LOS ANGELES – »Gledam zvijezde. Noć je jasna i Mliječna staza čini se tako blizu. Tamo ću se zaputiti uskoro. ‘Svi smo sačinjeni od zvijezda’, odjednom se sjetih Delennine rečenice iz Joeova scenarija. Nije loša perspektiva! Ne bojim se. U međuvremenu, dopusti mi da zatvorim oči i osjetim ljepotu oko sebe. I udahnem taj zrak pod tamnim nebom ispunjenim zvijezdama. Udahnem. Izdahnem. To je sve!«, rečenice su iz autobiografske proze Mire Furlan, kojima se od ove velike glumice oprostio riječki HNK Ivana pl. Zajca, u kojemu je u lipnju prošle godine Furlan ostvarila i svoj zadnji kazališni nastup u predstavi »Vježbanje života – drugi put«.

Iz Los Angelesa stigla je tužna vijest da je Mira Furlan preminula u 66. godini života nakon borbe s dugom i teškom bolesti. Rođena je u Zagrebu 1955. godine, a nakon studija na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu postala je članica ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Kao jedna od najistaknutijih i najpopularnijih glumica u Hrvatskoj i Jugoslaviji u razdoblju 1980-ih odigrala je brojne uloge kako u kazalištu, tako i na filmu i televiziji. Kao članica ansambla HNK-a u Zagrebu, između ostalog, igrala je Petrunjelu u Držićevom »Dundu Maroju« (režija: I. Kunčević), Edith u Shawovom »Đavolovom učeniku« (r: Boško Violić), Annabellu u Fordovom »Šteta što je kurva« (r: G. Paro) i Nataliju Petrovnu u »Mjesec dana na selu« Turgenjeva (r: G. Paro, Nagrada »Dubravko Dujšin«).

Brojne uloge

U Teatru ITD je igrala »Alfa – Betu« Whiteheada (Nagrada kritike za najbolju ulogu godine) i Šoljanovu »Romancu o tri ljubavi«, obje u režiji T. Radića. Na Dubrovačkim ljetnim igrama igrala je Gloriju u Marinkovićevoj »Gloriji« (r: G. Paro), Lauru u »Dundu Maroju« (r: T. Radić) i Ofeliju u Shakespeareovom »Hamletu« (r: J. Menzel). Na Splitskom ljetu tumačila je Helenu u Euripidovoj »Heleni« (r: P. Magelli). U Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu igrala je Leu u »Dibuku« Anskog (r: E. Miler) i Isabellu u »Pozorišnim iluzijama»« Corneillea (r: S. Unkovski).

Snimila je glavne uloge u četrdesetak filmova, između ostalog: »Otac na službenom putu« E. Kusturice, »U raljama života« i »Za sreću je potrebno troje« R. Grlića, »Za sada bez dobrog naslova« S. Karanovića, »Gluvi barut« B. Čengića, »Ljubezni Blanke Kolak« B. Jurjasevića, »Kiklop« A. Vrdoljaka (Zlatna arena za sporednu ulogu), »Lepota poroka« Ž. Nikolića (Zlatna arena za glavnu ulogu). Igrala je u mnogim televizijskim dramama i TV-serijama, kao što su »Velo misto«, »Nepokoreni grad«, »Vučjak« i »Bolji život«.

Godine 1991. je zbog političkih razloga emigrirala u Sjedinjene Američke Države. U Americi je popularnost stekla ulogom izvanzemaljske intergalaktičke mirotvorke Delenn u kultnoj znanstveno-fantastičnoj seriji »Babylon 5«, a kasnije i ulogom Danielle Rousseau u globalnom hitu, TV seriji »Lost«. U kazalištu je igrala Jermu u Lorcinoj »Jermi« (Indiana Rep., r: Libby Appel), Antigonu u adaptaciji Sofoklove »Antigone« u Hudson Guild Theater u Los Angelesu (r: G. Gajić, nagrada Dramalogue za najbolju ulogu godine) i Tanju u »Ždralovima« D. Lipkina (r: Scott Eliott) u teatru »New Group« u New Yorku.

Kolumne u Feralu

U Hrvatsku se vratila nakon 10 godina odsustva ulogom Medeje u Euripidovoj »Medeji« (r: L. Udovički) u Kazalištu Ulysses. Tih godina snimala je filmove s D. Tanovićem (»Cirkus Columbia«), G. Markovićem (»Turneja«) te projekte u Turskoj (»Don’t Forget Me Istanbul« i »Seaburners«), kao i u Rumunjskoj (»America, Here We Come«).

Njene kolumne pisane za Feral Tribune sabrane su u knjizi »Totalna rasprodaja« (Samizdat, Bg), a njena drama »Dok nas smrt ne razdvoji« u režiji Mikija Manojlovića izvodila se u produkciji »Radionice integracije« u Beogradu, kao i na uspješnim gostovanjima u Rijeci (Nagrada publike za najbolju predstavu na Međunarodnom festivalu malih scena), Zagrebu, Sarajevu…

Pjevala je na nekoliko ploča, odnosno CD-a: »Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga«, »Nevino srce« grupe Buldožer, »Trying to Forget – B5« Billa Mumyja, a producirala je i vlastiti CD pod naslovom »Songs From Movies That Have Never Been Made«.
Godine 2016. u riječkom je HNK-u Ivana pl. Zajca odigrala naslovnu ulogu u »Kasandri« Christe Wolf, a vezano za to zapisala je: »Sretna sam što imam priliku vratiti se glumi na svom jeziku i na velikoj pozornici koju sam ostavila prije 25 godina. Osobito mi je drago da se to događa baš u slobodnom gradu Rijeci.« U »Zajcu« je zatim tumačila i Charlotte u »Jesenjoj sonati« Ingmara Bergmana.

Razmišljanja o Rijeci

S Mirom Furlan posljednji put razgovarali smo za Novi list u povodu njena nastupa u predstavi »Vježbanje života – drugi put«. Pojavila se u sedmom činu, a vrijeme i mjesto radnje bili su: danas, Los Angeles i Rijeka. Tada smo je upitali kako doživljava Rijeku i EPK.

– Ne znam, nisam zapravo vidjela ništa što bi bilo drastično drugačije od onog uobičajenog. Što je velika šteta. Ali tu je pandemija odigrala ogromnu ulogu. Mogu samo reći da mi je strahovito žao zbog toga. Rijeka je zaslužila svoje posebno mjesto na europskoj kulturnoj sceni… Najviše mi se sviđa restoran »Na kantunu« i slastičarnica »Kao kakao« čiji je kolačić (caramel sa cvijetom soli) čak ušao u ovu predstavu. Šalim se. (Ili se ne šalim?) Moje poznavanje Rijeke je vrlo limitirano. Svodi se na rad na tri predstave, uključujući i ovu. Ti su radni procesi bili vrlo različiti, imali su svaki svoje posebne kvalitete i mane.

Na neke dubinske analize ovoga grada nemam ni pravo, niti sam za njih ekipirana iskustvom. Ja sam ovdje ipak samo gost, neka vrsta padobranca. Ali ponekad upravo gosti i padobranci mogu starosjediocima dati neku drugu perspektivu, neki drugi ugao gledanja, a možda i naprosto malo svježeg zraka. I to može biti dobro za obje strane. Tome se nadam i to bih željela – odgovorila je Furlan.

U razgovoru smo se dotaknuli i problema seksizma, o čemu je kazala:

– Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni »slučaj« je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu »lakom« (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih »Teški život lake žene«), ludom, nemogućom…

O rasizmu i nacionalizmu

Tijekom razgovora Mira Furlan progovorila je i o rasizmu:

– Sama riječ »crnački« meni zvuči prilično rasistički, ne mogu si pomoći. Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi. (Mi na Mediteranu nosimo također i neandertalske gene. Tu je »manjinu« zbrisala s planeta jača i, izgleda, agresivnija, homosapienska »većina«, kao što je to običaj tokom naše ljudske nasilne povijesti.)

Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši preci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije.

To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma. (»Etnicitet« mogu prihvatiti samo i jedino kao kulturološku kategoriju, sve drugo je naprosto izmišljotina koja nema nikakvu znanstvenu bazu.)

Ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati. Što je samo podloga za ugnjetavanje drugih, onih koji ostaju »izvan«, onih koji nisu »mi«. A koji smo to »mi«? Koliko usko ili široko doživljavamo taj pojam?

Freud je govorio o »strahu od minimalne razlike«, tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati »drugi« i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti se nisu miješali u moj »slučaj«, što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma). Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila – rekla je Mira Furlan u svom zadnjem razgovoru za Novi list.

Od Mire Furlan opraštaju se brojni kolege, prijatelji i štovatelji, a i američki mediji izvještavaju o njenom preranom odlasku

Teatrologinja Snježana Banović napisala je na Facebooku:

– U nevjerici i neizmjernoj tuzi opraštamo se s velikom Mirom Furlan. Hrvatsko glumište izgubilo ju je odavno, 90-ih, velikim dijelom svojom krivnjom i taj gubitak nikada nije pravo nadoknadilo. Tim je veća bol svih nas kojima je nedostajala svih ovih godina. Na sceni i u drugim nezaboravnim susretima kakvih je srećom bilo pregršt, zahvalna sam joj na tome zauvijek… Bila je doista svećenica svoje umjetnosti u kojoj je davala svoje veliko srce do kraja…

Prisjeća je se i Marin Blažević, intendant HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci:

– S Mirom sam se posljednji put uživo vidio dan prije njezinog povratka u Los Angeles, u prvom tjednu srpnja prošle godine, nakon što je u riječkom HNK-u nastupala u predstavi »Vježbanje života – drugi put«, u ulozi sebe same, Mire Furlan. Sjedili smo na jednoj terasi iznad Lovrana, s pogledom na kvarnerske otoke, i dalje od Kvarnera – Mira, Neva Rošić i ja. Kovali smo planove za naše buduće zajedničke projekte u Rijeci. Razgovarali smo o »Hamletu« u kojem bi Mira glumila, naravno, Hamleta, a Neva njegovu majku Gertrudu. Razgovarali smo o »Kralju Learu« u kojem bi Neva glumila Leara, a Mira, naravno, Ludu. Razgovarali smo o Elektri u kojoj bi Mira glumila Elektru, a Neva njezinu majku Klitemnestru. Svakome tko pozna dramsko kazalište, Miru i Nevu, neće biti teško iz tih naslova i uloga sastaviti priču o Mirinom životu, njezinoj osobnosti i glumačkoj posebnosti. Mira je tada predložila Nevi i da zajedno glume u predstavi njezine, Mirine, drame – »Dok nas smrt ne razdvoji«. Kad se danas sjetim tog poslijepodneva, tih razgovora, uloga i naslova – zanijemim.
Glumac Rade Šerbedžija bio je prijatelj s Mirom Furlanom, zajedno su glumili, a družili su se i privatno u Hrvatskoj i Americi. Šerbedžija je izjavio za RTS:

– Kad smo otvarali Ulysses teatar, zvali smo je da dođe glumiti. Bila je oduševljena, ali se nije usudila doći. Bila je isuviše ranjena. Kao prava heroina, bila je istinoljubiva i nepravedno je doživjela mnoge udarce od ostrašćenih nacionalista… Mira je bila velika i pravedna žena. Bila je briljantna glumica i osoba – istaknuo je Šerbedžija.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković uputio je izraze sućuti u povodu smrti glumice Mire Furlan istaknuvši da će njezin doprinos filmskoj, kazališnoj i televizijskoj umjetnosti ostati trajno zabilježeni, a mnoge njezine uloge pamtit će generacije publike.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u riječima sućuti istaknula je kako ćemo Miru Furlan zauvijek pamtiti po njezinoj umjetničkoj raznovrsnosti i zavidnoj glumačkoj vještini, radoznalosti i otvorenosti.