan i da je potrebno donijeti mjere kojima će se umanjiti negativni utjecaj na sveopće zdravlje učenika. Daljnji slijed bio je uvođenje samotestiranja učenika koje je bilo prijelazno razdoblje pri potpunom ukidanju strogih mjera kao što su samoizolacija i nošenje maski, uz zadržavanje onih i otprije prisutnih (higijena prostora, provjetravanje, redovito pranje ruku, ne dolazak na nastavu sa simptomima infekcije).

Važnost multidisciplinarnog pristupa

Svakako da su mjere imale pozitivni utjecaj u zaštiti fizičkog zdravlja i usporile su širenje virusa među učenicima, no kako smo rekli na početku, zdravlje ne čini samo puko odsustvo bolesti, nego i duševno i socijalno blagostanje. Iako nema još uvijek puno podataka o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje djece i adolescenata, razvidno je da je ovaj novi način sudjelovanja u svakodnevnim aktivnostima imao utjecaj na mentalno zdravlje. Naime, čovjek je društveno biće i od kada nam je poznato za njega je bila važna društvena povezanost, a interakcije i veze bile su oduvijek dio svakodnevnog života. Stoga ne čudi da izostanak istih dovodi do stresnih stanja usamljenosti, tjeskobnosti, depresije, mentalnih bolesti i ostalih stanja koja imaju utjecaj kako na osobu tako i društvo u cjelini. U djece utjecaj na mentalno zdravlje bio je ne samo u nastanku egzistencijalnih strahova, njih samih i članova njihove obitelji, nego i izostanka uobičajenih društvenih aktivnosti te sportskih i ostalih slobodnih aktivnosti i hobija koji su dodatno povećavali frustraciju i osjećaj usamljenosti i povećali stopu mentalnih poremećaja u toj dobi. Dvije godine nakon proglašavanja pandemije i dalje se borimo s izazovima širenja virusa, uz dodatne izazove rješavanja posljedica nastalih ne samo njegovim širenjem, nego i pokušajem zaustavljanja njegovog širenja. Stoga kao što je pojava virusa predstavljala javnozdravstveni problem, također su to sada i njegove posljedice koje zahtijevaju razvoj novih strategija i multidisciplinarni pristup u rješavanju problema a s ciljem vraćanja uobičajenim aktivnostima te ekonomski i društveni preustroj koji će dovesti do povratka odrednicama zdravlja.