ZAGREB – U »Gavelli« je premijerno izvedena predstava »Sigurna kuća« redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić (prema proznom predlošku Marine Vujčić), a u EXIT-u drama »Malo blago« irske dramatičarke Elaine Murphy u režiji Lee Anastazije Fleger. Pokušamo li kritiku »Gavelline« predstave »Sigurna kuća« napisati iz promatranja publike, činjenica je da je mnogo ljudi (starijih i mlađih, žena i muškaraca) u gledalištu tijekom izvedbe teško i uzrujano uzdisalo, tiho šmrcalo, prigušeno plakalo. Sudeći po tome što su mi neki od gledatelja rekli po završetku predstave, njezina je tema sama po sebi teška i iskustveno bolna, svakako odlično izabrana: obiteljsko zlostavljanje. Iako je predložak predstave, roman »Sigurna kuća« Marine Vujčić, napisan bez snažnih emocija, reportažnim stilom koji bi bio »flah« i u novinama, svakako bez jezične i stilske nijansiranosti, glumačko nadopisivanje predloška stvara dojmljivo opresivnu atmosferu. U kazalištu se često pokaže da glumci naprave više sa slabijim, nego sa sjajnim literarnim predloškom. Izvedbeno, predstavu nose dvije glavne uloge: patološki ljubomoran zlostavljač u izvedbi Enesa Vejzovića i blaga, na mnogo načina presusretljiva i trpeljiva Dijana Vidušin, u roli supruge Lade.

Žena koja zaustavlja nasilnika

Vidušin igra mladu ženu koja ne može odoljeti muškarcu koji joj laska, obećava brda i doline, komplimentira i tretira je općenito kao malo vode na dlanu. Iako zna da je njegova posesivnost potencijalno zabrinjavajuća, Ladi treba jako puno scena, udaraca, vrijeđanja, izguravanja iz stana samo u donjem vešu da zaista shvati kako ima posla sa zlostavljačem. Predugo ga opravdava i »pokriva« pred obitelji i prijateljima, a najviše pred samom sobom. To je izvedbeno najzanimljiviji aspekt ove predstave – koliko smo u stanju zatvarati oči pred činjenicama, prikrivati povrede i lagati svima oko sebe da je »sve u redu«. Vidušin igra svoju rolu nježno, kao kakva »uspavana djevojčica«, uvijek spremna oprostiti, nasmiješiti se, okrenuti drugi obraz. Zbog toga je završni trenutak kad zaustavlja suprugovo nasilje, ubija ga i zaštićuje svoju kćer zapravo jedini (i ne posve uvjerljivi) moment njezine snage, koja se odmah kriminalizira i pretvara u zločin, umjesto u pravo samoobrane.

Redateljsko-dramaturški par Anica Tomić i Jelena Kovačić predstavu otvara kratkim predavanjem o temi femicida u kontekstu likovne umjetnosti (navodeći radove Artemisije Gentileschi, Nan Goldin, Sue Williams, Sanje Iveković itd.), dakle kontekst upozoravanja na nedostatno zakonsko-kazneno sankcioniranje kako nasilja nad ženama, tako i femicida, dosljedno je u gledateljskom fokusu. Ipak, studija nasilja jača je u glumačkoj, nego u kustoskoj ili literarnoj dimenziji izvedbe. Enes Vejzović odlično pokazuje dva lica iste osobe: u jednom trenu galantan vitez na bijelom konju, u drugome Othello i alkoholičar u istoj osobi. Obje su maske na svoj način lažne, što Vejzović također signalizira ili pretjerano kurtoaznom ceremonijalnom ljubaznošću ili »općim mjestima« patološke ljubomore. I Vejzović i Vidušin igraju manjak individualnosti, ipak fino dozirajući svoje bračne igre nepovjerenja, u kojima se nasilje često miješa s intimnošću. Tu su i druge iznimno vrijedne uloge, primjerice Helena Buljan, starica/dijete, koja se u predstavi pojavljuje kao svojevrsna Mokoš, slavenska boginja plodnosti i zaštitnica žena, ujedno i jedna od mnogih žrtvi femicida, lice koje otvara i zatvara izvedbu.

Barbara Nola nastupa u briljantnoj maloj roli susjede koja ima opipljivo stvarnu ljudsku empatiju za ženu koja strada. Filip Šovagović duhovito i šarmantno igra Ladina samozatajno blagog i dobrog oca, dok Ksenija Pajić donosi uvjerljivo taštu i okrutnu majku-licemjerku. Sve su ove role prisutne na sceni kao gole funkcije, s replikama na rubu banalnosti, tako da ih i gledamo kao neku vrstu crne kronike ili sapunice. Ali glumačka igra ipak ih oživljava i prenosi preko rampe. Šteta što Anica Tomić i Jelena Kovačić nisu za adaptaciju izabrale neki bolje napisani roman na sličnu temu, primjerice »Papir tvoje kože« Lore Tomaš. Ovako, sve što gledamo je i poučno i dobro odigrano, ali na mjestu tragedije zapravo se nalazi angažirana crna kronika.

Ženska međusobna podrška

U EXIT-ovoj premijeri »Malo blago« Elaine Murphy (duhovito kroatiziran i dapače zagrebački lokalizirani prijevod: Tomislav Pavković) i redateljice Lee Anastazije Fleger također susrećemo ženu koja mora povući granice suprugu narkomanu i zlostavljaču, za što je ponovo potrebna ogromna snaga, a na scenu je maestralno donosi Jelena Miholjević. Trpka, vrlo duhovita i pragmatična u svojoj roli, Miholjević igra ženu srednjih godina koja se mora nositi i s bolesnim tatom, i s tinejdžerskom kćeri i s vlastitom usamljenošću, polako nalazeći svoje moduse rasterećenja i preživljavanja. Njezinu kćer igra sjajna mlada glumica Anja Jogunica, originalna umjetnica koja u sebi ima i unutarnju snagu i finu, zaraznu refleksivnost, momente duboke zamišljenosti ili udubljenosti u situacije na sceni, koji zapravo djeluju snažnije od glasnih dionica. I Jogunica se, kao najmlađa članica obitelji, bori s neadekvatnim partnerom, kojemu do nje nije stalo, ali s kojim je začela dijete.

Naslov predstave mogao je biti zafrkantskije preveden, primjerice »Draguljče« (što ima veze s tonom drame i originalnim nazivom »Little Gem«, kao i s imenom Drago na hrvatskom, što je sve bitno za izvedbu). Treća članica izvedbenog tima, Mirela Brekalo, poznata kao televizijska i filmska glumica, igra najzahtjevniju ulogu »bake« koja otvoreno govori o svojoj seksualnosti, kao i posljednjim danima svog supruga. Iako hrabra i neposredna, Brekalo bi se mogla u potpunosti glumački osloboditi u izvedbama koje joj tek predstoje, jer sigurno je u pitanju hit-predstava o povezanosti između triju generacija (na različite načine jakih i k tome »običnih«) žena. Humor je također jedan od glavnih aduta ove tople predstave, koja s jedne strane dobro prolazi kao putujuća gaža (dovoljno je konzervativna da se svidi i publikama gdje se kultura izjednačuje s odlaskom na misu), a s druge ima i svoje mjesto na EXIT-ovu repertoaru kao mali naklon prema dubini solidarnosti među ženama.

Sitkomski feminizam

S obzirom na to da na domaćim pozornicama feminizma ima samo u tragovima, sitkomski – oprezni – pučki kalibriran feminizam i »Sigurne kuće« i »Malog blaga« djeluje i kao okretanje kazališta prema prosvjetiteljskim idealima. U oba slučaja, uvažavanje najšireg mogućeg zajedničkog nazivnika publike zaista djeluje. Ono što smo izgubili na režijskim eksperimentima, dobili smo na glumačkim, što u konačnosti dovodi do (potencijalno) rado gledanih i omiljenih repertoarnih naslova. Možda bi čak bilo korisno ove dvije predstave pogledati »u paketu« (primjerice sa srednjoškolcima), kao primjer tragizma narušene povezanosti među ženama u »Sigurnoj kući« i s druge strane vitalizma koji sa sobom donosi trogeneracijska privrženost, bliskost, otvorenost, međusobna podrška u »Malom blagu«. Obje predstave relevantne su i kao predložak za širu društvenu raspravu o zaustavljanju različitih oblika nasilja prema ženama.