Htjela sam ispričati život generacije kojoj povijest nije ponudila priliku odabira. Neki istarski Talijani su nakon Drugog svjetskog rata otišli, neki su ostali – mi smo proizvod odluka naših roditelja
TRST » Sabrina Benussi (1964), Rovinjka s tršćanskom adresom, u pedeset minuta snimljenog i montiranog materijala, u kojemu se arhivska građa nadopunjuje autorskim igranim i animiranim dijelovima, u svom filmu »Vedo Rosso« (Vidim crveno) uspjela se ležerno i ironično obračunati s vlastitom poviješću koja ujedno može, ali i ne mora, biti povijest ovih naših krajeva u vrijeme Titovog socijalizma. Film se toliko dopao talijanskoj publici da je nagrađen prvom nagradom u kategoriji »Zone cinema« na nedavno održanom Filmskom festivalu u Trstu, koji se već 24 godine bavi filmskim ostvarenjima iz zemalja srednje i istočne Europe.
Radnja u filmu »Vedo Rosso« događa se od 1970. do 1980. godine, odnosno do smrti maršala Tita. Filmski kritičar i povjesničar Jorge Sadoul to razdoblje definira kao kraj jugoslavenskog igranog filma – onog autorskog koji je poput meteora zablistao tijekom šezdesetih godina i nestao u vrtlogu »socijalističke restauracije« nakon studentskih demonstracija, hrvatskog proljeća i reformatorskih pokreta u Sloveniji i Srbiji.
Benussi je u to desetljeće mirnog spavanja uz lelujanje ideologije zaplovila u školskim vodama, u tadašnjem školskom sustavu za talijansku manjinu koja je likvidacijom Antonija Bormea (1974), gotovo spontano i, za ponekog, euforično, prigrlila restauratorsku metodu i praksu socijalističkog puta.
Povijest se stalno mijenja
Ona se u filmu ne bavi politikom, već politiku pokušava dočarati sudbinama malih ljudi. Priče bivših školskih drugova i njezine nastavnice isprepliću se s arhivskim snimcima koji su, dobrim dijelom, preuzeti iz bogatog arhiva Televizije Kopar koja je tada, kao i danas, emitirala programe na talijanskom jeziku. Socijalistička ideologija se na taj način isprepliće s glazbenim emisijama Koprana koji su među mladima širili pop i rock kulturu i vrijednosti potrošačkog društva koje su cvjetale preko granice.
Sabrinina generacija hranila se i socijalizmom i promidžbenim porukama koje su stizale putem talijanske državne televizije RAI u sustavu tada popularnog programa »Carosello«, programa mnogih mališana koji su nakon reklamnih spotova morali u krevet jer bi počinjao program za odrasle.
Socijalizam i kapitalizam, slavenstvo i talijanstvo, u sredini svega Istra koja je proživljavala suživot, odnosno bratstvo i jedinstvo po recepturi ideologije. Tako su mališani iz talijanskih škola postajali pioniri, potom omladinci i na kraju članovi Saveza komunista.
Sabrina Benussi živi u Trstu, predaje povijest i filozofiju u jednoj tršćanskoj gimnaziji, godinama se bavi filmom i autorica je nekoliko radova koji se bave memoaristikom. Trenutačno priprema dokumentarac o preživjelim logorašima koncentracijskog logora u Buchenwaldu. S njima i kolegama snimateljima posjetila je taj logor te nam u razgovoru ispričala zanimljivu priču.
– Dok sam sama hodala kampom primijetila sam mladića koji je na potiljku imao tetoviran golemi kukasti križ. Dečko se nonšalantno kretao kampom, srećom moji su prijatelji logoraši bili na ručku pa nije došlo do incidenta. Mislim da je zaborav opasna stvar, škola ima presudnu ulogu…
Militaristički duh
Prije dvije godine dvojica ministara u Berlusconijevoj vladi – Marisandra Gelmini i Ignazio La Russa – ponudili su talijanskim srednjim školama program predvojne obuke. Nekoliko je škola u Lombardiji počelo primjenu tog programa, koji je uključivao i gađanje pištoljem. Naježila sam se i upravo sam tada odlučila napraviti film o svom životu u tadašnjem Titovom režimu.
Prilikom popisa stanovništva u Italiji morala sam napisati u rubrici posvećenoj zemlji porijekla da sam rođena u nestaloj, preminuloj državi, u Jugoslaviji.