Ovih dana u Puli se obilježavaju »Dani Alide Valli« u povodu 100. obljetnice rođenja ove velike talijanske glumice, rodom Puljanke. Niz programa odvija se u organizaciji Pula Film Festivala u suradnji s pulskom Zajednicom Talijana.

U foajeu kina koje nosi glumičino ime otvorena je retrospektivna izložba s portretima i kadrovima iz najpoznatijih filmova Alide Valli čija filmografija, kroz sedam desetljeća intenzivne karijere, broji više od sto naslova. U tekstu objavljenom na stranicama Kina Valli, Ernesto G. Laura objašnjava zašto je ona ključna figura talijanskog filma dvadesetog stoljeća. Odgovor je složen: »Ona je kadra gospodariti scenom čak i kada je dopadnu kratke, epizodne uloge, jer nije zapravo važno je li ili nije apsolutni protagonist nekoga filma, upravo stoga što se u svakome filmu zna postaviti u prvi plan svojom izražajnom snagom«, smatra Laura.

Alida Valli rođena je u Puli 31. svibnja 1921. godine, a krštena je kao Alida Maria Laura von Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda. Već se kao devetogodišnjakinja pojavljuje u dječjim radioemisijama, a nedugo zatim odigrava svoju prvu ulogu u filmu »Trorogi šešir« (1934.). Krajem tridesetih godina postaje zvijezda takozvanih »bijelih telefona« i idealna »zaručnica Italije«, zahvaljujući filmovima poput »Saladina silnog« i »Tisuću lira na mjesec«. U drugoj polovini četrdesetih godina odlazi u Hollywood gdje postaje »nova Garbo« i snima pet filmova, između ostalih »Slučaj Paradine« i »Treći čovjek«. Nakon povratka u Europu ostvaruje uloge u filmovima »Oči bez lica«, »Nakon duge odsutnosti«, »Prva spokojna noć«, »Dvadeseto stoljeće« te brojnim drugima.

Njezin život i karijeru obilježili su skandali (bila je umiješana u slučaj Montesi), ljubavi, uspjesi, ali i neprilike iz kojih je zahvaljujući svojoj hrabrosti i odlučnosti, uvijek pronalazila izlaz. Bila je glumica snažne osobnosti i magnetskog pogleda koja je iza sebe ostavila oko 130 filmova te brojne televizijske emisije i kazališne predstave. Angažirali su je Alfred Hitchcock, Carol Reed, Luchino Visconti, Michelangelo Antonioni, Pier Paolo Pasolini, Bernardo Bertolucci, Claude Chabrol, Roger Vadim, Gillo Pontecorvo i drugi redatelji.

No Italija je mjesto gdje je davala najbolje plodove svojeg talenta. Između jednog i drugog sastanka s filmom, Vallijeva, prethodno bez kazališnoga iskustva, znala je izgraditi vlastitu scensku aktivnost od iznimne važnosti, oslanjajući se na zahtjevne autore kao što su Shakespeare, Ibsen, Čehov, D’ Annunzio, Andrejev, Pirandello, Cocteau, Wedekind, Camus, Sartre, Williams, Miller, Moravia, a u inozemstvu je znala s potpunom prirodnošću glumiti na engleskom i na francuskom jeziku.

Neposredno pred smrt, u travnju 2006., objavljen je posljednji intervju Alide Valli u dnevniku Il Giornale. Intoniran kao završno prisjećanje na djetinjstvo i mladost, razgovor se u nekoliko navrata dotaknuo Pule, grada u kojem je rođena. No kako je za Jutarnji list pisao Nenad Polimac, »njegov sadržaj teško da bi oduševio one koji su nedavno odlučili da se nekadašnje pulsko kino Zagreb preimenuje u Valli«. Glumica se, naime, novinaru deklarira kao talijanska patriotkinja koja je prekasno shvatila da nije trebala popustiti izazovu karijere i snimati »filmiće«, nego ostati u voljenoj Istri i učiti djecu da se ponose time što su Talijani.

»Najranije uspomene na Pulu romantične su unatoč tome što je kao dvogodišnjakinja – zbog toga jer je u neposrednoj blizini eksplodirala barutana – tri dana bila u šoku i nije uzimala hranu. Kada se nakon velikih uspjeha u Italiji, početkom četrdesetih godina, vratila nakratko u rodni grad, zatekla je neprijateljsku sredinu u kojoj »Slaveni« prigovaraju Talijanima zašto ne govore »srpsko-hrvatski«. Ni kasniji boravci nisu bili mnogo sretniji, a najbizarniji je bio posljednji, 2000. godine, kada je s Rafom Valloneom u Hrvatskoj snimala televizijski film »Sveto vino«. Tada je izjavila: »Novi gospodari moje zemlje nisu imali nikoga koga bi istaknuli kao nacionalnog heroja. Učinilo im se prikladnim da ponude Alidi Altenburger status počasne hrvatske umjetnice«. Na pitanje novinara što je odgovorila hrvatskim vlastodršcima, Alida Valli poentira: »Rekla sam im da sam, kao i moj grad, mnogo puta mijenjala kožu, ali sam rođena i umrijet ću kao Talijanka. Napišite to na mojem grobu«.

U tekstu Polimac istražuje vezu Alide Valli i Pule. Rođena je u Puli, koja je tada (nakon raspada Austro-Ugarske) pripadala Italiji, u obitelji pomiješanih talijanskih, njemačkih i austrijskih korijena. Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim naglaskom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču). Njegova kći bila je uzorna učenica, pohađala je osnovnu školu »Dante Alighieri«, nastupala u školskim predstavama u kazalištu »Circolo Savoia« te očito uživala u gradu koji je nekad bio jedina austrougarska ratna luka. Tu je bilo mediteranski živopisno, miješale su se nacije, a šetnje uz more ostale su joj strast i pri kasnijim posjetima rodnom gradu. Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje.

»Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica.

Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro Sperimentale di Cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeija, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove. Već sa 16 godina prvi put je nastupila na filmu, a za svoju drugu ulogu promijenila je ime. Altenburger je bilo njemačko prezime, što u fašističkoj kinematografiji nije bilo odviše poželjno, pa se Alida prozvala Valli. Po nekima, to je prezime uzela nasumce (»iz telefonskog imenika«), međutim, u Istri je često prezime bilo Valle (talijanizirani Valići).«