TOČKA NA P

Sedam je desetljeća od smrti Benedetta Crocea, najvećeg talijanskog filozofa 20. stoljeća

Kim Cuculić

Po svojim općim filozofskim gledištima »neoidealist«, radikalni kritičar pozitivizma i empirizma, u jednom razdoblju i mladohegelovac, pa i blizak marksizmu, Croce je svoju misaonu osebujnost izrazio najsnažnije na području estetike



U Italiji se ove godine obilježava 70. godišnjica smrti Benedetta Crocea, talijanskog filozofa, političara, povjesničara umjetnosti i književnog kritičara. Ovim povodom krajem studenoga na Sveučilištu u Messini bit će održana konferencija, uz napomenu da se ovim događajem obnavlja i nastavlja tradicija Croceovih studija koja je od 1920-ih dovela do toga da Messina i njezino sveučilište budu dom bogate tradicije studija o misli najvećeg talijanskog filozofa prošlog stoljeća. »Povod – sedamdeset godina od Croceove smrti, omogućit će nam da se usredotočimo na vječnost filozofije koja nastavlja dijalog sa ženama i muškarcima trećeg tisućljeća, okupljajući i razgovarajući s talijanskim i stranim znanstvenicima«, istaknuto je u najavi konferencije. Sedamdeset godina nakon smrti Benedetta Crocea, koja se dogodila u Napulju 20. studenoga 1952., Adelphi je objavio »Solilokvij i druge autobiografske stranice« urednika Giuseppea Galassa, s predgovorom Piera Craverija. Uz najavu knjige citira se Croce: »Ali ja pišem ove stranice dok okolo tutnji rat, koji će vrlo vjerojatno uključiti i Italiju; i ovaj grandiozni rat, još uvijek nejasan u svojim razvojima i svojim skrivenim tendencijama, ovaj rat koji može biti praćen općim nemirom ili teškom obamrlošću, nemoguće je predvidjeti kakve će nam nevolje zadati u bliskoj budućnosti i kakve će nam dužnosti dodijeliti… Slika čovjeka samoga, projicirana u budućnost, bljesne naglavačke poput one koja se ogleda u zrcalu olujne vode«, rekao je Croce, tvorac i promicatelj Manifesta antifašističkih intelektualaca objavljenog 1925. u listu Il Mondo.


Benedetto Croce rođen je u Pescasseroliju 1866. godine. Dva puta, 1920. i 1944., bio je ministar prosvjete, a od 1943. do 1947. predsjednik Liberalne partije Italije. Nakon toga povlači se iz političkog života. Bio je pobornik nacionalnog jedinstva Talijana i protivnik fašizma. Njegova društvena i književno-povijesna djelatnost osobito je došla do izražaja u časopisu La critica, koji je 1903. pokrenuo zajedno s G. Gentileom, s kojim se poslije razišao. U spomenutom časopisu posebno je došla do izražaja njegova izvanredno bogata društvenokritička i literarno-historijska djelatnost. U književnim kritikama, književnim i povijesnim studijama opaža se utjecaj njegova učitelja F. De Sanctisa. Glavno je Croceovo filozofsko djelo, kojim se pročuo kao najveći noviji talijanski filozof i koje je znatno utjecalo ponajprije na razvoj estetske misli i izvan granica Italije, četverosveščana »Filozofija kao znanost duha«: 1. Estetika kao znanost o izrazu i opća lingvistika, 2. Logika kao znanost o čistom pojmu, 3. Praktična filozofija i 4. Teorija i povijest historiografije. Po svojim općim filozofskim gledištima »neoidealist«, radikalni kritičar pozitivizma i empirizma, u jednom razdoblju i mladohegelovac, pa i blizak marksizmu, Croce je svoju misaonu osebujnost izrazio najsnažnije na području estetike i u majstorskoj primjeni vlastitih općih estetskih teza unutar bogate i raznovrsne književne kritike. Croce smatra da postoje dva temeljna oblika ljudske spoznaje: intuitivna i logička. Od prve, intuitivne ili estetske, dolazi se, putem fantazije, do spoznaje individualnoga (do slike), a od druge, logičke ili znanstvene, putem intelekta, do spoznaje univerzalnoga (do pojmova). Umjetnička istina neovisna je o znanstvenoj, koja se služi pojmovnim jezikom logike, pa je u usporedbi s njom do te mjere indiferentna da joj, logički gledano, može i proturječiti. Svaka je prava intuicija u isti mah i ekspresija, izraz, jer duh ne spoznaje intuitivno drukčije nego »putem radnje, putem izražavanja, putem uobličenja«. Kakav god je taj izraz, slikarski ili verbalni ili glazbeni, on je dio neke intuicije. Zato ljepota i može biti definirana kao »uspio izraz ili, još bolje, samo kao izraz, jer izraz, kada nije uspio, uopće nije izraz«. Upravo zato lijepo nema stupnjeva; te stupnjeve ima samo ružno.


Savršena ili naprosto umjetnička djela jedinstvena su, bez »lijepih strana«, a samo »ružno pokazuje mnogostrukost«. Croce smatra da se pri odredbi značenja riječi genij, nasuprot negeniju u običnom čovjeku, može dopustiti samo količinska, a nikako kvalitativna razlika. Zato bi umjesto »poeta nascitur« bilo točnije: »homo nascitur poeta« – jedan kao manji, drugi kao veći pjesnik. To što se ta čisto količinska razlika smatrala kvalitativnom, dovelo je do toga da je kult genija stvorio ozračje nevjerojatnoga praznovjerja. Međutim, stvaralac umjetnosti također je istovjetan s istinskim doživljavaocem umjetničkoga: genij je jednak ukusu. Estetika kao znanost o umjetničkome, o izrazu, u krajnjoj liniji mora postati istovjetna s filozofskom lingvistikom. »Na stanovitoj visini znanstvene obradbe morat će se lingvistika, ako je filozofija, izgubiti u estetici, i ona se uistinu u njoj gubi – bez traga«. Protivnik empirističkog esteticizma (G. T. Fechner, H. Taine), psihologizma, hedonizma, postavki o prirodnoj ljepoti, pragmatističkoga i utilitarističkoga pristupa umjetnosti, Croce je uspješno kritizirao i mnoge apriorističke postavke metafizičke i spekulativne »estetike odozgo« i nastojao zasnovati autohtonost i nedjeljivost umjetničkoga, suprotstavljajući ga ne samo logici nego i etici i ekonomiji. Snažniji u radikalnoj kritici i negaciji drugih estetskih sustava u povijesti (zato su i njegovu povijest estetike nazvali »grobljem«) nego u vlastitim pozitivnim postavkama o umjetnosti, Croce, koji je izvanredno suptilno i duboko ulazio u mnoge ključne probleme filozofije umjetnosti, kritike i povijesti, ostao je ipak bitno ograničen svojom prvom pretpostavkom o identičnosti intuicije i umjetnosti i njezinoj potpunoj neovisnosti o stvarnim društvenim i povijesnim zbivanjima. Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, »zaobilazeći idealistički društvene i povijesne sastavnice, Croce svojim estetiziranjem nije prevladao onaj pasivno meditativni pristup umjetničkomu koji ne uzima dovoljno u obzir ljudsku i stvaralačku ulogu umjetnosti u konkretnim međuljudskim odnosima suvremenoga svijeta«. Ostala važnija djela su mu »Što je živo, a što mrtvo u Hegelovoj filozofiji«, »Filozofija Giambattiste Vica« te »Povijest kao misao i kao čin«. Knjigu »Estetika – Kao znanost izraza i opća lingvistika, teorija i historija« Croce je posvetio roditeljima i sestri, uz sljedeće riječi: »Benedetto Croce posvećuje ‘Estetiku’ ocu, majci i sestri koji su poginuli u potresu što je zahvatio mjesto Casamicciola na otoku Ischiji, 29. srpnja 1883. godine. I sam je Benedetto, kao i njegov jedini brat, nekoliko sati bio zatrpan pod ruševinama.«




Ovim povodom podsjećamo na esej Tonka Maroevića pod naslovom »Splitski ‘kročeanci’: jedan pogled u kulturu grada Splita između dva svjetska rata«. Maroević piše o tome da su u Splitu 1920-ih i 1930-ih godina djelovali mnogi pisci, slikari i povjesničari, formirani pretežno u Italiji, kao i dobri poznavatelji talijanskog jezika i kreativnih nastojanja na Apeninskom poluotoku. Bili su stoga gotovo idealni prijenosnici talijanske kulture u hrvatski ambijent. »U vremenu intenzivne fašizacije talijanskog društva i kulture Benedetto Croce bio je mislilac i kulturni stvaralac koji je, svojim afirmiranjem izražajnog aspekta umjetnosti, autonomije stvaralaštva te izražajnog liberalizma i antifašizma, bio naročito utjecajan među splitskim umjetnicima građanskih orijentacija nepovezanih sa ‘socijalnim’ pokretima, poput ‘krležijanaca’. Činili su krug splitskih ‘kročeanaca’. Među njima najviše pozornosti zaslužuje Bogdan Radica, i kao književni kritičar i kao Croceov sugovornik. Potom se ističu Albert Haler, Stipan Banović, Tin Ujević, Vinko Vitezica, krug mlađih suradnika splitskog časopisa Korablja Ćire Čičin-Šaina, poput Ante Cettinea i Vladimira Rismonda te Vladan Desnica, koji je kao ‘kročeanac’ izrastao i iz obiteljske tradicije. Desnica 1938. prevodi i objavljuje u Splitu znalački izabrane Croceove ‘Eseje iz estetike’. Radi to u vrijeme kada se odlučio posvetiti književnom pozivu i kada je i počeo pisati neke od svojih najboljih radova«, naveo je Tonko Maroević.