Bojana Vuksanović upozorila je na važnost plutajućeg doka 9 / Snimio Roni BRMALJ
Arhitektica Bojana Vuksanović predlaže da se plutajući creski dok, kad više ne bude u uporabi, iskoristi u kulturne svrhe umjesto da ode u rezalište
RIJEKA U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, predstavljen je projekt »Dok Cres – Dock Culture« arhitektice Bojane Vuksanović, čiji je cilj ukazati na kulturno-povijesni značaj plutajućeg doka u Cresu, u kontekstu industrijske kulturne baštine. Dok 9 koji je u upotrebi u brodogradilištu Cres, jedan je od ukupno sedam plutajućih dokova u hrvatskim brodogradilištima i mada se ne zna točno vrijeme njegove izgradnje – definitivno je najstariji!
Fascinirana izgledom ovog objekta koji nadilazi svoju trenutnu upotrebnu svrhu i predstavlja pravo blago na planu edukacije ali i mogućnosti budućeg korištenja – kad više ne bude u funkciji creskog brodogradilišta – Bojana Vuksanović, koja se bavi dizajnom u arhitekturi, pokušala je istražiti vrijeme njegova nastanka.
– Postoje indicije da je dok izgrađen 1905. godine, za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, u Puli. Drugi pak podaci kažu da je izgrađen u Cresu, dok je otok bio pod Italijom, 1921. godine. Jedini dok sličan ovome creskome je plutajući dok izgrađen za potrebe španjolskog Arsenala 1862. godine. I ovaj naš je trebao služiti u vojne svrhe – uzak je a dugačak (11 metara širok, a 100 metara dug) – može se brzo kretati, izranjati i uranjati u more, a trebao je služiti za popravak brodova minobacača i torpednih brodova, kaže arhitektica Vuksanović.
Iako ni o ovovremenoj upotrebi creskog doka br. 9 nema mnogo podataka, Bojana Vuksanović je propitivanjem Cresana vezanih uz brodogradnju došla do spoznaja koje govore da je dok br. 9 stigao u Cres iz Tivta, 1983. godine, a što je bilo prije – nitko ne zna! Odveden je na remont u Lošinj, nakon čega se vratio u Cres, gdje je do danas u radnoj funkciji.
– Prava je šteta što gotovo nitko u Cresu ne smatra da je dok izuzetno vrijedan objekt – stoji u svoj svojoj monumetalnosti praktički potpuno nezapažen, kaže arhitektica, koja smatra da bi se dok u budućnosti mogao iskoristiti kao ljetna pozornica za koncerte, kazališne predstave, kino, ali i kao vez za dvjestotinjak manjih brodica, kao turističko-ugostiteljski objekt, ili nešto sasvim drugo.
Najgora varijanta bi bila da ode u rezalište, jer se definitvno radi o kulturnoj baštini važnoj za povijest hrvatske brodogradnje.
