RIJEKA – Giuseppe Verdi skladatelj je kojeg poznajemo po mnogobrojnim opernim djelima koja su međusobno istovremeno slična i različita, ali uvijek nekako prepoznatljiva po melodijama ili karakteru.

Čak i slabiji poznavatelji operne literature barem su čuli za uspješnice poput »Nabucca« ili »Rigoletta« čije najpoznatije ulomke učimo i rado slušamo od školskih dana do zrele životne dobi.

Nabrajajući Verdijeve opere i određujući koja će od njih biti najbolja i najpoznatija, možemo zaglibiti u vječnim prijeporima. No, kada su jednom prilikom upitali Verdija koju operu bi proglasio najboljom, odgovor je bio prilično čudan: »Ivanu Orleansku«!

Djelo je to koje u pravilu iščezne s popisa Verdijevih djela ponajviše zbog malog broja izvedbi kojima se može svjedočiti u povijesti, a i danas. Hvale je vrijedna, stoga, odluka Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca da u premijerne naslove trenutne sezone uvrsti i ovaj naslov, omogućujući riječkoj publici nesvakidašnju izvedbu.

Prošlogodišnja premijera u Teatro Regio u Parmi može se također ocijeniti uspješnom, pa se koprodukcija s riječkim kazalištem već sada može proglasiti dobrim poslom. Ipak, ovakvi repertoarni odabiri povlače za sobom i druga pitanja, a to je koliki će stvarni interes publike postojati za jedan ovakav rijetko izvođeni naslov? Na to pitanje odgovorit će budućnost.

Izvrstan posao redateljice

Najupečatljiviji dio cijele predstave koju smo imali prilike vidjeti svakako je scensko uprizorenje. Bez sumnje se radi o viđenju koje teško da možemo nazvati raskošnim jer nema tone i tone scenskog dekora, ali ima izuzetno versatilnu i funkcionalnu količinu elemenata koji vrlo brzo i dojmljivo mijenjaju slike pretvarajući ovo djelo u bajku.

Bogati ukrasi, često izrađeni do detalja, upotpunjeni kostimima koji se savršeno uklapaju u koncept, pod dojmom su ostavili publiku, radosnu što napokon ima prilike vidjeti i nešto bogatije popunjenu scenu. Dapače, zbor je čak imao i presvlake, što se zbog štednje sve rjeđe može vidjeti.

Redateljica Emma Dante, koja je prije samo nekoliko dana na Venecijanskom bijenalu ovjenčana Zlatnim lavom za životno djelo, odradila je tako izvrstan posao, uz pomoć svog asistenta Federica Gagliardija, scenografkinje Carmine Maringole, kostimografkinje Vanesse Sannino te oblikovatelja svjetla Luigija Biondija.

Velik posao u scenskoj igri leži u plesnim umjetnicima koji su važni nositelji radnje u tehničkom i umjetničkom smislu, a ovoga puta to su bili Davide Riboldi, Daniele Savarino, Angelica Dipace, Francesca Laviosa, Marta Franceschelli, Rita Russo, Simona Sciarabba i Benjamin Cockwell, uz dva statista, Tina Trkulju i Ernesta Beloševića. Bez navedenih jasno je da cijele scenske priče ne bi moglo biti, a njihov doprinos je vrijedan i umjetnički jer ideja koreografkinje Manuele Lo Sicco nije nimalo naivna.

Solistička podjela

Riječki operni zbor, koji je uvježbao Matteo Salvemini, bio je prilično točan, zvukovno pristao i dobro uvježban pa relativno mali broj pjevača na sceni za ovakvo djelo nije izgledao nimalo loše.

Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) pod ravnanjem gosta iz Italije, maestra Sebastiana Rollija, također je bio vrlo dobar, bez većih problema, zvukovno snažan, ali ne i preglasan. Prostor za napredak očituje se mjestimično jedino u intonaciji koja nije bila savršeno čista, posebno u sekciji drvenih puhačkih glazbala. Pogled na solističku podjelu više podsjeća na neku komornu operu, što bi »Ivana Orleanska« mogla i biti, jer ima samo tri veće uloge i dvije manje.

Naslovnu ulogu tumačila je Anamarija Knego, francuski kralj Karlo VII. bio je Bože Jurić Pešić, a Ivaninog oca Jakova utjelovio je Robert Kolar. Sve navedene umjetnike dobro poznajemo, sa svim njihovim vrlinama i manama, a u ovoj prigodi ne mogu im se pronaći veće zamjerke.

Može se reći da su uloge donijeli suvereno, korektno i točno, ali i da nismo ostali osupnuti nekim antologijskim kreacijama. Ipak, djelujući ujednačeno, ostavili su dojam visoke profesionalnosti i koncentracije, pronašavši svoju snagu u individualnim karakteristikama koje svaki od njih posjeduje. Takve kreacije onda postaju autentične, a samim time i dobre. Engleski zapovjednik Talbot bio je Luka Ortar, a francuski časnik u kraljevoj vojsci po imenu Delil bio je Sergej Kiselev.

Romantična priča

Iako ćemo Ivanu Orleansku u suvremenim filmskim produkcijama moći vidjeti kao prilično čvrstu i krvavu ratnicu, Verdi nam, uz svog libretista Temistoclea Solera, a prema drami Friedricha Schillera »Djevica Orleanska«, donosi ipak jednu nježniju, pomalo romantičnu priču.

Ističući emocije koje Ivana nosi u sebi, borbe koje su više unutarnje nego vanjske, snažne introspektivne trenutke oca ili mlakost francuskoga kralja, redateljica Dante stvara doista lijepu i pitku predstavu koja možda i odgovara Verdijevom glazbenom stilu. Naime, opera u prologu i tri čina nosi u sebi tipičan verdijanski potpis koji bi, izmaknuvši Ivaninu dramu, teže mogli povezati s pričom koja se odigrava na sceni, pa je upravo ovakvo redateljsko i scensko rješenje nešto što možemo smatrati pozitivnim.

Svakako je preporuka pogledati predstavu, kako zbog upečatljive scene, tako i zbog lijepo dorađenih glazbenih elemenata, ali i zbog činjenice da je ovo djelo rijetko moguće čuti. Hoće li navedeno prepoznati i riječka publika, ostaje za vidjeti.