Tradicija izvođenja opera talijanskih skladatelja u Rijeci duga je i bogata, a osobito se učestalo prikazuju glazbeno-scenska djela opernog velikana Giuseppea Verdija. Iznimka je velika opera »Moć sudbine«. Iako prepuna zanosne verdijanske melodike, ritmike i dramatike, zbog opsežnosti te glazbene i scenske zahtjevnosti, i u nekim elementima dvojbenog tekstualnog predloška, ova se opera rijeđe izvodi. 

»La forza del destino« ili »Moć sudbine« nastala je prema sadržaju španjolske drame »Don Alvaro« Don Angela Pereza de Savedre, na libreto čestog Verdijevog libretista Francesca Marije Piave. Napisana je po narudžbi Marijanskog teatra u Sankt Peterburgu, gdje je i praizvedena 1862. godine. 

Golem interes

Prvo uprizorenje nije naišlo na osobit prijam kod kritike i publike, pa Verdi u suradnji s libretistom Antonijom Chislanzonijem prerađuje operu te se ta druga verzija – praizvedena u Milanu 1867. godine – održala na svjetskim opernim pozornicama do današnjih dana. 

U Rijeci je opera »Moć sudbine« prvi put predstavljena 1894. godine, a u novije doba kazališta, nakon oslobođenja, od 1947. godine na ovamo, što u matičnoj kući ili na gostovanjima, izvedena je tridesetak puta. Posljednja predstava održana je prije 29 godina. 

Najnovije postavljanje ove Verdijeve opere na pozornici HNK »Ivana pl. Zajca«, pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Ozrena Prohića, s razlogom je pobudilo golemo zanimanje posjetitelja, i prvi je i središnji ovosezonski operni projekt, što se odvija u znaku obilježavanja 125 godina otvorenja riječkoga kazališta. 

»Moć sudbine«, 22. Verdijeva opera, veliko je djelo u u svim svojim segmentima. Obiluje prekrasnim verdijanskim arijama, duetima i dramatskim zapletima te je stoga umijeće načiniti i dobar izbor solističkih uloga koji će glazbeno i glumački nositi predstavu. Solistička podjela uloga na riječkoj premijeri osmišljena je i pomno odabrana u dvije postave, a glavne uloge dodijeljene su hrvatskim pjevačima i gostima europskog solističkog renomea. 

Na premijeri Leonoru di Vargas tumačila je riječka primadona, sopranistica Olga Kaminska, što je za nju bio težak i odgovoran zadatak. Svojim sonorim sopranom velika raspona, intonativne čistoće i upečatljivih zapjeva u piano dinamici, Kaminska je ostvarila lirski osjećajnu ulogu s potrebnim dramatskim uzletima. U visokom registru i forte dinamici, međutim, umjetnici u početku nastupa izmiče kontrola nad impostacijom glasa što je umanjilo cjeloviti doživljaj njenog, u nastavku, uistinu uspjelog glazbenog i glumački dobro pripremljenog nastupa. 

Upečatljivi likovi

Tenor Luis Chapa ugledni je meksički operni solist, već poznat riječkoj publici. Ulogu Don Alvara ostvario je lijepo postavljenim glasom i muzikalno vođenim melodijskim frazama, premda za tu ulogu ponešto presvijetle boje glasa, dok je scenski bio okretan i sugestivan u solo nastupima i duetima. 

Scensko i glasovno osvježenje predstavljala je pojava basa Siniše Štorka u ulozi Markiza od Calatrave. Moćna i kontrolirana glasa te scenski dojmljiv i dostojanstven bio je sjajan bas Ivica Čikeš kao Otac Gvardijan, a prvak zagrebačke Opere, bariton Siniša Hapač, do kraja ispjevanom frazom i dobrom dikcijom, suverenom gestom u duetima i prizorima, ostvario je upečatljiv lik Don Carlosa di Vargasa. Svojim solo nastupima i dvopjevima Hapač i Chapa u 3. činu opere zaslužili su i osobite simpatije publike. 

 U ulozi Preziosille nastupila je sve prisutnija na riječkoj opernoj sceni, mezzosporanistica Kristina Kolar koja je opsegom, bojom i pokretljivošću glasa, kojeg po potrebi uspješno transformira, ostavila vrlo povoljan dojam. Ugodno pjevačko i scensko iznenađenje bio je gostujući mladi bariton snažna glasa i izražajnosti Ozren Bilušić kao otac Melitone. 

Emocije i zanos

Redatelj Ozren Prohić jasno je inzistirao na isticanju detalja složenih i kontrastnih likova, a režijskim je zahvatima ostvario potreban okvir za protok radnje opera. Zanimljivo scensko rješenje ostvario je Dalibor Laginja podignuvši pozornicu čime se, osim efektne vizure, poboljšala i akustika. Kostimi Irene Sušac, koreografija Maje Marjančić te efekti svijetla Zorana Mihanovića, bili su doista dobro ugrađeni u skladnu vizualnu cjelinu. 

Uloga zbora u ovoj operi svakako nije zanemariva, a operni zbor pojačan »Jekom primorja« što ga je pripremio Igor Vlajnić koji u predstavi svira i orgulje, bio je glasovno zvučan, intonativno točan, a u pogledu koreografskih zahvata, siguran i razigran. Posebno je bio impresivan nastup zbora u završnici 2. čina. 

Dirigentica Nada Matošević, nakon uložena ogromna truda oko pripreme projekta, cjelokupan ansambl vodila je suverenom muzikalnom gestom, a čitav je ansambl odgovorio angažiranim muziciranjem s mnogo emocija i zanosa. Orkestar je zvučao uredno i kultivirano već od samog početka u izvedbi popularne uvertire. Koncertmajstor je Romeo Drucker. 

Najnovija produkcija Verdijeve opere »Moć sudbine« koja se odvijala u pravom premijernom ozračju oduševljene publike koja je ispunila gledalište, još je jedna potvrda kvalitete domaćih opernih zbivanja. Riječki se teatar ponovo potvrdio u postavama velikih i zahtjevnih glazbeno-scenskih djela na zavidnim umjetničkim standardima.