RIJEKA – Osjećaj bjeline. S pozornice prema gledalištu razlio se oblak svijetla dima, proziran, vrlo tanak, nalik kakvoj magli, obrisavši tako granicu između publike i pozornice, scene i gledališta te spajajući svijet izvođača i recipijenata u igri zvanoj život (i njegova cirkularnost s naznačenim krajem kao trenutkom reminiscencije i promišljanja o njegovoj kvaliteti), između onog vidljivog i nevidljivog, između onog što započinje i završava, predstavila je lutkarska predstava »Tria Fata« francuske Kazališne družine La Pendue.

Predstava je to koja je otvorila ovogodišnje izdanje jubilarne Revije lutkarskih kazališta koja je još jednom okupila ono ponajbolje od lutkarske umjetnosti, koja i danas, usprkos (ili možda zahvaljujući) sve češćem koketiranju s različitim žanrovima i medijima, ne prestaje oduševljavati, pružajući publici ono željeno drukčije, novo iskustvo gledanja. A upravo je to pružila i ova predstava koja je, brišući stereotipe koji nerijetko vladaju oko same lutke, podsjetila na snagu i potencijal lutkarskoga medija, koji je, prema svemu sudeći, za generacijski različitu publiku te jednako može oduševiti i nešto mlađe, kao i one starije.

Trodijelna struktura

Predstava nastala u režiji Romualda Collineta koju je izvodio uigran, talentiran i moćan dvojac nastojala je vrlo poetično, emotivno i humorno ukazati na mitološku simboliku života temeljenu na trima sudbinama – rođenju, životu i njegovu koncu, odnosno smrti (prema rimskoj mitologiji trima božicama, Nona, Decima, Morta) – koje podcrtavaju fatumsku signaturu života, odnosno neizbježnost njegova puta. Predstava je, dakle, izgrađena na trodijelnoj strukturi života, a svaka od njegovih faza oblikovana je i kao igra i kao scenski čin. Tria Fata ili Tri Sudbine simbolizira/ju cjelovitost ljudskog postojanja u svim trima njegovim fazama, kao i ono što pojedinu fazu obilježava. Kako je poznato, spomenute božice u mitologiji (grčkoj, to jest rimskoj) i upravljaju sudbinom pojedinca, te isto tako suodnosom prirodnih i duhovnih ciklusa, odnosno kozmički ritam stvaranja – nastajanja te nestajanja.

Glede toga posebno valja naglasiti kako uz Nonu, koja simbolizira početak svega, rođenje, što u sebi dakako nosi svojevrsnu snagu, te Mortu, koja predstavlja kakvu granicu, kraj, no u nekim interpretacijama i prelazak (u nov početak – u smislu cikličnosti), oslobađanje, Decima, koja se odnosi na razlaganje životne niti, na prolaznost i sve ono što se čini sa životom, također i u kontekstu predstave podrazumijeva i onu svjesnost o životu, njegovoj kvaliteti, odnosno svjesnost o tome da sve ono što činimo skraćuje tu/našu životnu nit. Uostalom, predstava podsjeća na paradoks postojanja prema kojemu život razumijemo tek kad mu se nazire kraj.

Predstava je, dakle, izgrađena na jednostavnoj podlozi satkanoj od trodijelne simbolike života, a svaka faza jednoga ciklusa zvanog život izvedena je kao igra, pa gledatelj tako može zamijetiti komičan čin rezanja lutkina vlastita trbuha električnim nožem prilikom poroda, različite akrobatske dijelove koji ukazuju na središnjicu života opasanu vrtlogom strasti, kao i približavanje kraju kojega u vrlo melankoličnome tonu uz dakako osjećaj sjete doznačavaju umnožene slike koje se nižu. No ona početna životna simbolika božica od kojih jedna daje život, druga ostavlja na životu i treća ga oduzima vješto je prenesena na lik jedne primalje čije se životno klupko razmotava pred licem Smrti. Uostalom, i sama će primalja u jednom trenutku kazati bijeloj maski Smrti kako je ona sama tu kad se život rađa, a ova druga tu kad se njegov tijek prekida.

Orkestriranje atmosfere

Predstava u cjelini počiva na predstavljanju života zbog njegova dokidanja, što vrlo umješno, gotovo dijaloški postižu Martin Kaspar Läuchli virtuoznim orkestriranjem atmosfere posredstvom glazbe te Estelle Charlier svojim besprijekornim lutkarskim umijećem kojim zaista briše granicu između lutke i glumca, maksimizirajući simbolikom zadan prijelaz iz života u terminalno neživo stanje, pritom ostavljajući dojam eteričnosti – lutke i izvedbe, kao i samog gledateljskog iskustva koje poprima jednu novu dimenziju. Cjelina sadrži i nekoliko popularnokulturnih trenutaka koji početno (kad se radi o rađanju, nešto manje o životnome tijeku) izazivaju smijeh u gledatelja, dok kasnije predstava poprima nešto ozbiljniji ton i atmosferu nostalgije, sjete, opće zamišljenosti, kao i dijelom zabrinutosti i(li) opomene nad trenutkom upiranja prsta Onog Lica Koje Nitko Ne Želi Vidjeti u publiku.

Glede jakih izvođačkih temelja valja kazati kako multitalentirani Kaspar Läuchli stvarajući slojevitu zvučnu kulisu glazbeno obogaćuje ovu predstavu kontemplativne naravi, a s obzirom na brojnost instrumenata kojima virtuozno vlada – klarinet, bas-klarinet, harmonika, bubnjevi – kao i činjenicu da sve pjevački zaokružuje, možemo ustvrditi kako pojedinac ovdje označava gotovo orkestralni potencijal, dok s druge strane Charlier glumi, mijenja maske i upravlja lutkama, te briše granicu materijalnog i duhovnog, pa lutka u njezinim rukama – krhka, eterična i moćna – postaje simbol života, doslovno figura liminalnosti.

S obzirom na glazbenu podlogu koja vrluda između one vedrijega tona, melankoličnoga, ekstatičnog, u trenucima i zloslutnog, predstava zadržava ton kakva mračnog kabareta, koji ovdje postaje postupak demistifikacije; iako tematski te gdjekad i zvukovno predstava preteže onom menetekelskom osjećaju svijeta, humor (posta)je sredstvo odlaganja osjećaja straha od prolaznosti i neodgodivoga kraja, pa u predstavi život i smrt, odnosno ironija i smrt, simbolično – plešu. A slike se u predstavi (u zadnjem, posebno emotivnom dijelu) nižu kao u životu, tvoreći gdjekad one duplicirane slike, nejasnih obrisa, no sve one koje ukazuju na zamršenost života i na njegovu ljepotu.

Simboličan ples

Ova poetična predstava u kojoj promatramo proces nastajanje jedne priče, jednog života, njegova nastajanja i nestajanja, u svojoj suštini spaja ironiju i ono tragično u jedinstvenom kabaretskom izrazu, onome koji potiče na (auto)refleksiju, a opstoji u igri između smijeha i melankolije, života i smrti, uz jasnu svijest o teatru kao prostoru iluzije, kao i važnosti i slobodi lutke koja je u ovoj predstavi vrlo živa, življa no ikada. Život i smrt u ovoj su predstavi u harmoniji koja (opet) podsjeća na to da je sam život dar koji nam je dan, onaj koji valja pažljivo razmatati, pazeći pritom da onaj ukrasni papir ne pokidamo, što, znamo svi, ne polazi baš i uvijek za rukom. Promišljena, koncizna, tehnički precizna, eterična i poetske naravi, predstava »Tria Fata« signal je samoga življenja te uvijek prisutan podsjetnik na njegov neodgodivi kraj. C’est la vie.