RIJEKA – Konzumeristička kultura nerijetko reprezentira tijelo kao objekt seksualizacije, i ono žensko, i ono muško. Što se dogodi kada snažno tijelo, i to muškarca koji se po svojim psihofizičkim obilježjima naziva DILF-om, što je inače sinonim za snagu, postojanost, ponekad i znak muške fetišizacije, postane središnje mjesto identitetske nesigurnosti, potisnute želje te ispovjedne ranjivosti, pokazala je u dvorani Filodrammatice u sklopu Moving Balkans Showcase nedavno izvedena predstava »DILF« Marka Milića, spoj psihoseksualnog monologa i tome sukladne koreografske simbolike.

Redefiniranje identiteta

Tridesetpetominutna predstava izvedena na trostrano označenome crnome prostoru (crna podloga, crna trostrana pozadina) uključila je jednoga perfomera (Svetozara Adamovića, negdašnjeg prvaka beogradskog Narodnog kazališta) koji je uputio, potaknuo i u nekoj mjeri pokušao redefinirati poimanje seksualnosti, odnosno seksualnog identiteta i one potisnute želje, uz naglašenu ulogu osvjetljenja (dva stražnja i dva bočna izvora svjetlosti) koje postupno jača i slabi.

Koreografski, predstava se početno sastoji od vrlo jednostavnih i sugestivnih pokreta koji upućuju na što, koji potom bivaju nešto kompleksniji i gestikulativniji – podizanje ruku, samo jedne ruke, spuštanje, ponovo polučučanj u dijagonalnoj poziciji, polučučanj ravno, izvođač je okrenut leđima i tome slično. Početak je intencionalno ritamski vrlo spor, a čine ga primjerice zadržani polučučanj te prvo nepomično stajanje, a onda lagano kretanje očima/glavom, no obje su pozicije i pokreti naglašeno jako spori, to jest zadržani. Prvi od njih, zaleđeni trenutak polučučnja, traje nešto kraće, dok nepomično stajanje traje gotovo deset minuta.

S obzirom na to da već na samome početku vidimo potpuno nagog performera, zadržani su trenuci rastvaranje prilike za gledatelja s upoznavanjem materije. Iako je većina publike u punoj dvorani vjerojatno znala kakvog je tipa predstava i što očekivati, bez obzira na to, spoznajni trenutak u kojem dolazi izvođač te se kreće vrlo usporenim kretnjama ipak je, s obzirom na prirodu predstave i nagost perfomera, onaj početno jači, a onoliko koliko izvođač stoji, toliko, usporedno s time, onaj možda prvotni šok postupno slabi (sve do čina onaniranja).

Nakon takva uvodnoga predstavljanja s obzirom na opet jednostavne pokrete znatno kraćeg zadražavanja senzorni doživljaji recipijenta ipak bivaju već priviknuti na ono što imaju pred sobom, a oči slobodno mogu lutati maskulinim tijelom izvođača. Percepciji maskulinosti pridonosi mišićima zategnuto i isklesano tijelo, ćelava glava, brada srednje dužine kao dodatno podrcrtavanje obilježja maskulinosti, a oveće spolovilo konačna je potvrda muškosti zbog koje je u dvorani vladala apsolutna tišina.

Želja za podređenošću

Cijeli prvi dio predstave intencionalno je zvukovno (otprilike do dvadesete minute) obilježen tišinom, dok kasnije ipak zadobiva kakvu zvukovnu podlogu – javlja se dubok distorzivan glas naratora (montažno obrađen) koji na engleskome jeziku izvještava o različitim seksualnim testamentima koji produbljuju značenje predstave, smisao trenutka i kontingenciju gledateljske znatiželje. Ono što dolazi s matrice doima se kao kakav monolog ispovjedne naravi koji kombinira fragmentirana sjećanja, ranjivost pojedinca i nesustegnute erotske fantazije koje se rasplamsavaju. Govoreći o fizičkim osjetima, zamišljenim seksualnim scenarijima, iskaz je to, odnosno verbalna eksplozija onog nesvjesnog, razapet između osjećaja žudnje i želje za podložnošću, pa onda i ton varira od smirenog, intimnog, do kaotičnog koji biva pojačan signaliziranjem želje, trenutaka i tema srama, dominacije i gubitka kontrole.

Narator detaljno opisuje uzbuđenje koje osjeća pri pogledu na žensko tijelo, osobito noge, kožu, kao i osjećaje prilikom (zamišljanja) dodira. Želja je direktna, ali i nelagodna, kao da je sâm svjestan njezine opsesivne prirode. Fetišizacija tijela ide ruku pod ruku s potisnutim strahom ili nemirom (»I fear this rather alarming…«), javljuju se njegovi izrazi pokornosti, želje da bude sluga ili podređen, što upućuje na dinamiku moći – želi biti kontroliran, kažnjavan, čak i iskorišten.

Naracija je isprekidana, gotovo halucinatorna, pojavljuju se nasumične rečenice bez reda (»Tell me if I’m pathetic and spit on you«, (…) »when another pussy spats my butt«) koje djeluju kao struja svijesti, to jest unutarnji monolog u stanju emotivnog i psihičkog kaosa.

Vjerojatno s ciljem povezivanja emocionalne traume s trenutačnim ponašanjem i fiksacijama, narator se nešto kasnije u svome izlaganju vraća u djetinjstvo (»This is my childhood«, »When I was a child…«). Također, povezano s time, postoji i govor o gubitku identiteta, jer se narator počinje poistovjećivati s drugim osobama, ili pak zamišlja kako on uopće nije sam, nego promatrač vlastite psihe. Pojavljuju se reference na Isusa, pokajanje, ali i ironija (»I like Jesus, when another…«), što može u ovome slučaju ukazivati na unutarnji konflikt između duhovnog i tjelesnog, stoga i neobuzdanih seksualnih poriva kao fusnote grijeha.

Ispovjedne fiksacije

Zvukovna podloga, odnosno naratorska eksplozivna ekspozicija uz nagog performera i koreografsku redukciju pokreta svrhovito je izazivanje publike te postavljanje pitanja o tijelu, seksualnosti i potisnutim željama. Glas naratora stoga i unutarnji svijet izvođača prepuni su nelagode, opsesija, možda i boli te (potisnutih) želja. Seksualna želja prelazi iz užitka u poniženje, čime se briše granica između samoga sebe i Drugoga, a gubitak kontrole i naglašena ekstaza, bataillevski, može stoga rezultirati smrću ega. I sam naziv predstave, »DILF« (pandan onom poznatijem – MILF) upućuje na akronim koji znači »Dad I’d Like to Fuck«, termin koji se koristi za seksualno privlačne starije muškarce, nerijetko s očinskim karakteristikama, i koji je, iako na prvu (samo) provokativan, zapravo višeznačan.

Tijelo stoga postaje objekt promatranja i žudnje, ali i, batlerovski, nositelj identitetske krize – izvana poželjno, zrelo, stabilno, a iznutra nesigurno, uz potisnutu traumu. Glas naratora pripovijeda o žudnji, seksualnoj podložnosti i ispovjednim fiksacijama, što je dijametralno suprotno od onoga što DILF tradicionalno simbolizira – mušku kontrolu, stabilnost i poželjnost – pa DILF sada postaje sluga, ponižen, kontroliran, što je svojevrsna dekonstrukcija samoga pojma. Drugim riječima, gledatelj umjesto očekivane fetišizacije dobiva primjer dekonstrukcije muškog ega te njegove ranjivosti.

Tijelo – izvor značenja

Iako je impresija kako se radi o jednostavnoj predstavi seksualne naravi, čak uz pokoju humornu notu, zapravo svjedočimo psihoseksualnoj razgradnji muškog subjekta. DILF stoga u predstavi nije (samo) objekt požude, već subjekt tjeskobe, opsesije i kakve unutarnje konfuzije. Umjesto samo pasivnosti seksualiziranog tijela, ono postaje sredstvo izražavanja unutarnjeg svijeta (rubešijanski, šifra: Maurice Merleau-Ponty), pa zadržanim pokretima i ogoljenošću, izvođač usmjerava publiku na tijelo kao izvor značenja. S obzirom na nagost perfomera, predstava »DILF« progovara o maskulinosti, starenju, poželjnosti, dominaciji, seksualnim normama, kao i o krhkosti samoga identiteta.