Jacques Maritain, francuski novotomistički mislilac, spada među najuplivnije i najznačajnije kršćanske filozofe i interprete teologije Tome Akvinskog u 20. stoljeću, ali veliki, nezaobilazan trag ostavio je u svim filozofijskim disciplinama (posebice se bavio ontologijom, metafizikom, gnoselogijom, etikom, filozofijom znanosti, prirode, kulture, politike i povijesti), ali i teologijskom problematikom (najviše liturgijom i ekleziologijom) pa i šire, budući da je njegova misao imala snažan odjek gotovo u svim područjima društvenih i humanističkih znanosti. U tom kompleksu enciklopedijskog zahvaćanja stvarnosti i različitih manifestacija egzistencije duha i duše »povlašteno« je mjesto imala pedagogija, jer u njegovom radu, posebice su u fokusu bili mladi, bez kojih, govorio je naš svijet nema smisla, niti budućnosti.

I stoga je nastojao razotkriti i pojasniti granice, razlike i sličnosti između filozofije, teologije, znanosti i »onog Božanskog« kao granama mudrosti na kojima se rađa i razvija naš duh i naša kultura. Njegova znanstvena, stvaralačka karijera i uopće upečatljiva društvena aktivnost, pa i politička angažiranost trajala je preko 60 godina i u tom razdoblju napisao je, uglavnom na francuskom i engleskom (na kojem je 1995. bilo dovršeno tiskanje kritičkog izdanja njegovih sabranih djela u 20 opsežnih tomova), ali dijelom i njemačkom jeziku više od 60 knjiga (netko je izračunao da ukupno sadrže oko 16. 000 stranica), nekoliko stotina znanstvenih studija i bezbroj publicističkih članaka, pri tome nikako ne bi trebalo zanemariti ili zaboraviti njegovu opsežnu korespondenciju s nizom najistaknutijih intelektualaca njegova doba (posebice je značajna ona s Julienom Greenom, Jeanom Cocteauom), kao i dnevničke zapise, ali kao jedan od velikih zagovornika, zapravo vodećih promotora ljudskih prava na međunarodnoj razini, spada među najzaslužnije za osmišljavanje integralnog, cjelovitog koncepta zaštite ljudskih prava i stoga se danas, s punim pravom smatra »filozofijskim, duhovnim ocem« Opće/Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, proglašene 10. prosinca 1948., tako da smo upravo prije tri tjedna obilježili i 75. obljetnicu donošenja ovog više nego značajnog dokumenta na kojem počiva naša suvremena civilizacija.

Velika duhovna sinteza

Ma koliko se, u mnogim složenim političkim situacijama i međunarodnim krizama činio idealističkim, nefunkcionalnim, ovaj dokument ipak je presudni, temeljni garant sveobuhvatne pravne stabilnosti, zaštite slabijih, ugroženih, prezrenih, odbačenih, progonjenih, svih naroda i pojedinaca koji su na bilo koji način ugroženi i(li) trebaju zaštitu. Naravno, Maritain nije jedini na čijoj se misli (iz)gradio temeljni međunarodni dokument o ljudskim pravima; svakako je nezaobilazan francuski pravni ekspert i sveučilišni profesor građanskog prava u Parizu, Rene Samuel Cassin (1887.-1976.), ratni drug i veliki pristaša generala De Gaullea koji je za svoj mirotvorni rad i doprinos, prvenstveno kao presjednik Arbitražnog suda u Den Hagu (1950. – 1960.) i kao predsjednik Europskog suda za ljudska prava (1960. – 1965.), dobio Nobelovu nagradu za mir (1968.); tu su i kanadski pravni stručnjak John Peters Humphrey (autor prvog nacrta Deklaracije), libanonski filozof i diplomat Charles Habib Malik i drugi, ali po istraživanjima Sibylle Kalupner (Sveučilište Erfurt), ispada da su u tekst (30 članaka) Opće deklaracije o ljudskim pravima uključena čak 22 ljudska prava (od 26) iz »kataloga« ljudskih prava što ih je oblikovao J. Maritain. I to jasno ilustrira koliko je njegova uloga bila značajna u form(ul)iranju sadržaja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, dokumenta koji je osnova većine međunarodno obvezujućih pravnih standarda.

Nakon što je Cassin dobio Nobelovu nagradu za mir, izjavio je: »Sada kada imamo instrument prava (Opća deklaracija o ljudskim pravima) možemo maknuti ili olakšati teret opresije i nepravde u svijetu, moramo ga naučiti rabiti«; a Maritain je svojim formulacijama otvorio put kako to postići. Veliki je francuski filozof prvi uoprabio pojam ljudska prava (zbornik »Freedom: Its Meaning«, 1940.), u suvremenom, izvornom smislu (human rights) te riječi, naglašavajući kako ih treba razlikovati od prava čovjeka (rights of man); dok se ljudska prava odnose na čovjeka kao ličnost, tj. odnosi se na sve ličnosti; prava čovjeka pozitivistički su oblikovana, jer iako govore o individuumu, predmet su prava pojedinih država i ne odnose se na svakog čovjeka, svaku ličnost ponaosob. Od 1906. kada je objavio svoju prvu knjigu, pa do posljednje koju je tiskao 1973. godine, nakon čega je ubrzo i preminuo, Maritain je uporno i sustavno gradio veliku duhovnu sintezu koja se dakako nije razvijala pravolinijski, ali neka »čvorišta« su bila i ostala »nedodirljiva«: tomizam, personalizam i (post)koncilska misao koju je koliko oduševljeno prihvaćao, toliko ju je i oštro kritizirao, strahujući da bi svojim »modernitetom«, u pojedinim segmentima kršćanskog nauka mogla u konačnici biti kontraproduktivna. U tom je duhu »oplakivao« utjecaj kardinala Teilharda de Chardina i značaj fenomenologije. Ali, unatoč kritikama, koncilska je misao u njemu imala snažnog zagovornika, na koncu nije tajna kako je njegova misao socijalnim enciklikama Pavla VI. i Ivana Pavla II. bila velika inspiracija; potonji Papa ga je, uz još neke mislioce kršćanske provenijencije, čak izrijekom spomenuo u enciklici Fides et ratio.

Misaoni div

Jacques Maritain je rođen u Parizu 18. studenoga 1882. u uglednoj i materijalno dobro stojećoj obitelji; otac Paul je bio poznati pravnik, dok je majka (Genevieve Favre) polazila iz liberalne protestantske/hugenotske sredine i važila je za slobodoumnu i iznimno obrazovanu ženu. Jacques je pohađao Lycee Henri IV., a potom 1900. godine upisao studij filozofije na Sorbonnei, da bi ga kasnije proširio, nadovezujući ga na studij kemije, biologije i fizike. U početku ga je oduševljavao Spinoza, ali nakon što je po nagovoru svog prijatelja, pjesnika Charlesa Peguyja (1873. – 1914.), počeo 1903. pohađati predavanja Henrija Bergsona (1859. – 1941.) na College de France, definitivno je odlučio kojim putem ići dalje: istraživati svijet i prirodu oko i u sebi, upoznati samoga sebe, jer samo se tako može u punoj mjeri (p)ostvariti vlastiti intelektualni i moralni maksimum. Bio je uvjeren kako se na primjeru »životnih i misaonih kontradikcija genijalnog Bergsona«, najbolje može spoznati ukorijenjenost europskog (ne)svjesnog u razvoj moderne znanosti, umjetnosti, morala i na koncu, kada je (samo)kritički obračunao s vlastitim agnosticizmom, (o)krenuti putem spoznavanja božanskog, koje mu je nakon što je 1906. godine konvertirao na rimokatoličku vjeru, otvorilo »nove horizonte«, a ovaj preokret zapravo govori o beskompromisnom traganju za istinom; dakle bio je spreman i dovoljno hrabar odbaciti »staro« u ime progresa i u tom pogledu on je primjer, gotovo bez presedana, europske žudnje za znanjem. Istina, pravo i puno znanje otkriva se tek u tragovima, na koncu sama je istina tek trag na putu do Božanskog, ma kako ga definirali; razlike između filozofijskog i teologijskog su tek u nijansama. Bez dvojbe i u tom je kontekstu Maritain bio »mislilac bez zastoja«, stoga ne čudi kako se u novije vrijeme »vuku«, samo naizgled paradoksalne paralele s drugim velikanom filozofije 20. stoljeća Ludwigom Wittgensteinom, ali one imaju punog smisla, barem u čisto filozofijskim relacijama, jer oba misaona diva, iako na dva bitno različita inteligibilna pola nisu dopuštali da ih korumpira vlastiti uspjeh u mišljenju, nisu bili zainteresirani za »intelektualni profit«, već istinu, za koju su bili spremni svjedočiti, pa makar i životom.

Tijekom 1901. Maritain je na pariškoj Sorbonnei sreo Raissu Oumancov (kasnije poznatu francusku književnicu kršćanske inspiracije i sklonosti mistici) rusku Židovku, čiji su roditelji pred antisemitskim pogromima emigrirali iz carske Rusije, s kojom se ubrzo (1904.) oženio, a oboje su bili razočarani »duhovnom ispraznošću« mainstreama francuskog intelektualnog života i javne scene, prije svega »akademskim scijentizmom«; tada su i odlučili izvršiti samoubojstvo, budući da nisu vidjeli izlaz iz krize koja je zahvatila svekoliko društvo i nije im pružala nikakav smisao životu i punoj duhovnosti kojoj su kao mladi težili. Ali, kada su upoznali pisca Leona Bloya (1846. – 1917.), oduševljeni njegovom »čvrstom, živom vjerom«, predanošću rimokatoličkoj duhovnosti, 1906. godine su i sami konvertirali i prihvatili učenje Rimske crkve (krsni im je kum bio upravo Bloy), a iduće (1907.) otišli su nastaviti studije na sveučilištu u Heidelbergu, gdje je Jacques usavršavao biologiju kod znamenitog Hansa Diescha (1867. – 1941.), čija ga je teorija (neo)vitalizma oduševila.

Ali, budući da je Raissa u Heidelbergu ozbiljno oboljela, na preporuku njihova prijatelja, dominikanca, patera Humberta Clerissaca, u periodu »duhovne i fizičke« rekonvalescencije počela je čitati spise Tome Akvinskog. Oduševljenja njegovom »intelektualnom visinom i dubokom vjerom«, preporučila je suprugu da se upozna s njegovim tekstovima i tako se u Maritaina »rodila« cjeloživotna fascinacija velikanom kršćanske filozofije, čija ga je misao »vodila, oplemenila i nadahnjivala« u idućih pola stoljeća intenzivnog stvaralačkog rada. Sam Maritain je kasnije često naglašavao: »Od tada sam bio i do kraja života ću ostati siguran kako čovjek posjeduje moćno oruđe i intelektualne sposobnosti spoznati čovjeka, društvo, samoga sebe, a sve uz posredovanje Božje milosti koja nas vodi svojom providnošću, misaono osnažuje; zapravo zahvaljujući Akvincu shvatio sam da sam bio tomist, a da to zapravo nisam ni znao; tek zahvaljujući njegovom kapitalnom delu ‘Summa Theologiae’, otkrio sam sebe i jasno spoznao put kojim trebam ići.« Kao što je Toma Akvinski »pokrstio« Aristotela, to isto je učinio i sa Jacquesom Maritainom i uputio ga stazama neoskolastike.

U Americi

Tijekom 1908. bračni par Maritain se vratio u Francusku; do tada je Jacques posvema napustio ideje Henrija Bergsona i intenzivno se »bacio« na proučavanje spisa Tome Akvinskog, a budući da su svoj novi dom pronašli u Versaillesu, gdje su imali prostran stan i veliki salon za prijem, ubrzo su ga pretvorili u mjesto gdje su rado zalazili najugledniji filozofi, pisci, teolozi, umjetnici toga vremena i gdje su se organizirale interesantne diskusije i predavanja, a nevezani razgovori nazočnih postali su »legendarni« zarad svoje slobodoumnosti i kritičnosti, a kada su se morali preseliti (zbog Raissinih zdravstvenih razloga) u Meudon, druženja su se nastavila u kasnije slavnom Cercle d’ Etudes Thomistes, o čemu je Maritain opširno pisao u svojoj knjizi »Prayer and Intelligence« (1922.). Od 1912. godine Maritain je preuzeo mjesto profesora na Lycee Stanislaus, ali je ubrzo počeo predavati na Institutu catholique de Paris, gdje je 1914. imenovan za redovitog profesora na Katedri povijesti moderne filozofije, a od 1921. postao je pročelnik studija. Tijekom 1928. preuzeo je i Katedru logike i kozmologije (sve do 1939.), a istodobno je intenzivno pisao i objavljivao svoje knjige i brojne radove, tako da ga slobodno možemo uvrstiti među najplodnije (ali i najmisaonije i najutjecanije) autora toga razdoblja.

Tijekom 1933. prvi je puta posjetio SAD i Kanadu, a budući da je još od djetinjstva savršeno vladao engleskim jezikom i sjajno poznavao kulturne i društvene (ne)prilike angloameričkog svijeta, lako se uklopio u tamošnju sveučilišnu sredinu: predavao je u Torontu (Pontifical Institute of Mediavel Studies), na sveučilištima Notre Dame (veliki dio Maritainovih spisa danas se nalazi pohranjen na ovom sveučilištu, a 1957. tu je i osnovan istraživački centar koji nosi njegovo ime i bavi se kritičkom recepcijom njegova djela i odnosom njegove filozofije/teologije spram najuplivnijh kršćanskih i sekularnih ideja i učenja njegova doba), Princeton, Columbia, Chicago itd. U Torontu su mu ponudili da preuzme katedru, ali Maritain se odlučio prihvatiti ponude sveučilišta Notre Dame i Chicago, gdje je kasnije postao i profesorom emeritusom. Naime, sve do 1940. često je dolazio u SAD, ali nakon što su nacisti okupirali Francusku, kritizirao je kolaboracionističku vladu maršala Petaina u Vichyju, žestoko je osuđivao progon Židova i napustio je domovinu i sa suprugom otišao u Ameriku, gdje se zadržao sve do 1944. godine i gdje je osnovao École des hautes études, neku vrstu francuskog sveučilišta u egzilu, da bi ga 1945. general De Gaulle imenovao francuskim veleposlanikom u Vatikanu (do 1948.). Tada je pokušao, računajući na potporu Pape, inicirati veliku raspravu o antisemitizmu i holokaustu, ali nažalost nije naišao na razumijevanje u redovima vatikanske kurije, što ga je snažno pogodilo, ali ne i obeshrabrilo; o tome je, usprkos svemu, često pisao i govorio, smatrajući to svojom dužnošću i preventivom da se takvo zlo više nikada ne ponovi.

U zajednici Male braće

Njegova je supruga Raissa u dva opsežna toma svojih sjećanja (»We have Been Friends« i »Adventures in Grace«) pokušala upoznati Amerikance sa situacijom u okupiranoj Francuskoj, njezinom kulturom, ali u kasnije dorađenim izdanjima ispričala je i njihovu zajedničku dramatičnu borbu uoči emigracije i nakon dolaska u SAD, kako bi se suprotstavili pošasti antisemitizma i nacifašizma. Od 1948. pa sve do 1960. Maritain je bio profesor na slavnom Princetonu, ali istodobno je obavljao niz važnih funkcija, primjerice bio je predsjednik francuske delegacije pri UNESCO-u, jedan je od najaktivnijih u pripremama i izradi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima itd. Za definitivni povratak u Francusku se odlučio 1960. nakon što je saznao da mu je supruga neizlječivo bolesna; bračni se par smjestio u Toulouseu, gdje je Jacques predavao filozofiju i teologiju u samostanu Male braće Isusova, Charlesa de Foucaulda. Nakon što mu je supruga preminula, po vlastitoj želji bila je sahranjena u Kolbsheimu, u blizini Strasbourga, gdje je kasnije sahranjen i sam Jacques Maritain, nakon što je 28. travnja. 1973. preminuo s navršenih devedeset godina. U spomen na suprugu osnovao je (1962.) upravo u Kolbsheimu filozofski centar Cercle d’ Etudes »Jacques i Raissa Maritain« koji (je) za cilj imao(a) podupirati studije kršćanske filozofije, kao i širiti Maritainove ideje i prevoditi njegove, ali i Raisine knjige na manje »frekventne« jezike.

Tijekom Drugog vatikanskog koncila papa Pavao VI. pozvao je Maritaina da aktivno sudjeluju u radu ovog, po mnogo čemu reformskog, milenijskog skupa, a 1970. godine se i sam zaredio u zajednici Male braće. Prethodno mu je, prije no što je pristupio redovnicima, papa Pavao VI., ponudio kardinalsku čast, što je Maritain, skroman kakav je bio, odbio, uvjeren da mu je Bog namijenio drugu i drukčiju ulogu: tražiti smislene odgovore na izazove koje sve složeniji i nesigurniji svijet postavlja pred suvremenog čovjeka. Temelji Maritainove filozofije bili su Aristotel, Sveti Augustin, Sveti Bonaventura, Duns Scotus, ali prije i iznad svega Toma Akvinski; međutim brojni kritičari njegova djela, često maliciozno govore kako u njemu nema ničeg originalnog, već se radi o pukoj, priznaju vještoj eklektici kojom je, stvarajući veliku sintezu pokušao pomiriti nepomirljivo. Neosporno je kako se Maritain uveliko oslanjao na Akvinca, ali već prvi članak koji je objavio pod nazivom »Razum i moderna vjera« (Revue de Philosphie, 1910.) jasno pokazuje da je autor metafizičar koji brani filozofiju kao znanost, protiv svih onih koji bi da je u tom kontekstu degradiraju. U svom je članku upozorio kako se znanost sve više ponaša kao novo božanstvo, ali njezina metodologija, bez ogleda na sve osnažuje ulogu razuma i filozofije. Znanost bi u konačnici trebala preuzeti ulogu humanizma, odnosno na principima humaniteta (iz)graditi novi svijet primjeren Božjoj slici čovjeka.

Značajna djela

Tri godine potom objavio je rad »La philosophie bergsonienne« u kojem je dao svoje viđenje tomističke filozofije, obračunavajući sa sekularnim oponentima koji su je proglašavali zastarjelom i neprispodobljenom interesima modernog čovjeka i svijeta. Tijekom 1917. francuska biskupska konferencija povjerila je Maritaineu izradu serije novih udžbenika za potrebe katoličkih sveučilišta i škola, ali od zamišljenog projekta uspio je dovršiti samo dvije knjige »Elements de Philosophie« (1920. – 1923.) i pokazala se punim pogotkom, postala je standardom koji se još i danas koristi u seminarskim radovima i nastavi. Iako se dio katoličkih biskupa nije slagao s temeljnim Maritainovim postavkama, pa je i to utjecalo da je odustao od daljnjeg rada na spomenutom projektu, on je ipak »zaobilaznim« putem nastavio raditi na projektima; sve s ambicijom da pokaže i dokaže kako je izvorište njegove filozofije »autentična obrana rimokatoličkog mišljenja«. I tako je nastala serija njegovih, danas klasičnih knjiga novodobnog kršćanstva: »Antimoderne« (1922.), »Trois reformateurs; Luther, Descartes, Rousseau« (1925.), »Clairovoyance de Rome par les auteurs du’ pourquoi Rome a parle« (1929.), koju je proširio na pitanja odnosa skolastike i estetike, pa potom dvotomna »Art et scholastique« (1921.). Tada se Maritain počeo interesirati i za tzv. posebna društvena pitanja, stupio je u kontakt s Katoličkim socijalnim pokretom i Action Francaise, ali kada je shvatio kako potonja organizacija zagovora nacionalističke i antidemokratske ideje, prekinuo je svaku suradnju i stupio u žestoku polemiku s glavnim protagonistima »neprihvatljivih tendencija«. Ali, to ga je ujedno potaklo da od 1924. odnosno 1928. godine uspostavi suradnju s ruskim filozofom Nikolajem Berđajevim (1874. – 1948.) i personalistom Emmanuelom Mounierom (1905. – 1950.) i da u zajedničkom naporu pokušaju razviti principe liberalnog kršćanskog humanizma i obranu čovjekova prirodnog prava.

Nakon toga su uslijedila značajna Maritainova djela o Tomi Akvinskom(1930.), religiji i kulturi (1930.), Descartesu (1932.), kršćanskoj filozofiji (1933.), da bi 1932. objavio svoju, ako ne najčitaniju, onda svakako u najviše izdanja tiskanu knjigu »Distinguer pour unir ou les degres du savoir«, o političkoj filozofiji. Od 1936. počinje, tako tvrde poznavatelji Maritainova djela, možda najintenzivniji period njegova stvaralaštva; zaredale su knjige: »Humanisme integral« (1936.), »De la justice politique« (1940.), »Les Droits de l’Homme et la Loi naturelle« (1942.), »Christianisme et democratie« (1943.), »Principes d’ une politique humaniste« (1944.), »La persone et le bien commun« (1947.), »Man and the State« (napisana 1944. ali publicirana tek 1951.), a posthumno su, u sklopu ove tematike tiskana njegova predavanja iz 1950. godine naslovljena »La loi naturelle ou loi non-ecrite«. Upravo zbog bavljenja ovom socijalnom tematikom, uveliko inspiriran zbivanjima u Latinskoj Americi, našao se na »nišanu« dijela domaće, francuske javnosti koja je smatrala kako je »pretjerao« s unošenjem »liberalnog karaktera« u kršćansku, političku filozofiju i kako bi izbjegao gotovo svakodnevnim, s različitih strana orkestriranim napadima, Maritain se privremeno sklonio u Brazil, gdje je jedno vrijeme predavao na tamošnjim sveučilištima, da bi ga na koncu promovirali u dopisnog člana nacionalne, brazilske akademije znanosti i umjetnosti.

Kršćanski egzistencijalizam

Svršetkom Drugog svjetskog rata, u gradiću Soisy, nedaleko Pariza, pokrenuo je (na L’ Eau Vive) filozofski kurs koji je imao za cilj (ra)širiti u domaćoj javnosti svijest o zločinima nacifašizma, ukazati na izvore antisemitizma, korijene holokausta, kritički artikulirati (po)ratno »stanje duha« Francuskoj i kroz široku debatu pomoći stvaranju nacionalnog konsenzusa za budući demokratski razvoj države i društva. U tom su duhu bila (na)pisana i neka od njegovih najboljih djela: »La philosophie dans la cite« (1960.), potom danas klasik novodobne estetike »Creative Intuition in Art and Poetry« (1953.), knjiga o moralnoj filozofiji »Neuf lecons sur les notions premieres de la philosophie morale« (1951.), teološki spisi »Approches de Dieu« (1953.) i »On the Philosophy of History« (1957.). Nakon smrti supruge napisao je nekoliko knjiga posvećenih Drugom vatikanskom koncilu, od kojih je najpoznatija »La paysan de la Garonne« (1967.) u kojoj je kritički propitivao dosege i smisao reformskih procesa u Crkvi.

Maritain je bio veliki zagovornik, čak apologet etike prirodnog prava, a na etičke je norme gledao kao na esenciju ukorijenjenu u čovjekovu biću; prirodno pravo (u)poznajemo primarno posredovanjem vlastitog iskustva, tako da je, po njegovom mišljenju, prirodno pravo uvriježeno u prirodnim zakonima. To je ujedno bio i ključ kojim je na međunarodnom planu otvorio cijelu problematiku ljudskih prava i oblikovao je u duhu svoje filozofije u Univerzalnoj deklaraciji koju je izglasala OUN. Maritain je duboko vjerovao u dijalog, nije se libio polemika, posebice kada je procijenio da se samo tako može »prokrčiti« put ka novim spoznajama i neprestano je naglašavao: intelekt mora služiti čovjeku kako bi se izborio za istinu i opće dobro, istina sama po sebi nije Apsolut, ali uz pomoć razuma oblikuje mjeru ljudskosti, kao i mjeru pretpostavljene moralnosti. Istina i dobro imaju dinamički karakter i stoga se čine teško dohvatljivim, ali ako smo inspirirani Božanskim, drugog puta nemamo, već se (iz)boriti da se što je moguće više približimo vrijednostima bez kojih naš život nema smisla. A, živjeti bez smisla, zar ima veće kazne?

Iako sam na početku ovog teksta napisao kako je Maritain prije svega metafizičar, to može nekome zvučati paradoksalno, budući da niti jedno svoje djelo nije izravno posvetio metafizci; najviše o tome je (pro)govorio u uvodu svoje knjige »Sept Lecons sur l’etre et les premiers principes de la raison speculative« (1934.), potom u djelima »Court traite de l’existence et de l’existant« (1947.) i »De Bergson a Thomas d’ Aquin a Essai de metaphysique et de morale« (1944.), a diskusije o metafizici možemo naći i u nekim drugim djelima, poput »The Degrees of Knowledge«, »The range of Reason«, »Science and Wisdom« i(li) »Ransoming the Time«. Njegova se metafizika temelji na uvjerenju kako između metafizike i i epistemologije nema razlike, slijedeći trag Tome Akvinskog, držao se mišljenja da se metafizika bavi bitkom kao bitkom (Ens inquantum Ens), tj. da propituje prve principe stvari i njihove najviše uzroke. U velikoj mjeri njegovo se tumačenje metafizike suprotstavljalo tumačenjima filozofije T. Akvinskog u interpretaciji Etiennea Gilsona (1884. – 1978.), koji je kao ključ za razumijevanje njegove misli (pro)nalazio u uporabi pojma esse, odnosno kako je esse samo dio (ra)spoznavanja da su esencija i egzistencija raličite. Maritainov egzistencijalizam je zapravo priča o »kršćanskom egzistencijalizmu«, dio njegovih pristaša ga čak definira kao »egzistencijalni intelektualizam«. Naravno, on se u mnogo čemu razlikuje od filozofije istog naziva, kod primjerice jednog Sorena Kierkegaarda (1813. – 1855.), Gabriela Marcela (1889. – 1973.) ili Jean-Paula Sartrea (1905. – 1980.).

Filozofija prirode

Autentični egzistencijalizam, tvrdio je Maritain, potvrđuje prvensto egzistencije (njezine biti i karaktera) kao najvišeg izraza i(li) pobjede razuma i (spo)razumijevanja i pri tome on se drži četiri temeljna principa metafizike: identiteta, dovoljnog razloga, djelotvornog kauzaliteta i konačnosti. A, fenomen(ologiju) epistemologije najiscrpnije je pojasnio u (već spomenutoj) knjizi »Distinguer pour unir, ou les degres du savoir«, a dijelom i u knjigama »Raison et raisons, sais detaches« (1948.) i »Quatre essais sur lésprit« (1939.); inzistirao je, suprotno tada »modernom« mišljenju na primatu metafizike nad epistemologijom, zapravo bio je uvjeren kako je kritika spoznaje samo dio/fragment metafizike i sukladno tome tvrdio je da su struktura i metode raznih znanosti utvrđene isključivo spoznajom »karaktera objekta«. Pozivajući se na Svetog Bonaventuru, to je nazivao »kritičkim realizmom«, s tom razlikom da je Maritain smatrao kako njegov realizam misli »da to što misao (s)poznaje jest identično s tim što egzistira«, tako da je njegova epistemologija pokušavala pojasniti ne samo osnovu/fundament spoznavanja u znanosti i filozofiji, već i u sferi kršćanske vjere, ali i misticizma. Također, suprotno Kantu, on je »argumentirao« da ja epistemologija refleksivna i kako može (o)braniti teoriju spoznavanja, samo u sferi spoznaja koje je već »osvojila«.

Filozofijom prirode se intenzivno počeo baviti 1935. kada je objavio seriju članaka u časopisu Scince et Sagesse (1935.), a nakon toga je koncem iste godine uslijedila i knjiga »La philosophie de la nature«; razočaran pozitivističkim pristupom tadašnje vodeće francuske intelektualne/akademske elite, Maritain je (us)tvrdio kako je filozofija prirode samo jedna od grana spekulativne filozofije i nastoji pružiti ontologijsku analizu tjelesnosti i senzibiliteta, dakle kretanja (ens mobile), a posebice su ga privlačile analize i potraga za tzv. prvim principima fizikalnih pojava, odnosno fenomena koji transcendiraju (s)misao.

Knjige o umjetnosti

Kada govorimo o Maritainovim teologijskim radovima, dobar uvid možemo dobiti čitajući djelo »Liturgy and Contemplation« (1959.) koje je napisao zajedno sa suprugom Raissom, a posebice u njegovom kapitalnom djelu »The Degrees of Knowledge«, kada se odvažio »ući« duboko u sferu mistike i mističnog. Posebno važno i nadasve interesantno poglavlje Maritainova stvaralaštva vezano je uz estetiku, teoriju umjetnosti, pojam lijepog, a to nikoga ne bi trebalo (za)čuditi, jer se praktički cijelog svog života nalazio u okruženju umjetnika različitih profila, družio se s njima, a supruga mu je pisala pjesme, tako da se interes za ove probleme posvema uklapao u njegovu veliku filozofijsku sintezu. Osim toga, Maritain je bio vrstan poznavatelj onodobnih umjetničkih strujanja, pokreta, škola, posebice literature, ali ništa manje ni slikarstva ili glazbe. U djelu »Art et solastique« pojedine sadržaje neosporno je »adresirao« slikar(stv)u Georgesu Roualtu (1871. – 1958.) i »svestranoj umjetnosti« Jeana Cocteaua (1889. – 1963.). Vodio je duge i plodne prijateljske diskusije s Paulom Claudelom (1868. – 1955.), Charlesom Peguyjem, Julienoim Greenom (1900. – 1998.), kompozitorom Arthurom Louriem (1879. – 1964.), Georgesom Bernanosom (1888. – 1948.) i Marcom Chagallom (1887. – 1985.). Maritain se nije usredotočio samo na estetiku i razne teorije umjetnosti, već ga je prije svega interesirala i fascinirala »priroda ljepote«.

U tom pogledu karakterističan je njegov tekst naslovljen »Što je umjetnost«, kasnije variran u knjigama poput »Art and Faith« (1935.), »Situation de la poesie« (1938.) ili »Responsibility of the Artist« (1960.). Ljepotu, pisao je Maritain, možemo pronaći i u prirodi i u umjetnosti, ona je »utjeha spoznaje« (riječi T. Akvinskog), ali ljepota nije (samo) subjektivni doživljaj, već prije i iznad svega relativni pojam. Ljepota proširuje horizonte umjetnosti; i ružno je lijepo ukoliko objedinjuje proporcionalnost, osmišljava integritet i daje nam jasnu sliku »duhovnog iskustva«.

Moralna i politička filozofija

Maritainova moralna i politička filozofija neosporno je također bila oslonjena na »aristotelovsko-tomističku tradiciju prirodnog prava«. Aristotelova etika je sama po sebi nedostatna za cjelovito uređenje »slike svijeta«, jer joj nedostaje (s)poznavanje slika ultimativne konačnosti, ali zahvaljujući Akvincu, na temeljima aristotelizma osmišljen je prirodni ljudski zakon koji vrijedi za sve: prirodnost je »izvučena« iz božanskog, vječnog zakona i svekoliko čovječanstvo funkcionira na tom principu, samo što nadograđuje novo na stare temelje. Ali, ključni pojam moralne filozofije je pitanje slobode i zato je Maritain bio žestoki oponent, ne samo fašizmu, nacizmu i staljinizmu, već i svakom sekularnom »humanizmu« koji u konačnici dehumanizira svijet i svršava u totalitarizmu. Stoga je bio uvjeren kako je američki stil demokracije, uz sve mane koje ima najprimjereniji čovjeku; Maritain je favorizirao liberalno-demokratski pogled na svijet i državu, smatrao je kako je najbolja ona politička zajednica koja je inspirirana pluralizmom, personalizmom i kršćanstvom. Zapravo, on je branio i zagovarao vrijednosti »integralnog humanizma«, tvrdeći kako su sekularne forme primamljive, ali u biti neljudske, jer odbijaju priznati »cjelovitog, totalnog čovjeka«.

Od 1922. godine Maritain je u većini svojih knjiga pokuša(va)o pred čitatelje sustavno i pregledno rasprostrijeti mnoštvo argumenata kako bi tomizam prikazao kao protutežu novodobnom, sekularnom mišljenju, a posebice je u djelima »Le docteur angelique« (1929.) i »The Degrees of Knowledge« inzistirao na argumentima koji (raz)vidno razlikuju teologiju od filozofije. U tom kontekstu, bio je među prvima, ako ne i prvi, koji je otvorio diskusiju o odnosu filozofije i eksperimentalne znanosti, a podloga za argumente pro et contra temeljila su se na tzv. kritičkom realizmu. Naravno, tijekom tih diskusija i polemika često su ga (ne)istomišljenici (ne)opravdano oštro napadali, ali on im to nikada nije uzimao za zlo; dapače znao je iskreno zahvaliti na primjedbama, kao primjerice Emileu Brehieru (1876. – 1952.), prigodom žustre polemike o biti kršćanske filozofije (u Revue de Metaphysique et de Morale, 1931.) koje su mu pomagale da još jače i više učvrsti svoje stavove. Na koncu, punu je satisfakciju doživio u doba održavanja Drugog vatikanskog koncila, jer je u njemu prepoznao oživljavanje modernizma (u mnogo čemu oblikovanog upravo prema njegovim idejama), a koji je papa Pijo X. osudio 1907. godine.