RIJEKA – Predzadnjeg dana tridesetog Međunarodnog festivala malih scena prikazana je predstava »Kućica za pse« Udruge djelovanja u kulturi Arterarij iz Zagreba, u režiji Romana Nikolića. Autori teksta su Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić u suradnji s izvođačima, a dramaturzi su Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Riječ je o komornoj predstavi koja na najbolji način ilustrira ovogodišnju okvirnu festivalsku temu traume. Ona kojom se bavi »Kućica za pse« je često prešućivana i na neki način društveno stigmatizirana trauma ratnog silovanja, odnosno posljedice te traume ne samo na pojedince koje je zadesila nego i mnogo šire.

Do ove teme predstava dovodi postupno, kreirajući dramsku situaciju tako da se gledateljima ne otkriva odmah o čemu je riječ. Na pozornici je samo jedan kuhinjski stol za kojim majka, koju tumači Anita Matić Delić, započinje svoj monolog o raznim šefovima i stanovitom Šefiku ne otkrivajući u kojem će se smjeru predstava dalje razvijati. Za stolom joj se pridružuju, pomislit ćemo na prvi pogled, članovi obitelji – otac kojega igra Dušan Gojić, kći koju je utjelovila Jelena Graovac Lučev i dva mlada čovjeka, zaključili bismo sinovi, u čijim su ulogama Nikola Nedić i Davor Tarbuk. No daljnjim razvojem radnje pokazat će se da ništa nije kako nam se u prvom trenutku činilo. U pitanju su, naime, dvije priče, dvije obitelji koje u simultanoj, fragmentiranoj igri poput komadića mozaika slažu svoje sudbine koje je obilježila trauma ratnog silovanja.

Na gotovo dokumentaristički način predstava bilježi svakodnevicu ovih ljudi, koja daje privid normalnosti – okupljanje za stolom u vrijeme ručka, ispijanje kave, uobičajeni razgovori… No, majka, koju sugestivno, iznimno empatično i uživljeno interpretira Anita Matić Delić, u mirnom izlaganju progovara o brutalnom ratnom silovanju koje joj se dogodilo prije trideset godina. Njezinog sada odraslog sina igra Nikola Nedić, koji je dojmljiv u interpretaciji lika koji je kao malo dijete svjedočio silovanju majke, spasivši se tako što se sakrio u pseću kućicu. Mnogo godina kasnije od tog iznimno traumatičnog događaja njega razdire osjećaj krivnje jer se nije suprotstavio i nije zaštitio majku.

U predstavi su tako na vrlo emotivan način prikazane posljedice transgeneracijske traume, koja je ovdje utjelovljena u liku koji tumači Davor Tarbuk, potresno oponašajući psa i njegovo lajanje. Majka i sin kao da su ostali »zamrznuti« u svojoj traumi, u svojevrsnoj regresiji, pa se majka prema odraslom sinu ponaša pretjerano zaštitnički i kao da je on još uvijek dijete, što u njemu izaziva otpor i pobunu. Takvo majčino ponašanje dovodi i do sukoba među njima, no njihov zagrljaj na kraju predstave sugerira da je ljubav jedini mogući lijek protiv traumatskog iskustva.

U paralelnoj priči pratimo odnos oca i kćeri, koje u također sugestivnoj suigri tumače Dušan Gojić i Jelena Graovac Lučev. Otac sjedi za stolom i traumu potiskuje punjenjem paprika. U dijalogu s kćeri, koja ga rijetko posjećuje, evocira trenutke kad je ona bila dijete, vrlo toplo i emotivno. No, jedan detalj, kad joj je pomagao u rješavanju matematičkih zadataka, pokazat će i njegovu drugu stranu, agresivnu i grubu. Premda i otac i kći nastoje zadržati privid normalnosti, postupno se razotkrivaju pukotine u njihovom odnosu koje je također izazvala trauma ratnog silovanja – ovoga puta počinjena nad ocem, muškarcem, što je tema o kojoj se manje govori. I u monolozima i u dijalozima »Kućice za pse« posebno su indikativna mjesta pauze, šutnje, tišine, koja zapravo »glasno« govore u zastrašujućim licima potiskivane traume koja razara sve one koji su na bilo koji način bili njome pogođeni. Važna je to tema o kojoj uvijek treba iznova progovarati, a predstava »Kućica za pse« učinila je to na izuzetno dojmljiv način.