Ove godine navršila se 90. godišnjica rođenja austrijskog romanopisca i dramatičara Thomasa Bernharda (1931. – 1989.), jednog od vodećih i najplodnijih suvremenih pisaca na njemačkom jeziku.

Bio je poznat po dosljednom kritiziranju Katoličke crkve i austrijskog provincijalizma, beskompromisno zasijecajući u bolne teme sredine sklone zaboravu i prešućivanju mnogih, ne tako blistavih segmenata njezine prošlosti i sadašnjosti.

Zamjerio se mnogima, od političara do umjetnika, a zabranio je posmrtno izvođenje svojih drama na prostoru Austrije.

Prvu u nizu kontroverzi izazvao je njegov govor na dodjeli Austrijske nacionalne nagrade 1968. u kojem je rekao: »Država je struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost.«

Sudovi o njegovu opsežnom književnom djelu posve su oprečni: dok ga mnogi kritičari smatraju središnjom osobom suvremene austrijske, a donekle i današnje njemačke literature uopće, drugi ga nazivaju cinikom i piscem koji sve svodi na monotoni nihilizam.

Dojmljivost svojih djela, naročito dramskih, često gradi na društvenokritičkim naglascima. Vrlo je prodoran u sarkastičnoj osudi gotovo svih oblika suvremene civilizacijske zbilje, osobito političke i medijske.

U prozi i drami koristi se modernističkim i avangardnim tehnikama. Najčešće opisuje likove izložene duševnom i tjelesnom propadanju, a njegova djela obilježavaju ironija, skepsa, naglašavanje životne apsurdnosti i besmisla.

Thomas Bernhard rođen je 1931. kao izvanbračno dijete Herte Fabjan i Aloisa Zuckerstättera u Heerlenu u Nizozemskoj. Veći dio djetinjstva proveo je u Seekirchenu u blizini Salzburga.

Na njega je utjecao djed Johannes Freumbichler, koji je i sam bio priznati pisac. Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti te gađenje prema malograđanštini svoje zemlje.

Početak književne karijere Thomasa Bernharda povezan je sa smrću djeda 1949. godine, nakon koje je počeo objavljivati kratke priče u salzburškim novinama.

Najprije se istaknuo kao pjesnik, ali se nakon tri zbirke pjesama objavljene pedesetih godina prošlog stoljeća okrenuo drami i prozi. Godine 1963. objavio je prvi roman »Mraz«, kojim je označena prekretnica u Bernhardovoj karijeri.

Proglašen velikim književnim događajem, »Mraz« je piscu donio prvu u nizu nagrada od koje je kupio imanje u Gornjoj Austriji na kojem je živio do kraja života.

Bila je to Književna nagrada slobodnog grada Bremena, a u svom je govoru Thomas Bernhard objavio smrt bajke: »Teže je živjeti bez bajki, stoga je teško živjeti u 20. stoljeću. Pored toga, mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi.

No, dražesno je postojati u 20. stoljeću, ići naprijed, kamo? Koliko mi je poznato, nisam došao iz bajke i neću otići u nju.«

Ponajviše zahvaljujući ambicioznom projektu prevođenja izabranih djela Thomasa Bernharda, koji je pokrenula zagrebačka Meandar Media, djela ovog autora približena su i čitateljima u Hrvatskoj.

Našoj publici najpoznatiji je njegov roman »Wittgensteinov nećak«, koji govori o prijateljstvu pisca i nećaka slavnog filozofa, a prevela ga je nedavno preminula prevoditeljica Truda Stamać.

Minucioznim opisom prisnog odnosa što su ga godinama gajila dva neobična lika, pisac Bernhard i nećak slavnog filozofa Paul Wittgenstein, ne saznajemo samo o njima samima i njihovim bliskim pratiocima, već isto tako o sredini Beča i Austrije uopće.

Tu sredinu autor razotkriva kao mučno i nadasve teško stanje u kojem se samo može istinski egzistirati uz pristajanje na neprestani osjećaj boli i odvratnosti.

Spomenimo i roman »Podrum«, koji pripada u Bernhardova autobiografska djela, makar je u čitavom svom opusu konstantno uključivao sebe, znance i mjesta u kojima je boravio, ne strahujući mnogo od prepoznavanja.

»Podrum« se u kronološkom smislu nastavlja na roman »Uzrok« utoliko što Bernhard opisuje vrijeme nakon školovanja i boravak u internatu. Sa šesnaest godina on samoinicijativno napušta školu, odlazi u ured za zapošljavanje i odabire posao šegrta u trgovini mješovite robe.

Trgovina se nalazi u podrumu, u najbjednijoj salzburškoj četvrti. Opisujući sebe, autor razotkriva ne samo uvjete u kojima se oblikovala njegova osebujna ličnost, već i sredinu u kojoj se kretao.

U »Imitatoru glasova«, koji je preveo Boris Perić, Bernhard je napisao čudesnu kroniku slučajnih događaja. U svakome od tih zapisa prepoznaje se jedinstven piščev pogled na svijet: pun sarkastičnih zapažanja, bogat egzistencijalnom zebnjom, jedinstven u otkrivanju bizarnog i fantastičnog u sasvim običnome i svakodnevnome.

Žestoke sukobe u prosudbi izazivaju i njegova kazališna djela »Ignorant i luđak«, »Moć navike«, »Kazališni čovjek«… Komadi, zapravo groteskne tragikomedije i dramske karikature na granici apsurdnosti, prožete su, unatoč mučnim situacijama, burlesknim duhom staroga smiješnog teatra.

Posebno se izdvaja »Trg heroja«, praizveden u Beču 4. studenoga 1988., 50 godina nakon »pripojenja« Austrije Njemačkoj, godine koja se u Austriji obilježavala kao spomen-godina opomene i prisjećanja na događaje iz ožujka 1938. te je izazavao nezapamćen skandal u povijesti austrijskog poslijeratnog kazališta.

Taj Bernhardov komad shvaćen je, naime, kao uvreda austrijske države i napad na nju, pa su političari tražili da se premijera otkaže, da se autor progna iz zemlje, a tadašnji intendant Burgtheatera i redatelj bečke praizvedbe Claus Peymann smijeni po hitnom postupku.

Za goleme razmjere skandala svakako je bila zaslužna i činjenica da je taj komad bio napisan po narudžbi »svetog hrama austrijske kazališne umjetnosti«, bečkog Burgtheatera, koji sada obilježava 90. godišnjicu Bernhardova rođenja.

»Trg heroja« njegov je konačni obračun s domovinom, koja je uvijek bila jedna od središnjih tema autorova stvaralaštva.

Kako čitamo u tekstu Dunje Dragojević, skandal oko »Trga heroja« počeo se rađati gotovo dva mjeseca prije praizvedbe kada su bez dopuštenja nakladnika objavljeni neautorizirani ulomci iz toga Bernhardovog djela u kojima se o austrijskom narodu govori kao o »šest i pol milijuna debila i manijaka« i iz kojih se moglo iščitati da »u Beču ima više nacista nego trideset i osme«.

Na reakcije nije trebalo dugo čekati. I dok su se tadašnji savezni kancelar Franz Vranitzky i ministrica obrazovanja Hilde Hawlicek zalagali za temeljno pravo umjetnosti na slobodu i za izvedbu predstave, čuli su se brojni glasovi koji su tražili njenu zabranu.