Iako nam je Rumunjska praktički u susjedstvu, mi o toj velikoj i mnogoljudnoj zemlji, snažne kulturne tradicije jako malo, gotovo da ništa ne znamo, izuzev stereotipa o Drakuli, diktaturi bračnog para Ceausescu, krvavoj antikomunističkoj revoluciji (prosinac 1989.), da bi je danas uglavnom identificirali s fenomenima masovne političke korupcije i nestabilnosti.

Ali, bilo bi nepošteno ne naglasiti kako se posljednjih nekoliko godina Rumunjska, donedavno jedna od najsiromašnijih zemalja EU ekonomski oporavlja, životni joj standard raste i uopće društvena situacija se radikalno mijenja na bolje, tako da Rumunji ubrzano napuštaju europsko začelje koje su do jučer dijelili s Bugarima, prepuštajući ga, nažalost, i nama u RH koji smo za njih godinama (posebice u vrijeme komunizma) slovili kao uzor zemlja po svim parametrima: od životnog standarda do političkih sloboda.

A, jedan od simbola novodobne Rumunjske i svih tih turbulentnih vremena je i pisac, disident i politički emigrant Paul Goma koji je u olovnim godinama (neo)staljinističkog komunističkog sustava stajao na čelu borbe za slobodno i demokratsko društvo; hrabro podnosio svekolika šikaniranja, uhićenja i duge zatvorske kazne, a nedavno je kao žrtva koronavirusa umro (25. ožujka) u pariškoj bolnici La Pitie Salpetriere. Nažalost, već po običaju i na sramotu naše tzv. kulturne javnosti, smrt jedne tako istaknute osobnosti koja je život posvetila »raskrinkavanju do perfekcije (u)savršene komunističke, totalitarne umjetnosti ubijanja ljudske duše« nije bila ni zabilježena. Stoga, ovu kolumnu posvećujem upravo Paulu Gomi čije književno djelo u nas nije prevedeno (a svakako bi trebalo), čovjeku o kojem sam od čeških prijatelja (povratnika iz pariške emigracije nakon tzv. Baršunaste revolucije) slušao prave hvalospjeve o širini i dubini njegovih intelektualnih promišljanja, ali i moralnih osobina koje su ga na koncu i učinile karizmatičnom ličnošću svekolikog srednjo-istočnoeuropskog dissenta, odnosno neumornim aktivistom u borbi za slobodu govora i pisane riječi.

Zatvor i progonstvo

Paul Goma rođen je 2. listopada 1935. u selu Mana, u Besarabiji (Moldaviji) u obitelji intelektualaca koja se ubrzo nakon potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov preselila u Rumunjsku, strahujući da bi se predajom njihove rodne zemlje u Staljinove ruke mogli zbog svog izraženog antikomunizma naći na meti NKVD-a i svršiti u nekom od sibirskih gulaga. Tijekom rata, obitelj Goma se jedno vrijeme krila u gradu Sibiu u Transilvaniji, a u kolovozu 1944., kako bi izbjegli uhićenje, pobjegli su u guste šume u okolici sela Buia, gdje su ihžandari u siječnju 1945. i uhitili. Ali, zahvaljujući krivotvorenim dokumentima koje je Paulov otac Eufimije uspio ishoditi, obitelj se spasila; međutim, kada je u ožujku 1945. u Rumunjskoj bila formirana provizorna vlada Petera Grozija, bliska komunistima (koji su uz pomoć Crvene armije zapravo stvarno kontrolirali vlast u zemlji), obitelj Goma se ponovo našla na nišanu režima. Do žestokih progona svih neistomišljenika je došlo posebice nakon što je Gheorghe Gheorghiu-Dej, prisilio pod prijetnjom građanskog rata, na abdikaciju kralja Mihaila (pobjegao je u Veliku Britaniju); tada su staljinisti u potpunosti preuzeli vlast i životna se kalvarija cijele obitelji Goma samo dodatno intenzivirala.

Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, policija je optužila Paula Gomu za suradnju s antikomunističkim pokretom otpora stacioniranim u vrletima Karpata (sačinjavali su ga grupe bivših komunista, ali i pripadnika fašističke Željezne garde), jer je im je navodno dostavljao hranu i ostale potrepštine, da bi nakon toga po brzom postupku bio osuđen na zatvorsku kaznu, iako je u to vrijeme još uvijek bio maloljetan. Po izlasku iz zatvora, kako bi izbjegao nadzoru tajne policije Securitate i kako bi mogao upisati studij, Goma se učlanio u Savez antifašističke omladine, nakon čega mu je bio otvoren put na sveučilište u Bukureštu gdje je uspio upisati filologiju, ali i književnost (na Institutu »Mihail Eminescu«), tako da se na koncu odlučio posvetiti proučavanju literature i baviti se pisanjem.

Tijekom studija isticao se svojim slobodoumljem i briljantnim analizama, posebice francuskih autora, a među svojim kolegama postao je poznat nakon oštrih polemika sa svojim profesorima (Radu Florian, Tamara Gane i Gheorghe Maiorescu) koji su zagovarali teoriju odraza u proučavanju književnosti i s ortodoksno dogmatskih pozicija tumačili fenomene umjetnosti. Kada je koncem 1956. došlo do bunta u Mađarskoj, a potom i antistaljinističkog oružanog ustanka, Goma je zdušno s kolegama mađarske nacionalnosti (u Rumunjskoj živi gotovo dvomilijunska mađarska zajednica) podržao pobunjenike Imre Nagyja, a u znak prosvjeda zbog podrške Bukurešta sovjetskoj intervenciji i krvavom gušenju mađarske revolucije, demonstrativno je napustio Savez omladine, nakon čega je bio optužen za organiziranje neprijateljskih demonstracija.

Navodno je nagovarao svoje kolege da prosvjeduju, jer su Sovjeti internirali Imre Nagyja u Rumunjsku kako bi ga »specijalisti« Securitatea mogli ispitivati zajedno sa sovjetskim tajnim službama, a upozoravao je i kako su rumunjske tajne službe »operirale« u Budimpešti, pomažući Sovjetima u razotkrivanju i traženju antikomunističkih aktivista. U ožujku 1957. bio je osuđen na dvije godine strogog zatvora koje je, izložen neprestanim torturama, proveo u zloglasnim kazamatima u Jilavi i Gherli. Po izlasku iz zatvora bio je prognan u grad Baragan (danas Bordusani), preživljavao je radeći teške fizičke poslove sve do 1965. kada je uspio, u vrijeme svojevrsne liberalizacije rumunjskog komunističkog režima, upisati Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj se nije dugo zadržao, već se prebacio na studij filologije, jer su mu ranije položeni ispiti bili priznati.

Hajka i cenzura

Tijekom 1968. godine, kad je novi rumunjski vođa Nicolae Ceausescu (od 1965.) odbio sudjelovati u vojnoj intervenciji zemalja Varšavskog pakta i okupaciji Čehoslovačke 1968., Goma, koji se otvoreno protivio nasilnom slamanju Praškog proljeća, oduševljen novim političkim kursom partijskog vodstva, odlučio je stupiti u komunističku stranku. Međutim, u redovima KP Rumunjske nije se dugo zadržao, jer stupanj slobode koji je zagovarao, vlastodršcima je bio naprosto neprihvatljiv. Naime, pojedini eseji i odlomci iz autobiografskog romana »Ostinato« (glazbeni pojam koji označava ponavljajuće motive u kompoziciji), izazvali su veliko nezadovoljstvo cenzure i bijes partijske nomenklature i izbacili su ga iz svog članstva, posebice nakon što su se pojavile pozitivne kritike romana na radio postajama Slobodne Europe.

Nakon svega toga, Goma je uspio objaviti roman »Ostinato« u domovini, ali uz toliko neprihvatljivih ideoloških intervencija, da je nezadovoljan time necenzuriranu verziju prokrijumčario u Njemačku gdje ga je 1971. tiskao slavni Suhrkamp, a nakon toga se pojavilo i francusko izdanje. Izbila je velika afera koja se pretvorila u pravi međunarodni kulturni skandal; naime, roman se pojavio na međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, a poznati rumunjski kritičar Dumitru Popescu, blizak vrhovima vlasti, zatražio je da se Goma izbaci iz nacionalnog udruženja književnika, »jer blati domovinu, a svojim je pisanjem neprijateljima komunizma dao jako oružje u ruke, što je neprihvatljivo«. Naravno, Popescuov zahtjev potpisala je ogromna većina pisaca, ali ipak je bilo i nekoliko književnika od formata i intelektualaca od integriteta koji se toj hajci nisu pridružili, poput Mihaila Ungureanua. Ali, te slabašne glasove u svekolikoj galami nitko nije čuo, niti je želio čuti.

U međuvremenu (1970.) Goma je predao rukopis romana »Naša svakodnevna vrata« jednoj bukureštanskoj izdavačkoj kući, ali cenzura (u liku književnika i urednika Marina Prende i Mihaila Gafita) ga je odbila tiskati, uplašena recenzijom Aleksandra Ivasiuca koji je među likovima Gomina djela prepoznao, dakako u negativnom kontekstu, bračni par Ceausescu. Nakon toga, Goma je opet ilegalno rukopis »prebacio« na Zapad, da bi integralnu verziju teksta 1972. objavio Suhrkamp, a dvije godine potom i pariški Gallimard. Naizgled začudno, nakon cijele ove halabuke vlasti nisu uhitile Gomu, već su mu dopustili da otputuje u Francusku vjerujući kako će tamo i ostati, zatražiti politički azil i da će se tako konačno riješiti krajnje neugodnog, ali i nepopustljivog protivnika režima.

Za vrijeme boravka u Parizu, Goma je dovršio tekst novog romana »Gherla« (povijest vlastitog utamničenja i strahota proživljenih u istoimenom zatvoru) koji je 1976. u Parizu bio i objavljen. Suprotno očekivanju režima, Goma se u domovinu vratio u lipnju 1973. i nastavio je intenzivno pisati, a ujedno se u redovima malobrojnog rumunjskog dissenta nametnuo kao autoritet čija se riječ i hrabro držanje iznimno poštuju. To je bilo i vrijeme Gomine intenzivne suradnje s disidentima iz drugih zemalja unutar tzv. real-socijalističkog lagera, a kada su Havel i društvo u siječnju 1977. objavili svoju glasovitu »Povelju 77«, on ih je otvoreno podržao. Uputio je otvoreno pismo potpore i solidarnosti svom prijatelju, književniku Pavelu Kohoutu (jedan od potpisnika Povelje), ali nitko kome je Goma od svojih sunarodnjaka ponudio potpisivanje zajedničkog apela potpore »poveljašima«, u strahu od odmazde nije se odazvao.

Nakon toga, uputio je otvoreno pismo šefu države i partije N. Ceausescuu pozivajući ga da podrži teze iznesene u Povelji, apelirajući na njegov čvrst stav iz 1968. kada je odbio podržati sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj. Potom se Goma pismom obratio i sudionicima Beogradske konferencije o europskoj suradnji i sigurnosti tražeći da izvrše pritisak na rumunjske vlasti kako bi poštovali međunarodne dokumente o ljudskim pravima i obveze koje su dragovoljno preuzeli, da bi ga nakon toga Ceausescu optužio za veleizdaju. Naknadno se Gominim apelima pridružilo tek nekoliko intelektualaca (bračni par glazbenika Ema i Erwin Gessenwein, bračni par slikara Carmen i Sergiu Manoliu, te književnica Ana Maria Navodaru), vremenom se nakupilo dvjestotinjak potpisa, što je zapravo sramotno malo, ako se zna da je Rumunjska tada imala više od 20 milijuna stanovnika.

Ubijanje ljudske duše

U ožujku 1977. Goma je napisao novo otvoreno pismo rumunjskoj javnosti u kojem se javno zgrozio nad moralnim kukavičlukom rumunjskih intelektualaca i optužio je komunistički režim za sustavno ponižavanje građana i za »do savršenstva dovedene mjere ubijanja ljudske duše«.

Nakon što je za francusku televiziju (Antenne 2) dao intervju i optužio režim za masovno kršenje ljudskih prava, u stan su mu upali pripadnici Securitatea i na mrtvo su ga prebili, a cijelom akcijom je rukovodio bivši poznati rumunjski boksač Horst Stumpf koji se kasnije cinično hvalio kako mu Paul zapravo može biti zahvalan jer ga je »obzirno« tukao, pazeći da ga ne ubije. Ubrzo su ga ponovo uhitili i osudili na zatvor u zloglasnom kazamatu u Rahovi, što je opisao u svojim dnevničkim zapisima. Situaciju mu je dodatno otežao i članak (»Zemlja cvijeća«), koji je u međuvremenu objavio o posljedicama katastrofalnog potresa u Bukureštu (ožujak 1977.) gdje je javno optužio vlasti za korupciju i nesposobnost u saniranju nastalih šteta.

Gomino zdravstveno stanje u zatvoru je bilo toliko teško da je Amnesty International pokrenuo široku kampanju za njegovo puštanje na slobodu, tako da je bio ubrzo pušten, a u studenom iste godine sa suprugom i kćerkom bilo mu je oduzeto državljanstvo te je bio protjeran iz zemlje u Francusku, koja ga je spremno prihvatila i dala mu azil. Akciji Amnesty Internationala pridružili su se i brojni ugledni zapadnoeuropski i američki intelektualci poput Jean-Paul Sartrea, Eugena Ionescua, Edwarda Albeeja, Arthura Millera, a u samoj Rumunjskoj, u njegovu su obranu (u)stali samo povjesničar Ion Negoitescu i psihijatar Ion Vianu, koji je kasnije postao poznat u svijetu jer je prokazao kako Ceausescuov režim, po uzoru na sovjetski, koristi psihijatrijske klinike kao ustanove za prisilno izoliranje i duševno mučenje svojih političkih protivnika, a o tomu je kasnije pisao i sam Goma u svojim djelima.

Po dolasku u Francusku nije želio primiti tamošnje državljanstvo, već je u statusu apatrida živio sve do 2013. godine, kada mu je na prijedlog pisca Andreja Turcanua, Moldavija dodijelila počasno državljanstvo. U Parizu, Goma je nastavio intenzivno pisati, ali i politički djelovati, prozivajući rumunjski komunistički režim, a posebno se snažno angažirao podržavši formiranje Slobodnog sindikata rumunjskih radnika (SLOMR), koji je zapravo bio svojevrsna verzija poljske Solidarnosti.

Vremenom je Goma proširio svoje političke aktivnosti u Parizu, tako da se nametnuo kao »prva violina« tamošnjeg velikog rumunjskog emigrantskog kruga, a kad su vlastodršci u Bukureštu procijenili da im nanosi veliku političku štetu, odlučili su mu »zauvijek začepiti gubicu«, to jest fizički ga eliminirati. U nekoliko je navrata Securitate organizirao atentate na njega, slali su mu i pisma-bombe, ali srećom su to francuske tajne službe na vrijeme otkrile i spriječile. Ali, tijekom 1981. samo je pukom srećom preživio pokušaj atentata, jer pismo-bomba koju je dobio nije eksplodirala, ali je zato isto takvo pismo teško ranilo bivšeg rumunjskog ministra unutrašnjih poslova Nicolaea Penescua, koji se u Parizu nalazio u egzilu i politički je surađivao s Gomom.

Međutim, prava je afera izbila 1982. kada se agent Securitatea Matei Haiducu, predao francuskoj kontraobavještajnoj službi i otkrio kako je imao nalog s najvišeg državnog vrha ubiti Gomu i njegova kolegu pisca Virgila Tanasea, nakon čega je predsjednik F. Mitterrand u znak prosvjeda otkazao već zakazani posjet Bukureštu. Nakon pada Berlinskog zida, odnosno nakon svrgavanja Ceausescua s vlasti, Gomine knjige su se počele tiskati i u njegovoj domovini; do tada su kružile Bukureštom samo u samizdatu, ili su bila krijumčarena francuska i njemačka izdanja, ali posjedovanje takvih knjiga smatralo se teškim kaznenim djelom za koje su bile izricane stroge kazne.

Književna karijera

Svoju književnu karijeru Goma je započeo 1966. u časopisu Luceafarul pripovijetkom »Šutnja«, a tijekom cijele svoje spisateljske karijere objavio je preko 30 knjiga, uglavnom romana, eseja i dnevničkih zapisa. Veliki broj tekstova (uglavnom onih objavljenih u samizdatu ili u egzilnim časopisima) još uvijek nije sređen i na tomu se danas intenzivno radi, a brojni doktorandi u Rumunjskoj i Francuskoj pišu ili su objavili svoje disertacije o životu i stvaralaštvu ovog velikog rumunsjkog autora. Posebno se ističu tri takva djela: Mariane Sipos »Sudbina disidenta«, Laszla Alexandra »Za i protiv Gome« i Elvire Iliescu, jednostavno naslovljeno »Paul Goma«. Posebnu cjelinu čine tekstovi koje je Goma objavio do odlaska iz Rumunjske, ali i nakon 1990., to jest sloma komunizma, a koji su ostali razasuti po časopisima Timpul, Jurnanul Literar i Criterion. Njegova najvažnija djela smo već spomenuli, ali tu treba svakako dodati »Intimni roman« (»Roman intim«, 1989.), zatim »Sabina« (1993.), »Rumunjska amnezija« (»Amnezia la Roman«, 1995.), »Pisma«(1998.), »Besarabija« (2002.), a posebnu cjelinu čini njegova značajna »Izbjeglička trilogija«: »Umijeće izbjeglištva« (»Arta refugii«), »Pasji vojnik« (»Soldatul cainelui«) i »Povratna garda« (»Garda inverse«).

Svojedobno je u Parizu bio objavljen »Dossier Paul Goma: Ecrivain Face au Socialisme du Silence« (1987.), koji se do danas smatra najdetaljnijim opisom njegove životne drame za vrijeme boravka u Rumunjskoj. Nakon pada Berlinskog zida, u procesima rumunjske demokratizacije, Goma je početkom 2000. godine dobio poziv iz Bukurešta da kao ekspert za komunizam, ali i kao žrtva komunističkog režima postane član Tismaneanuove komisije za ispitivanje komunističkih zločina; međutim, samo devet dana nakon imenovanja bio je smijenjen, uz obrazloženje kako je »moralno nepodoban«.

To je Gomu teško pogodilo, jer se zapravo radilo o smišljenoj podvali i kleveti, a to se vidi po tomu što su »argumenti« kojima ga se optuživalo zapravo bilipreuzeti iz arhiva i trezora Securitatea, odnosno radilo se o starim objedama za antisemitizam koje su ga pratile cijeli život, a sve bez stvarnog utemeljenja. Goma se pokušao braniti, upozoravajući kako mu je supruga Židovka, ali to ništa nije vrijedilo, jer su se »optužnice« temeljile na pojedinim tekstovima u kojima je problematizirao položaj Židova u Besarabiji, posebice u razdoblju od 1940. do 1944. Ali, ovdje se prije svega mislilo na esej »Crveni tjedan« (»Saptamana rosie«) u kojem je opisao pojedine povijesne epizode i događaje ukazavši kako u nekom situacijama Židovi nisi bili samo žrtve, već i počinitelji zločina, misleći pri tomu na komunističke militante bliske sovjetskoj vlasti. Također, odmah treba naglasiti kako je Goma u tom kontekstu govorio i o sličnim zločinima drugih nerumunjskih etničkih grupa, naglašavajući pritom kako se ti zločini ni u kom pogledu ne mogu mjeriti s onim što su ih (u)činili dikatator Ion Antonescu i zloglasna Željezna garda.

Za mnoge je ovaosjetljiva tema bila »crvena krpa« i Gomu su optuživali kako svojim izjavama zapravo blati sve žrtve holokausta i negira ga, a on je uzvraćao kako mu je dužnost ukazati i na takve i slične izolirane slučajeve, jer se istina ne smije zaobilaziti, pa ma kakva ona bila. U tomu ga je podržao i poznati rumunjski povjesničar Dinu Giurescu, tako da je na koncu Goma pristupio »reviziji« pojedinih teza, uz napomenu kako to čini samo stoga ne bi li time onemogućio antisemitima da njegov rad koriste kao politički pamflet. Svoj tekst je tri puta mijenjao, a to ga je toliko deprimiralo da je na kraju i odustao od nakane da se za stalno vrati u domovinu, govoreći kako ne želi da mu »po drugi put presvučeni sljedbenici komunizma ubiju dušu«.
U toj borbi da dokaže dobronamjernost svojih stavova nažalost je opet ostao sam, ali to je čini se bio njegov usud: biti i ostati sam, boriti se sam protiv svih i na koncu, gotovo od svih ostavljen i napušten, umrijeti sam u tuđini. Međutim, život i stvaralaštvo Paula Gome su jedna velika, neponovljiva i neiscrpna herojska priča o nesalomljivom pojedincu koji nije znao, niti je pristajao na kompromise. Do kraja i bez ostatka cijelog je života bio i ostao posvećen ideji slobode i o njoj nadahnuto, kao malo tko u povijesti literature, pisao