Knjiga »Svijet bez granica« (Fraktura, Zaprešić, 2021.) iznimno je interesantna i dinamična priča Srđana Kerima, jugoslavenskog/makedonskog političara, sveučilišnog profesora ekonomije i međunarodne politike, pjesnika, umjetničkog fotografa, pacifista i kozmopolita u punom smislu te riječi koji je tijekom svoje više nego uspješne i bogate karijere obnašao različite važne i odgovorne diplomatske dužnosti.

Do pred raspad Jugoslavije, u Saveznom se sekretarijatu za inozemne poslove SFRJ-a nalazio na dužnosti glasnogovornika i bio je jedan od najbližih suradnika tadašnjeg inoministra Budimira Lončara, da bi se potom, nakon što je zajednička država u ratnom vihoru nestala, a Republika Makedonija stekla neovisnost, blizak novom makedonskom predsjedniku Kiri Gligorovu vratio u rodnu zemlju (Kerim je rođen u Skoplju 1948.) i aktivno se uključio u politički život novoformirane države.

Ubrzo je (1994.) postao veleposlanik svoje zemlje u Njemačkoj, kasnije (2000./1.) čak i ministar vanjskih poslova, da bi ga vlada 2003. imenovala veleposlanikom u OUN-u gdje je u razdoblju od 2007 do 2008. predsjedao 62. zasjedanjem Generalne skupštine UN-a, odnosno vršio dužnost »predsjednika svijeta« i to na opće zadovoljstvo, po mišljenju svih predstavnika zemalja članica ove najveće i najvažnije svjetske asambleje.

Dijaloška forma

»Svijet bez granica« zajedničko je djelo (ispisano na više od 450 stranica) uglednog hrvatskog novinara i publicista (ali i doktora informacijskih znanosti) Danka Plevnika i samog »glavnog junaka« ovih razgovora, doktora ekonomije Srđana Kerima u kojem su, u dijaloškoj formi, dotaknuta najvažnija pitanja, problemi i izazovi našeg vremena i svijeta, prije svega kroz kritičku polit-ekonomsku i socijalnu analizu, ali i prizmu međunarodne politike i silnih globalnih iskušenja s kojima se danas suočava. Globalizacija i različiti oblici otpora globalizacijskim procesima, klimatske promjene i sve ostale krize, uključujući i najnoviju pandemijsku, terorizam, migracije, siromaštvo, glad, civilno društvo i ljudska prava, Brexit, kriza odnosa unutar EU-a, NATO, odnosi velikih sila u trouglu SAD-Kina-Rusija, funkcioniranje UN-a, njene perspektive i stvarni dosezi u ostvarivanju zacrtanih, prije svega ekoloških ciljeva, ali i uzroci krvavog raspada Jugoslavije, pošasti nacionalizma, kao i složena pitanja unutarmakedonskih političkih i nacionalnih (ne)prilika, te kompleksni odnosi Skoplja s Bugarskom, Grčkom, Kosovom, Albanijom i Srbijom samo su dio sadržaja ove, po mnogočemu izuzetne knjige koja naprosto vrvi lucidnošću, širinom uvida i vrsnim poznavanjem »materije« o kojoj raspravljaju nedvojbeno upućeni i kompetentni sugovornici.

Međutim, to je ujedno i životna priča/ispovijest Srđana Kerima, etničkog Turčina, ali i kako je često znao isticati: »Makedonca iz Jugoslavije«, koji je u moralnom i intelektualnom smislu upravo kroz bolna suočavanja s raznim nacionalističkim stereotipima i isključivostima sazrijevao i izgrađivao se u humanističkom i općeljudskom smislu, postupno shvaćajući stoičku maksimu o kozmopolitizmu i mudracu kojem je (jedina prava) domovina čitav ovaj naš svijet. Ili, kako se povjerio Plevniku tijekom razgovora: »Moje životno iskustvo nalaže zaključak da najviše predrasuda ima kada je riječ o nacionalnom opredjeljenju. U regiji iz koje dolazim to je toliko naglašeno da je ponekad degutantno. Svi deficiti i slabosti se prebacuju u tzv. nacionalni depo. On je prepun smeća svih vrsta, a ponajviše lažnih nacionalnih mitova i usijanih glava. Meni je odavno toga bilo dosta«. Na koncu, nije se bez razloga tako često oslanjao na tako mu dragu misao Georgea Bernarda Shawa: »Okolnosti treba stvarati, a ne žaliti se na njih«. I upravo je to i čitavog života činio i još uvijek čini, uvjeren kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih, naprosto samom činjenicom da nam je jedini; drugog i boljeg nemamo i stoga samo o nama samima, našem umijeću i ljudskosti ovisi kakvim ćemo ga »skrojiti«; za ili protiv nas. To je jedina, nedvojbeno drastična i dramatična alternativa, ali nikako da je osvijestimo, opominje nas Kerim, a čovjeka s tako bogatim životnim iskustvom valjalo bi nam barem čuti kada i što govori.

Predsjednik svijeta

Razgovori, odnosno nastanak ove zajedničke knjige, trajao je nekoliko godina, a Plevnik je obrazložio što ga je potaknulo da upravo Kerima odabere za sugovornika: »Kerim je nezaobilazna međunarodna pojava. Živio je i rastao u nekoliko država, vodio je zanimljiv profesionalni i politički život… U vrhu svjetske diplomacije (često je komunicirao s Georgeom W. Bushom, Barackom Obamom, Madeleine Albright, Angelom Merkel, Ban Ki-moonom…), iznimno je obrazovana i upućena osoba. Neposredni je očevidac nestanka Jugoslavije i sudionik nastanka Sjeverne Makedonije. Daleko je ispred svog vremena. Njegova su saznanja previše dragocjena da bi ostala neispričana… Svjestan urušavanja tektonike dosadašnjeg svjetskog poretka s ekonomskih, ekoloških, vrijednosnih, idejnih, političkih i drugih osnova, Kerim je optimistički ponudio nove horizonte i vizije za 21. ali i 22. stoljeće, gledajući ga iz kuta »predsjednika svijeta«, kako su ga zvali dok je predsjedao 62. sesijom Opće skupštine Ujedinjenih nacija…«

A ono što se jučer činilo utopijom, danas je potencijal koji valja što prije i bolje realizirati, naravno ukoliko želimo o(p)stati kao ljudska bića na ovom, još uvijek, čudesno lijepom planetu, usprkos svim devastacijama kojima ga nemilosrdno uništavamo. Pitanja ekologije, zaštite okoliša, prava na zdrav život, vodu, čisti zrak, bitno smanjivanje stakleničkog efekta… danas su pitanja koja traže urgentne odgovore i o kojima ovisi život naše civilizacije i samog planeta kao takvog. Na globalnoj, političkoj razini, Kerim spada među one rijetke ličnosti od formata koje su potpuno svjesne sudbinske važnosti svih tih pitanja, ali ujedno se i ne libe ponuditi »svoja« rješenja koja nisu »kratkoročna i parcijalna, već temeljita i dalekosežna«.

»Svijet bez granica« potvrda je kakva se odlična knjiga može »roditi« kada se u dijalogu nađu dva vrsna intelektualca povezana svojevrsnom duhovnom kemijom, a koja su imala što reći jedan drugom; Kerim je naprosto imao sreću što je susreo znatiželjnog i dobro potkovanog novinara, a Plevnik što je odabrao informiranog, misaonog i kompetentnog političara i znanstvenika bez dlake na jeziku iz kojeg je znao »izvući« ono najbolje što u sebi ima i nosi i kojem je na koncu istinski stalo do čovjeka i svijeta s kojim i u kojem živi.

Cervantes je bio u pravu

Kerim je diplomirao (1972.), a potom i doktorirao (1982.) međunarodnu ekonomiju na beogradskom sveučilištu, a na tamošnjem Ekonomskom fakultetu predavao je gotovo 20 godina, da bi 1986. privremeno odustao od sveučilišne karijere prihvativši funkciju ministra za ekonomske odnose u vladi SR Makedonije i na tom je mjestu ostao sve do 1989. Zapravo, to je bio njegov ulazak u svijet »visoke« politike i od tada se, praktički sve do danas, paralelno na dva (i više) kolosijeka uspješno, kombinirajući znanstvena istraživanja i političku djelatnost bavi(o) poslovima koji su ga na koncu i »lansirali« među najistaknutije intelektualce suvremenog doba. U fokusu njegova interesa prvenstveno su bile dakako ekonomske teme, ali (ne)posredno vezane za međunarodne odnose i globalne procese.

Kerim se istaknuo i kao pregovarač (u ime SFRJ), kada je posttitovska Jugoslavija pregovarala s Europskom komisijom (1989. – 1991.) o sklapanju sporazuma o suradnji, a to je ujedno bila i prigoda da se na međunarodnoj političkoj sceni predstavi i istakne kao osoba iznimnih stručnih i ljudskih kvaliteta. Jedno je vrijeme obnašao i dužnost pomoćnika ministra vanjskih poslova Budimira Lončara i od tada se intenzivno počeo baviti multilateralnim odnosima UN-a i Pokreta nesvrstanih, što mu je omogućilo da stekne širinu uvida u globalne političke (ne)prilike, ali i da svjedoči brojnim diplomatskim igrama i tajnama bitnim za razumijevanje složenih procesa, posebice među velikim silama o kojima uostalom i ovisi sudbina svjetske zajednice.

Još 1983. objavio je na engleskom jeziku knjigu »Strategy of Self-reliance« u kojoj je pisao o strategiji oslanjanja na vlastite snage u međunarodnim odnosima, a upravo teze iznesene u ovoj knjizi danas su više nego aktualne. Primjerice, iako su RH i Slovenija danas članice EU-a i NATO-a i veliki su dio svojih poslova prepustile vodstvima tih velikih svjetskih asocijacija, u vrijeme velikih kriza (ekonomskih, migracijskih, zdravstvenih, prijetećeg terorizma…), Kerimove teze dobivaju na snazi i značenju, jer se pokazalo kako svaka zajednica mora i sama voditi računa o sebi ukoliko se želi obraniti od brojnih izazova koji joj prijete, jer velike međunarodne institucije, paktovi, savezi i slično često ne mogu, niti znaju brzo, efikasno i adekvatno odgovoriti.

Jedno od zanimljivijih pitanja koje nam Kerim postavlja glasi: imaju li danas RH i Slovenija veći manevarski prostor djelovanja u okviru EU-a i NATO-a, ili su veću slobodu ipak imale ranije kao republike u sastavu Jugoslavije? Za Kerima dvojbe nema, tako da je jedna od suštinskih zadaća svih bivših jugoslavenskih republika: pokušati ostvariti barem približnu autonomiju koju su imale u bivšoj državi. Plevnik je konstatirao: »Jugoslavija je propala, ali ni globalizaciji se ne piše dobro s obzirom na procese deglobalizacije…Turski ekonomist i profesor na Harvardu Dani Rodrik uveo je novi narativ »globalni paradoks«, tvrdeći kako globalizacija ne može koegzistirati s državama i demokracijama. Francuski filozof Jacques Derrida je umjesto »antiglobalizacije« predlagao pojam »alteroglobalizacije«, to jest njenu transformaciju. Kolika je konfuzija i u samim Sjedinjenim Državama, pokazuje i mišljenje bivšeg državnog sekretara Georgea Schultza koji smatra da SAD mora voditi globalnu diplomaciju«, a Kerim se, odgovarajući na ove teze, nadovezao riječima: »Globalizacija ima puno protivnika, pa i neprijatelja, ali meni sve to sliči na donkihotstvo. Cervantes je bio u pravu. Svi oni koji nisu kadri nositi se s realnošću života, postaju svakim danom sve veći majstori u kreiranju i širenju iluzija… Osporavati globalizaciju, znači vjerovati da je ona koncept. A ona to definitivno nije. To je proces. Kao uostalom i klimatske promjene. A ako hoćete i proces dekolonizacije svijeta. Nije mi poznato da je u povijesti čovječanstva ikada postojao svemoćnik ili Herkul koji je uspio zaustaviti bilo koji proces, pa tako neće moći ni ove«.

Promišljanja o Makedoniji

Interesantna su i Kerimova razmišljanja kada raspravlja o prošlosti, ali i budućnosti novoformiranih država nastalih raspadom Jugoslavije, a između ostaloga on je ustvrdio: »Da bi Jugoslavija postala država budućnosti, nedostajale su ključne komponente. Na vanjskom planu: da se jasno opredijeli za Europsku zajednicu i da polako i elegantno napusti svoju primarno nesvrstanu politiku. Na unutarnjem planu: bili su to deficiti ljudskih prava te uvođenje istinske demokracije koja bi ruku pod ruku išla s tržišnim privređivanjem. I treće, republike su već bile dostigle takav stupanj samostalnosti i političkog identiteta da je realnije bilo orijentirati se na konfederaciju nego se vraćati na jačanje federalnih elemenata. U nespoznavanju tih imperativa i leži glavni razlog povijesnog promašaja i grešaka svih onih političkih aktera i snaga koje su podržavale politiku Slobodana Miloševića«.

Posebnu zanimljivost čine Kerimova promišljanja o Makedoniji, njenoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti, koja već dugo pregovara s Bruxellesom o ulasku u punopravno članstvo EU-a, na koncu čak je pristala i na promjenu naziva vlastite države (u Sjeverna Makedonija), ne bi li tako ubrzala integracijske procese. Mnogi su joj prigovarali da je tako ugrozila vlastitu »identitetsku vjerodostojnost«, ali Kerim kao vrstan poznavalac međunarodnih odnosa smatra kako to nije bila pogreška, već neizbježna politika, jer u protivnom teško da bi ikada došlo do ikakvog pozitivnog rješenja i pokretanja s mrtve točke koja je zemlju prikovala za dno, bez mogućnosti bilo kakvog napretka. Makedonija se još uvijek nalazi u iznimno teškom položaju; pritisnuta je nizom unutarnjih, ali i vanjskih silnica koje se moraju pažljivo i strpljivo rješavati; makedonsko je pitanje nalik Gordijevom čvoru koji se ne smije mačem razrješavati, jer bi to vodilo regionalnoj katastrofi s nesagledivim međunarodnim implikacijama.

Kerim se pozvao i na riječi bivšeg francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda koji je u svom oproštajnom govoru pred Europskim parlamentom, već teško bolestan, poručio građanima Europe: »Alternativa mirnim integracijama je rat«, a sukus svog istupa prezentirao je završnim riječima: »Nationalisme c’est la querre«, to jest »nacionalizam je rat«, odnosno kako su nacionalizmi najveća pošast i bolest naše epohe i kako društva koja su njime opterećena moraju posebno raditi na vlastitoj transformaciji, u protivnom stalno će se vrtjeti u krugu vlastitih isključivosti i stereotipa. Sjeverna Makedonija je članica NATO-a (primljena 2020.), a kada se saniraju posljedice posttrampovskih žestokih populističkih intervencija, na red će doći i pitanje ulaska ove zemlje u članstvo EU-a; važno je da niti jedna strana ne odustane od integracija, jer bez ujedinjene Europe, EU nije cjelovita, a ukoliko Zapadni Balkan bude duže čekao da mu se u Bruxellesu »smiluju« i konačno ga prime pod svoje okrilje, to će više rasti tenzije i utjecaji sa strane (Rusija i Kina, a donekle i Turska) koji će pogubno djelovati ne samo na regionalne, već i na paneuropske odnose. Srbija, Kosovo, Albanija, Bosna i Hercegovina, Moldavija samo unutar EU-a mogu efikasno riješiti krize kojima su stalno opterećene i izložene, u suprotnom ove će zemlje i dalje služiti kao poligoni na kojima će velike svjetske, ali i regionalne sile »vježbati strogoću« nastojeći tako destabilizirati europsko jedinstvo.

Ujedinjena Europa nema alternativu

Kao veliki zagovornik euroatlantskih integracija Kerim smatra kako ujedinjena Europa nema alternativu; vodeće europske države, ali i one manje, posebice susjedi balkanskoj regiji moraju aktivno pomoći svim onim snagama koje u Skoplju, Prištini, Tirani, Sarajevu, Kišinjevu zagovaraju put suradnje i što bržeg približavanja sveeuropskim civilizacijskim standardima. Eurointegracijski procesi obilježavaju i političku i društvenu realnost u svim bivšim republikama Jugoslavije, ali uz velike otpore značajnog dijela tamošnjih političkih elita. Ali, svijest o neophodnosti integracija, uz sve ograde različitih političkih aktera, krupan je potencijal iz kojeg jasno proizlazi kako ipak većina stanovništva cijele regije Europu drži svojom prirodnom zajednicom.

Naravno, prisutni su utjecaji i interesi koji su geostrateški suprotni od onih što ih zagovara EU; međutim, svi oni koji traže alternativu izvan Europe moraju biti svjesni svoje povijesne odgovornosti, odnosno promašaja koje svojom politikom nameću i time u biti štete vlastitom nacionalnom interesu. Upravo se danas u Makedoniji odvija jedan od scenarija koji treba jasno imenovati, a važan faktor u tim zbivanjima je Bugarska koja, iako članica EU-a, ne poštuje principe europske politike, tako da i sama dolazi u »sudar« s Europom i njenim vrijednostima. Bugarska i Sjeverna Makedonija se nalaze na raskrižju i izlaz iz ove pat pozicije jedino se može osmisliti nekakvim europskim kompromisom, ali koji nažalost neće rezultirati stabilnošću ni u Makedoniji, a niti u Bugarskoj. Naime, nakon raspada Jugoslavije dva su velika nacionalna pitanja ostala neriješena: albansko i makedonsko, a kako bi se ona riješila, traži se visok stupanj u razumijevanju delikatnosti tamošnjih nacionalnih pitanja i problema. Albansko-makedonsko-bugarski odnosi dugo se vremena nalaze zarobljeni između suprotstavljenih političkih elita i stoga upravo Europa mora ponuditi rješenje koje neće radikalizirati različite albanske faktore na Balkanu, neće podizati makedonske nacionalne tenzije, a ujedno će umiriti i Bugare koji svoje unutarnje probleme pokušavaju »pomesti pod tepih« tako što ih ekstrapoliraju prema Makedoniji.

To su samo fragmenti brojnih stavova koje je Srđan Kerim iznio u razgovoru s Dankom Plevnikom, ali i iz ovdje izrečenog može se prepoznati i shvatiti složenost i brojnost tema kojima se ovaj po mnogo čemu izniman čovjek bavio. I kao predsjednik Opće skupštine UN-a, a ranije i kao izaslanik generalnog tajnika Ban Ki-moona u brojnim specijalnim misijama, prije svega vezanim za ekološka pitanja i probleme, Kerim je sudjelovao u svim najvažnijim međunarodnim sastancima i razgovorima, prije svega o klimatskim promjenama, ali ujedno bio je i predavač na vodećim svjetskim forumima i sveučilištima, tako da ga mirne duše možemo uvrstiti među najutjecajnije protagoniste međunarodne diplomacije s početka 21. stoljeća. Na neki je način (dakako po ugledu, ali ne i utjecaju) gotovo u istom rangu s velikanima poput Henryja Kissingera, Condolezze Rice ili Zbigniewa Brzezinskog. Kerim je, a to ova knjiga evidentno svjedoči, diplomatski ugođeno, ali i otvoreno, bez dlake na jeziku ukazao na suštinske probleme našega svijeta, ali što je možda još i važnije, ponudio je i moguća rješenja, naglašavajući kako su klimatske promjene globalni prioritet kojem se svijet mora ozbiljno posvetiti, jer jednostavno ne trpe odlaganja. Možda je upravo u tome i najveći doprinos Srđana Kerima, jer je tijekom godina sudjelovanja u tzv. visokoj politici, vlastitim intelektualnim i diplomatskim sazrijevanjem shvatio kako samo svijet bez granica, otvoren, zajednički i jednak za sve, ima perspektivu. U protivnom, svi nas putevi vode samouništenju koje nije nikakva prigodna retorička figura, već stvarna prijetnja kojoj se moramo svim silama suprotstaviti.