Zahvaljujući tome što je u razdoblju od 1993. pa do 2020. godine u Francuskoj objavio dvije zbirke priča i čak devet romana (deseti, pod nazivom »Guerre et Pluie«, pojavit će se tijekom 2024. godine), bosanski i hrvatski književnik Velibor Čolić puno je poznatiji u Francuskoj no u Hrvatskoj. Štoviše, u Francuskoj ga smatraju jednim od ponajboljih književnika s prostora Balkana, posebno onih podrijetlom vezanih uz državu što se zvala Jugoslavija i umrla u krvavom moru rata i mržnje u prvome dijelu devedesetih godina prošlog stoljeća. Velibor Čolić rođen je 1964. godine u gradiću Modriča u Bosni i Hercegovini, a 1992. godine bježi pred ratom u Francusku te savladava francuski toliko dobro da postaje novinar, rock i jazz kritičar i književnik. Knjige su mu prevođene na engleski, njemački, španjolski, albanski, mađarski, talijanski, bugarski, ruski, češki, slovenski, bosanski, srpski i hrvatski jezik. »Autoportreti s damama« ne trebaju prijevod na hrvatski jer ih je Čolić pisao na materinskom jeziku, a to je hrvatski s očitim utjecajima bosanskih jezičnih kanona, što znači i povremeno korištenje riječi iz srpskoga jezika.

Životne epizode

Taj Čolićev povratak jeziku na kojem je odrastao logičan je s obzirom na temu njegova novog romana. Naime, njegov je glavni neimenovani lik, koji nam se obraća u prvome licu jednine, odlučio oživjeti sjećanja na prošlost, što kroz misli, što putujući, a cilj mu je na taj način – u sredini svojih pedesetih – kroz najbitnije i njemu najdojmljivije epizode iz njegova života te se prisjetiti ljudi i zbivanja koja su ga odredila kao čovjeka i usmjerila njegov život prema onome što je postao i što danas jest. Ta će sjećanja, odlučuje naš junak u kojem je lako prepoznati samog autora, biti vezana isključivo uz žene koje su, od ranog djetinjstva pa do zrelosti iz koje piše ovu prozu, ostavile neizbrisiv trag u njegovu sjećanju. Obrađen će tako biti period od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do prethodnog desetljeća ovog našeg 21. stoljeća, dakle okvirno ukupno nekih pola stoljeća, pri čemu će u potpunosti biti poštovano pravilo kronološkog redoslijeda, a svako poglavlje vezano uz pojedinu ženu iz njegova života zaključeno će biti cjelinom nazvanom »Što se dogodilo poslije« kroz koju ćemo saznati što je kasnije bilo s tom ženom i kakva je bila njezina sudbina. Naravno, koliko god ta sjećanja bila obojena vlastitim emocionalnim i vrlo osobnim iskustvima, sve se te priče itekako dotiču i vremena u kojem su se odvijale, pa se Čolićev kaleidoskop o ženama koje su gradile njega i njegov život čita i kao priča o društvu i državi u kojoj je rođen i iz koje je, ne napunivši tridesetu, morao bježati ne bi li spasio život. Drugim riječima, njegovi su autoportreti s damama dojmljiva i na trenutke iznimno emocionala freska ne samo njegovog osobnog života, već i mnogo toga što su proživjeli oni koji su u toj državi živjeli od šezdesetih godina prošloga stoljeća pa do njezinog krvavog nestanka.

Kritički stav i duhovitost

»… Danas idem na dalek put. S neobičnom prtljagom. Rodni jezik i pamćenje«. Već kroz ove tri uvodne rečenice knjige od 260 stranica Čolić čitatelju nagovještava što će ga čekati u ovom, kako ga sam naziva, »ljubavnom romanu s društveno-političkom tematikom«. Temeljna odlika njegova pripovijedanja bit će umjerena nostalgija te podosta kritičnih stavova i niz duhovitosti, često blago ironično usmjerenih i prema samome sebi. »Radnja« kreće 1969. godine, kad mu je pet godina, te opisuje svoju trogodišnju rođakinju Kristinu, a do kraja i zapisa iz Pariza 2012. godine vezanog uz voljenu Louise pratit ćemo njegovo djetinjstvo, odrastanje, mladost, bijeg s ratišta i život pisca kroz prikaze njegovih poznanstava, prijateljstava, rodbinskih i ljubavnih veza s 29 žena, od kojih će samo dvije (glumice Laura Antonelli i Kim Basinger) biti dio snova, a sve ostale dio stvarnoga života.

Glavni lik odrasta u vojnoj obitelji hrvatskoga podrijetla, ali – logično s obzirom na očev posao – okrenutoj idejama jugoslavenstva i socijalizma. Kao dječak često boluje od najrazlilčitijih bolesti i pretio je, ali zarana razvija maštu i fantaziju. U doba srednje škole ružno pače postaje zgodan mladić (narastao je 16 cm, skinuo kile) koji sluša punk, piše pjesme i sanja o književnome uspjehu, pa stoga i kreće studirati književnost, najprije u Sarajevu, potom u Zagrebu. Radi potom kao radijski voditelj, da bi s prvim danima rata ušao u sastav hrvatskih postrojbi iz kojih nedugo potom bježi u Francusku gdje radi sve i svašta, dok ne uspije u današnjoj želji vezanoj uz književnu slavu. Cijelim tim putem prate ga žene koje su u središtu njegove pažnje od najranijih dana. U početku je taj odnos prepun čežnje i žudnje, jer kao neugledni bucmasti dječarac jednostavno suprotnom spolu nije zanimljiv, a kad se stvari promijene opet ima problema, jer je u međuvremenu uz žene otkrio i alkohol. Kad se tome doda i stalna želja za literarnim uspjehom, kao i užasi rata koji su ga dotakli, onda se žene koje on zanima nalaze pred nimalo jednostavnim zadatkom borbe s njegovim demonima i nesavršenostima.

Paleta osjećaja

O svakoj od spomenutih žena on piše iskreno i sa simpatijama, pa svjedočimo šarolikoj paleti osjećaja – od straha i strepnje hoće li ga uopće pogledati, preko pubertetskih vlažnih snova o prekrasnoj susjedi, tenzija punih srednjoškolskih ljubavi, studentskom traženju smisla, alko druženjima, egzotičnim susretima i vezama Europljanki s neobičnim mladićem iz Bosne. Često su ta sjećanja, kao i ona na voljenu majku koja je umrla u izbjeglištvu, emocionalno vrlo snažna, što itekako svjedoči o jasnoj poetskoj strani Čolića kao dokazanog prozaika. Uz tu divnu i bespoštednu emocionalnost vrlo su dojmljivi i zaista moćni antiratni dijelovi romana od kojih u vrhunce antiratne književnosti ovih prostora definitivno ide opis tijela mrtvog srpskog vojnika pronađenog u jednoj kući nekog srpskog sela. Efektni su svakako i tipično bosanski duhoviti prikazi stvarnosti, od kojih je najurnebesniji trenutak opis reakcije tinejdžera i nešto starije muške publike koja je u kino njihovog gradića pohrlila gedati švedski film »Krici i šaputanja« očekujući, posebno po naslovu, pravu švedsku pornoakciju, a ne ono što u tom remek-djelu nudi genijalni Ingmar Bergman.

Sve to Velibor Čolić nudi nam kroz 22 poglavlja posvećenih ženama te jedno uvodno i završno (nazvano Rashod) poglavlje pri čemu priča teče glatko, pitko, razumljivo i jasno, a često je, pogotovo u već spomenutom dodatku svakom poglavlju, vezana i uz pogled s vremenskom distancom, što je pak jako dobro jer stvara dojam cjelovitosti i zaokruženosti. Kad bismo Čolićev tekst uspoređivali s filmom, prvi bi izbor bio Emir Kusturica i njegovi sjajni filmovi iz početnih godina njegova rada (»Dom za vješanje«, »Otac na službenom putu«). No, Čolić je ponajprije Čolić, definitivno sjajan književnik koji kroz ovu divnu knjigu, moćno i krajnje dojmljivo, kako njegov lik u jednom trenutku kaže, »žali za šarenim kaleidoskopom mladosti«.

O autoru

Wikipedia o životu i djelu Velibora Čolića kaže ovo: rođen je u Odžaku, ali i djetinjstvo i mladost provodi u Modriči. Započeo studij književnosti u Sarajevu. Krajem 1992. godine odlazi u izbjeglištvo u Francusku. U međuvremenu selio se više puta: Rennes, Strasbourg, Budimpešta, Pariz. Od 2004. godine piše i priloge o rock glazbi i jazzu za novine Dernierès Nouvelles d’Alsace u Strasbourgu.

Prije rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) objavljuje u mnogim časopisima za tada mlade pisce: Oko (Zagreb), Lica (Sarajevo), Naši Dani (Sarajevo), Polja (Novi Sad), Quorum (Zagreb), Polet (Zagreb), kao i dvije knjige: »Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad« (roman, Quorum, Zagreb, 1987.). i »Odricanje svetog Petra« (priče, Quorum, Zagreb, 1990.). U izbjeglištvu u Francuskoj, bez prethodnog objavljivanja na materinskom jeziku, na francuski mu je prevedeno nekoliko romana (prevoditeljica Mireille Robin). Od 2008. godine piše na francuskom s povremenim vraćanjima materinskom jeziku u romanima »Kod Alberta« (2006.) koji objavljuje Naklada Ljevak te ovog sjajnog romana čiji je izdavač VBZ. Prije rata je u Zagrebu objavio roman »Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad« te kasnije s francuskog preveden roman »Mother Funker« i zbirku priča »Odricanje svetog Petra«.

Poetska snaga Čolićeva stila uočljiva je u divnom opisu Merime, dvanaestogodišnje djevojčice u koju je bio zaljubljen i koja je umrla od leukemije: »Merima izgleda kao zgodna Ciganka. Njezino tijelo oklijeva, gotovo odbija napustiti djetinjstvo, iako već imamo dvanaest godina. Imam dojam da joj je neka ruka, nježna i velikodušna, zgnječila latice ruža na koži. Druga ruka, vjerojatno ruka njezinoga istočnog boga, izrezbarila je svaku njezinu nogu. Ljepota posvuda. Zatim je ulila mlijeko za boju i vrući limun za okus. Niti jedan nabor, Merima je cvijet, glatki sveti lotos. Osjećam da Merima može obojiti svijet samo jednim pokretom svoje male ruke.«

Suprotan tome, ali isto tako dojmljiv je opis osjećaja glavnoga junaka nakon što su pokopali mrtvog srpskog vojnika: »Mislim na njegovo ime. Na njegov zavičaj, koji podsjeća na moj, na jesensko oranje, na šarenoga seoskog psa koji dugo i neutješno laje ove večeri pred njegovom kućom. Hodam i mislim na mrtvog srpskog vojnika (…) Mislim na njegovu bol. Mislim na njegov dah, na ono što će ostati iza njega. Žena, djeca i ono zabačeno selo u Srbiji. Hodam i mislim da smo malo prije ovog rata obojica bili Jugoslaveni. Ista ekipa, zemljaci, on seljak, a ja mladi književnik. On brkovi, ja duga kosa. Mislim na muhe koje su mu jele oči. Mislim na onu najlonsku vreću u kojoj smo ga pokopali. Mislim: nema nevinih, svi smo mi pomalo krivi.«