Festival suvremenog plesa i cirkusa

Koreografsko istraživanje u čijem je fokusu čin – grljenja. Periskop počeo predstavom “Zagrljaji”

Silvija Bumbak

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Autorica Ksenija Zec je kroz ovaj scenski komad istražila kako nam nedostatak zagrljaja drastično mijenja svakodnevni život, propitujući tjelesnu komunikaciju i empatiju koja se iskazuje grljenjem



RIJEKA – Započelo je osmo po redu izdanje Periskopa, neuobičajenog festivala namijenjenog za sve ljubitelje izvedbenih umjetnosti, plesa i cirkusa. Festival se odvija od 4. do 10. rujna, a garantira uživanje u plesnim i akrobatskim pokretima i nadasve umjetničkom izražaju kroz univerzalni jezik tijela. Glavni izvedbeni program festivala sačinjava osam predstava u HKD-u na Sušaku koje istražuju raznolike vrste pokreta i forme umjetničkog izraza. Osim njega, festival nudi i popratni edukativni program koji ne valja propustiti. Tako se istovremeno u Filodrammatici održavaju i radionice – radionica skippinga, odnosno plesne tehnike preskakanja, te cirkuske radionice tehnike na statičnom trapezu, žonglerskog pokreta i tehnike te dinamike na svili i užetu.


Moćna izvedba


Tjedan izvedbi službeno je otvoren moćnom izvedbom »Zagrljaji« čije autorstvo potpisuje Ksenija Zec, koreografkinja, redateljica, suosnivačica Umjetničke organizacije 21:21 te izvanredna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je kroz ovaj scenski komad istražila kako nam nedostatak zagrljaja drastično mijenja svakodnevni život, propitujući i osluškujući tjelesnu komunikaciju, empatiju i nježnost koja se iskazuje grljenjem. Tijekom zagrljaja naše tijelo luči hormon oksitocin, poznat kao »hormon ljubavi«, koji igra ključnu ulogu u stvaranju veza među ljudima i osjećaju bliskosti u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim odnosima. Upravo kroz temu zagrljaja, koreografkinja istražuje različite aspekte intimnosti i stvara žive, dinamične portrete likova i njihovih odnosa.


Projekt »Zagrljaji« predstavlja koreografsko istraživanje usmjereno na jednu od osnovnih ljudskih potreba izraženom kroz čin grljenja, a koja postaje uvelike izazovnija u kontekstu pandemije, kada se naglašava socijalna distanca i ograničava fizička komunikacija. Ovo promišljanje otvara vrata razumijevanju naših dubokih potreba za bliskošću koje nam je pandemija naglo oduzela. Promatrajući zagrljaj kao način izražavanja fizičke bliskosti, topline ili ljubavi među ljudima, istražuju se posljedice nedostatka fizičkog kontakta kroz intenziviranje osjećaja straha i tjeskobe te nadrealne konfuzije. Postavlja se i pitanje kako zabrana dodirivanja mijenja naše svakodnevno ponašanje, kako utječe na naše percepcije svojeg i tuđeg tijela i društvenih rituala okupljanja te koliko su ritualna grljenja nužna za psihičko iscjeljenje u određenim situacijama.


Osobno iskustvo




Projekt »Zagrljaji« je proizašao iz osobnog iskustva autorice i njezinih bliskih prijatelja i suradnika koji su, suočivši se s bolešću i gubitkom njezinog životnog partnera, nastojali prenijeti duboko uznemirujuću nemogućnost grljenja osobe koja je bila povezana s raznim medicinskim aparatima, kroz istraživanje dijelova tijela koji su još uvijek bili dostupni i »dozvoljeni« za fizički kontakt. Ideju su potaknula i oblikovala i sva svjedočanstva uslijed uvedenih mjera izolacije koje su onemogućile kontakt u teškim trenucima života, kao što su smrt, sprovodi i žalovanje.


Koautore i izvođače čine plesači/glumci Ema Crnić, Petra Hrašćanec, Livio Badurina, Krešimir Mikić čija je sjajna sinergija na sceni uz decentnu i dojmljivu glazbenu pozadinu Nenada i Alena Sinkauza odigrala iznimnu ulogu u prijenosu senzibiliteta cjelokupne predstave. Intimna atmosfera postignuta je prisutnošću gledatelja na pozornici i stolicama posloženima u krug uz minimalizam scenografije. Vrlo mali broj rekvizita uz igru sa svjetlošću simbolično je predstavio zarobljenost i ograničenje pokreta.


Osim što je vezan za epidemiju, ovaj se komad može promatrati i u širem, općenito kontekstu današnjeg doba povećane otuđenosti i vezanosti za virtualne mreže kudikamo više nego uz kontakte uživo. Katkad se dodir svrstava u neprimjeren ili čudnovat pristup, prilikom čega se zaboravlja njegov imperativ za ljudsko zdravlje. Priču preuzimaju i izmjenjuju se zagrljaji koji se žele, planiraju i spekuliraju, ali se ipak ne dogode. Zagrljaji u koje se uđe, ali u strahu i pod strepnjom neke prijetnje. Zagrljaji u kojima se zapravo na dodirujemo, već samo grlimo naše sjene i negativne prostore. Zagrljaji u kojima se utopimo, predamo i slobodno spojimo u potrazi za natruhama prijeko potrebne ljudskosti.