Kokan Mladenović kao redatelj Gavelline »Carmine Burane«, uz dramaturški par Karle Leko i Dubravka Mihanovića (koji su, uz redatelja, ujedno i autori tekstova predstave), napravio je vrlo specifično čitanje srednjovjekovnog pjesničkog rukopisa iz kasnog dvanaestog ili ranog trinaestog stoljeća. Većina publike poznaje ga preko mnogo mlađe kantate »Carmina Burana« Carla Orffa iz 1937. godine, dakle kao glazbeno djelo, sastavljeno prema zbirci od 254 golijardske pjesme (Orff izabire tek njih dvadesetak).

Golijardi su bili lutajući europski srednjovjekovni klerici i studenti teologije koji su oštro kritizirali crkvenu korupciju i osvajačko nasilje Križarskih ratova, ujedno i vrlo živa crkvena supkultura, alergična na nasilje vlastite institucije, ali ni sama slobodna od brutalne raskalašenosti koja za sobom povlači i zabilježenu količinu agresije. Rukopis golijardskih pjesama pod nazivom »Carmina Burana« posve je slučajno otkriven 1803. u bavarskom samostanu, a teme u tekstu obuhvaćaju zadovoljenje svih fizičkih apetita kao ideal postojanja, ismijavanje pohlepe i proždrljivosti klera, pohvale kockanju, brojne napitnice i satire, ekstatične himne proljeću i ovidijevske ljubavne ode, ali i tekstove koji govore o silovanju pastirica koje vitez koji drži do sebe obavlja usput, kao dio svete misije »osvajanja« svih mogućih teritorija. Nesvjesno ovih tekstova progovara kao neobuzdani apetit za karnalna zadovoljstva. Nasuprot asketskom idealu srednjovjekovlja (kojeg se crkva nikada nije držala, ali ga je propovijedala), klerici/vagabundi slave ljudsku lascivnost. Na hrvatski jezik iz navedene je zbirke latinsko-njemačkih stihova Zlatko Šešelj prepjevao sedamnaest pjesama (izdanje Matice hrvatske, 2000.), pa nije na odmet da ga ovdje malo i citiramo: »Jao, poštenje nestaje,/ Mrtva je vrlina;/ Darivanje postaje Škrto,/ Škrtost fina;/ Laž istinu prodaje,/ Laž nam je sudbina«. Hrvatski su prijevod, dakle, obilježile pjesme iz žanra političke satire.

Apokalipsa kao kazna

Gavellin tim usredotočio se na temu koja nije prisutna u originalnom pjesničkom rukopisu, ali doista obilježava kršćansko srednjovjekovlje: neprestano očekivanje kraja svijeta, apokalipse, božje kazne za ljudsku moralnu gnjusobu. Time se vjernike plašilo stoljećima, posebno kad su se približavale milenijske godine. Unatoč strahu i drhtanju koji su pratili misnu retoriku oko kraja svijeta (smještenog uvijek iza nekog prijetećeg bliskog ugla), dogurali smo do 21. stoljeća u kojem zaista imamo na raspolaganju oružja ostvarive globalne autodestrukcije. Sad je na nama, ne na bogovima, da odlučimo hoćemo li dopustiti da ih vojni luđaci aktiviraju.

Predstava se bavi i kritikom bezdušnosti sramotno prebogatih (vitezova koji neobično podsjećaju na Elona Muska i Jeffa Bezosa), alergijom katoličke Crkve na bilo koji oblik solidarnosti sa stvarno potrebitim siromašnima, obespravljenima, emigrantima i bolesnima (mnogo je važnije sačuvati svoje ekonomske privilegije nego pomoći istinski poraženima, progonjenima i prognanima), kao i sirotim Gutenbergom koji zna da su knjige uvijek bile opasne i politički važne, ali trenutačno veliki dio stanovništva čak ne zna ni da su jednako životodavne za našu civilizaciju kao što su to recimo i pčele.

Lik kralja u predstavi evocira Trumpovo bezakonje ili logiku »prvo razaram i grabim, onda razmišljam o posljedicama«, dok lik Lude strateški izmišlja »opasne zmajeve« kako bi se kraljevski podanici držali u stalnom strahu i poslušnosti. Djeve bajne žale se jer ih nije osvojio kavalir s ružom, nego silovao putujući vitez. Tu je i odlična parodija spiritualnog ispiranja mozga prema kojoj na svemu što se događa beziznimno moramo biti zahvalni, koju glumački kor pjeva kao sve uzrujanije »Hvala!«. Ta isforsirana i prisilna krotka zahvalnost na ovaj se način pretvara u pobunu. Pojavljuje se i prizor izjednačavanja političke korektnosti s inkvizicijskom cenzurom jezika. Jagma za »još više!« beskrupulozno bogatih krležijanski je ismijana u prizoru u kojemu trgovci miomirisima sklapaju pakt sa Smrću kako bi zaradili na stravičnom vonju kuge, a likovi Boga i Vraga (u ženskim izvedbama) više govore o svojoj bespomoćnosti kad su ljudi u pitanju, negoli o višim zakonima dobra i zla. Hrabro je uvršten i prizor ismijavanja Thompsonova glazbenog »militarnog srednjovjekovlja«, zbilja skladno povezan sa crkvenim militarizacijama vitezova u Križarskim ratovima. Kako je prije pedeset godina napisao Umberto Eco, crkva je najsretnija kad se nazre mogućnost stvaranja »novog srednjovjekovlja«, u kojem se gine tobože za domovinu i boga, ali zapravo za povećavanje crkvenih posjeda. Kao što je pokazala recentna povijest, ikonografija mača i mržnje u stanju je napuniti domaće stadione – još uvijek uz blagoslov Crkve.

Socijalna tematika

Socijalna kritika upisana u predstavu snažna je i potrebna, iako je čitav dispozitiv predstave previše sajamski. Scenografija Irene Kraljić (modna pista presijeca gledalište na dvije polovice), kostimografija Marite Ćopo (gumena fašnička krilca za vraga i plastične aureole koje mijenjaju boje za svece), kao i glazba Irene Popović Dragović (neprekidno variranje najprepoznatljivijeg Orffova hita »O fortuna«), pomiču predstavu prema kičeraju i nepotrebnoj bombastičnosti. Damir Klemenić kao suradnik za scenski pokret srednjoškolski je ilustrativan. I sama režija često podsjeća na pučkoškolski igrokaz, što možda jest poveznica sa srednjovjekovljem pučke farse, ali na velikoj Gavellinoj sceni djeluje i brzinski sklepano i prvoloptaški.

Predstavu ipak nose odlične glumačke uloge: Ivan Simon kao Luda i Guttenberg, Sven Šestak kao Kralj, Bojana Gregorić Vejzović u roli Smrti, Hrvoje Klobučar kao biskup, Kristijan Petelin u ulozi Viteza. Tu su i Ksenija Pajić (Svevišnji), Matija Gašpari (pučanin), Tena Nemet Brankov (Vrag, dvorkinja itd), Laura Kaliger (pučanka i dvorska dama), Antonija Stanišić Šperanda (Patuljak, pučanka), Anja Matišić (Djeva Bajna) i Marko Petrić (Isus, dvorjanin itd). Gavellina »Carmina Burana« uspostavlja jak kontakt s publikom, iako u jednom trenu kompletni parter biva (nepotrebno i dramski nemotivirano) prekriven sintetičkom bijelom tkaninom, dok u drugom glumci traže razne vrste asistencija od gledatelja, ali ta je kontaktnost previše površno fingirana.

U cjelini, riječ je o buntovničkoj predstavi koja osnažuje svoju publiku i otvara je novinarskim temama današnjice na nov i kritičan način. Njezina je namjera pokazati kako se sve kroz stoljeća manipuliralo i ljudima i ideologijama apokalipse, raskrinkavajući laž kao valutu i svjetovne i vjerske politike. Na domaćim scenama trenutačno igra veliki broj znatno sofisticiranijih predstava, ali ova gruba dramska »Carmina Burana« donosi sva bitna problemska žarišta današnjeg društva – i ne boji se prozvati ni lokalne ni globalne nasilnike, cenzore, lažove. Peterostruki aplauz koji je predstavu ispratio u prvom terminu nakon premijere, dakle s građanskom publikom (a ne strukom), govori i da je pogođen nerv današnjeg trenutka.