Trombonist, skladatelj i aranžer Ed Neumeister proglašavan je Picassom glazbe i blagom glazbenog svijeta. Glazbenik je bogatog iskustva. Više od četrdeset godina sudjeluje na kreativnoj glazbenoj sceni razvijajući jedinstven glas. Bio je dugogodišnji dio glazbene scene San Francisca i okolice. Nakon što se preselio u New York 1980., Neumeister je petnaest godina nastupao s Duke Ellington Orchestrom i devetnaest godina s Mel Lewis Big Bandom. Ne ograničavajući se stilski, skupljao je iskustvo nastupajući s klasičnim orkestrima kao što su New York Philharmonic, San Francisco Symphony i San Francisco Ballet. Kroz svoje dirigentske i skladateljske aktivnosti Neumeister je, između ostalog, uspostavio redovitu suradnju s nizozemskim Metropol Radio Orkestrom i budimpeštanskim jazz orkestrom.

Počevši još u San Franciscu, vodio je i skladao za svoje ansamble. Utemeljitelj je NeuHat Ensemblea u New Yorku i ENJO Ed – Neumeister Jazz Orchestra u New Yorku i Los Angelesu. Osim toga kao autor i izvođač aktivan je na području filmske glazbe. Kao voditelj sastava snimio je osam albuma, a cijenjen je i kao glazbeni pedagog – bio je profesor jazz trombona na Sveučilištu izvedbenih umjetnosti u Grazu od 1999. do 2017. godine. Sada živi u New Yorku i predaje na raznim školama: College of the Performing Arts pri New School Universityju, New York University, City College of New York i William Patterson University. Tijekom svoje bogate karijere surađivao je s poznatim jazz umjetnicima kao što su Jerry Garcia, Gerry Mulligan, Frank Sinatra, Aretha Franklin, Ella Fitzgerald, Buddy Rich, Joe Lovano, Kenny Garrett, Tom Harrell te Sarah Vaughan.

Ezoterične duhovne prakse

Važnu suradnju Neumeister je ostvario s pjevačicom Jay Clayton koja je preminula 28. listopada prošle godine. Zato je odlučio održati koncert njoj u čast. U klubu Birdland 20. je veljače nastupio uz pjevačicu Judy Niemack, klavirista Marca Coplanda, kontrabasista Drewa Gressa i bubnjara Toma Raineya. Izvodili su glazbu povezanu s pokojnom Jay Clayton s kojom je svirao više od dvadeset godina. »Jednom me pozvala da dođem na njezin koncert«, prisjetio se. »U takvim situacijama odsviraš kao gost s bendom jednu ili dvije skladbe i vratiš se na svoje mjesto. Pozvala me da joj se pridružim u izvedbi jedne pjesme i to je jednostavno prošlo tako dobro da me zamolila da odsviram još jednu. Pristao sam i na kraju sam s njom svirao cijelu večer. Naša glazbena veza bila je neposredna od prve note. Isti tren postali smo prijatelji. Otada smo započeli suradnju s velikim austrijskim pijanistom Fritzom Pauerom. Imali smo trio od ranih 2000-ih, sve dok Fritz nije umro 2012. Prvi put sam svirao s Fritzom Pauerom na duo koncertu u Jazzlandu u Beču. Nikad se prije nismo sreli. Jednostavno nismo imali probu; odabrali smo skladbe koje smo obojica znali i počeli svirati. Sredinom prvog seta Fritz me pogledao i rekao da ne može vjerovati što njegovi prsti rade. Često se vraćao na duhovne aspekte kroz koje smo svi bili povezani, iako smo imali vlastite zamisli koje smo zasebno proučavali. Nazovimo to ezoteričnim duhovnim praksama. Kad je riječ o Fritzu, to uključuje sjevernoameričke Indijance i šamane iz Perua i Brazila. Jay je bila sklona sličnim duhovnim praksama. Naš trio nazvali smo 3 For the Road i pod tim smo nazivom objavili album. Jay je postala moja prijateljica u trenutku kad smo se upoznali i ostali smo dobri prijatelji sve dok nije umrla prije nekoliko mjeseci. Surađivali smo cijelo to vrijeme. Naš zadnji zajednički nastup bio je u klubu Birdland. To je ujedno bio njezin posljednji koncert. Bila je čarobna osoba. Imali smo vezu u duhovnom smislu. Dijelili smo stavove o životu i održavali puno filozofskih rasprava.«

Taoistička filozofija

Njegova životna filozofija zasniva se na staroj taoističkoj filozofiji koja dolazi iz drevne Kine. »Ne smatram se religioznom osobom«, govori Neumeister. »Iz taoističke filozofije, koja je prethodila svim religijama, sviđa mi se to što nema gurua. Postoje redovnici koji su radili na tome. ‘I Ching’ je knjiga koju su napisali taoistički redovnici. Prakticiram tai chi i qigong koji također dolazi iz te taoističke tradicije. Zapravo aktivna premisa te filozofije je da se bude što je više moguće u skladu s prirodom.«

U skladu s takvim načinom razmišljanja Neumeisteru je blizak i humanistički pristup. »Dobrota ljudskih bića – to je došlo od moje majke«, kaže. »Govorila mi je da znam što je ispravno činiti, iako se nikad nije radilo o propovijedanju. Pokušavam slijediti zlatno pravilo: odnosi se prema drugima onako kako želiš da se drugi odnose prema tebi. S druge strane, znam da imam ego, koji zapravo imaju svi, ali nastojim ne obraćati pozornosti na to. Kada moj ego govori, znam da to zapravo nisam ja. To je posebno važno kada sviramo jer ako je ego uključen dok sviramo, zapravo ne sviramo glazbu, nismo u zoni. Ako nismo uronjeni u trenutak, a ego kaže da je bilo super ili ego kaže da nije bilo dobro, ili ego kaže da netko drugi kritizira, onda nisam u glazbi. Trudim se, dajem sve od sebe da uključim taj aspekt u cijeli svoj život. Bavim se meditacijom, a znam da je glazba također oblik meditacije, kao i bilo koja kreativna umjetnost. Rekao bih da je oblik meditacije kada se fokusiramo samo na jedno. Moj cilj u životu je raditi sve što radim, ali s načinom razmišljanja da je to neka vrsta meditacije, da u tom trenutku ne postoji ništa drugo osim onoga što radim. Uspješan sam kada to postignem.«

Zvukovi prirode

Iako to nije neuobičajeno, Neumeister nikad za meditaciju ne koristi glazbu ili zvukove nekih glazbala. »To uključujem u podučavanje kao profesor trombona, čak i kao skladatelj: držanje i vježbe disanja, usredotočenost na disanje«, objašnjava. »S dobrim držanjem usredotočujemo se na disanje. Također objašnjavam da se nema smisla boriti protiv misli koje dolaze u naš um, ne da se borimo s njima, nego da vratimo fokus na disanje. Tijekom godina proučavao sam jogu i određene budističke prakse kod kojih je karakteristično pjevanje ili pjevušenje, primjerice mantre. Tijekom meditacije nikad ne slušam glazbu, možda tek zvukove prirode. Meditacija je već odlazak u šetnju šumom i ne misliti ni na što, ne reagirati na ono što se događa oko vas, samo promatranje bez komentiranja. Tu su ptice i znate koji su to zvukovi, ali bolje je ne raditi mentalna zapažanja niti verbalno komunicirati. Dovoljno je samo biti u zoni, u meditativnom stanju, a to nas zapravo vraća na taoističku filozofiju koja se zove qi walking – hodanje s qijem. Naravno da to ne možeš raditi zatvorenih očiju kao kod drugih meditacija, jer ćeš se sudariti s drvom, ha ha ha. U svakom slučaju, boravak u prirodi mi je najdraži. To je uvijek nadahnjujuće.«

Osim za meditaciju, priroda ga nadahnjuje za skladanje. »Priroda je najveći svjetski umjetnik«, tvrdi. »Prekrasan krajolik i priroda – to stalno koristim kao metaforu za svoju glazbu. Napisao sam skladbu ‘Birds of Prey’, jer jastrebovi su svake godine u rano proljeće dolazili u područje u kojem sam stanovao. Uvijek su bila dva, letjeli su okolo, a do ljeta su bila tri. Naime, imali su ptića kojeg su uvježbavali. U tom glazbenom djelu drveni puhači simboliziraju ptice koje lebde zrakom, a ostatak benda svira neku vrstu užurbane, atmosferične glazbe koja označava Zemlju i ono što se događa oko nas, ponekad čak i ono što ne vidimo, puno aktivnosti na terenu.

Obrade poznatih pjesama

Neumeister je nedavno snimio materijal za novi album koji će uskoro objaviti. Zajedno s pijanistom Garyjem Versaceom, kontrabasistom Drewom Gressom i bubnjarom Tomom Raineyjem snimio je obrade pop i rock skladbi. U nekoliko izvedbi dodao je troje saksofonista: Ingrid Laubrock, Caroline Davis i Billyja Drewsa. »Cilj je bio svirati obrade«, govori. »Tražio sam pjesme za koje sam mislio da mi odgovaraju i rezoniraju sa mnom. Album će se zvati ‘Covers’. Na naš način obrađujemo rock pjesme, uglavnom iz moje mladosti, tako da imamo tri skladbe Beatlesa, dvije Led Zeppelina i nešto s jedne od novih ploča Taylor Swift. To je tako za sada, a možda ćemo, ako projekt uspije, snimiti još jedan album. Nastavljamo s obradama, kao što je uglavnom na mojih zadnjih pet ili šest ploča. Snimio sam jednu s Ellingtonovim suitama. Iako se većina mog rada odnosi na skladanje originalne glazbe i njezinu prezentaciju, publika sjajno reagira na način na koji sviram melodije koje prepoznaju. Volim ih svirati. Ovo mi je prilika da sviram melodije koje publika prepoznaje, ali mi ih sviramo stvarno na naš način. Svi će ih prepoznati, barem neke od njih, ha ha ha, ali to je definitivno napravljeno kroz Neumeisterovu prizmu i bend s Raineyjem, Gressom i Versaceom. Puno smo svirali zajedno tako da je kemija na neki način slična kemiji koju sam imao s Jay Clayton, svirka je onakva kakva je bila s njom. I mi također s vremena na vrijeme imamo odličnu kemiju.«

Hrpa novca

Među skladbama što su ih snimili za novi album nema niti jedne iz repertoara sastava »Greateful Dead«, iako bismo to mogli očekivati jer je Jerry Garcia njegov prijatelj i kolega. »Sa sastavom Reconstruction zajedno smo svirali skladbu ‘Dear Prudence’ koja me zgrabila prvi put kad sam je slušao«, prisjeća se. »Ta je pjesma bila veliki hit skoro svakog našeg nastupa. Taj je bend zapravo bio zabavniji. Za mene je Jerry Garcia bio samo još jedan gitarist. Znao sam da je u bendu ‘Grateful Dead’, ali nisam znao za važnost tog sastava. Ponekad sam ga slušao, ali za mene to nije bilo nešto posebno. Bio sam jazz tip. U tom bendu jazz svirači puhačkih glazbala bili smo samo saksofonist Ron Stallings i ja. Ron me nazvao i rekao da osnivaju bend s Jerryjem Garciom, Merleom Saundersom, Johnom Cahnom i Gaylordom Birchom. Pitao me jesam li zainteresiran i, naravno, pristao sam. Rekao bih to bilo kome tko mi nudi nastup. Rekao je da je to nastup za honorar od prodaje ulaznica. Ako nitko ne dođe, nećemo zaraditi ništa. Kao jazz glazbeniku, nastup sa zaradom od prodaje ulaznica za mene je značio da nema novca, ali ipak ćemo svirati glazbu i vidjet ćemo što će biti. Odlučili smo jednom probati i razmisliti, možda dvaput. Prvi put smo svirali u Keystone Berkeleyju; kad sam ušao kroz vrata vidio sam da su ljudi bili natiskani od zida do zida, rame uz rame, čak nisu sjedili, ali ipak u mojim mislima to je i dalje bio samo nastup za zaradu od prodaje ulaznica, tako da sam i dalje mislio da neće biti novca. Nastup je bio odličan. Svaki koncert koji smo svirali bio je sjajan. Bio je to jam bend. Svirali smo jazz, svirali smo rock, svirali smo Jerryjevu glazbu, svirali smo Merleovu glazbu, svirali smo moju glazbu. Bila je to sjajna mješavina. Publika je voljela sve što smo radili, svaki put im se svidjelo, ali zapravo to je bilo zato što je Jerry bio tamo. Mogli smo činiti što god smo htjeli jer je Jerry bio s nama. Bio je karizmatičan kao glazbenik, ali ne i kao osoba. Bio je jako sramežljiv, ali i pravedan. Svi u bendu bili smo ravnopravni, zarađivali smo jednak novac i mogli smo donositi svoju glazbu. Imali smo jednak pristup glazbi. Basist John Cahn osmislio bi set listu, a i ja sam osmišljavao setove. To je bilo 1978. i 1979. godine. Nakon prvog koncerta menadžer benda dao mi je honorar. Bila je to hrpa novca s novčanicom od sto dolara. Nikad prije nisam toliko zaradio pa sam se vratio k njemu i rekao da mislim da je pogriješio, da mi je dao novac za cijeli bend. Rekao je: »Ne ne, to je tvoje. Nisam mogao vjerovati, ali tako je bilo.«

Način sviranja

Osebujan je Neumeisterov način sviranja standarda ili obrada, ali ono što je u ovom sastavu uobičajeno formacija je s klaviristom, bubnjarem i basistom, upravo suprotno od suradnje s Jay Clayton. Naime u triju s njom neobična je i rijetka kombinacija s klavirstom, trombonistom i vokalisticom. To podsjeća na trio s Bobom Brookmeyerom, Jimom Hallom i Jimmyjem Giuffreom, jer ne postoji još neka takva vrsta suradnje sa sviračima trombona. »Za mene je svaka formacija legitimna«, tvrdi. »Više se radi o osobnostima i muzikalnosti glazbenika. Trio s Fritzom Pauerom i Jay Clayton nastao je jer smo svirali u različitim situacijama. S Jay Clayton svirao sam i u duu, ali i u kombinaciji s puno različitih instrumenatalista, čak i bubnjarima i udaraljkašima. Za mene suradnja može biti s bilo kime. To je bio organski trio s Jay i Fritzom. Na nekima od naših koncerata Fritz Pauer je bio vođa, na nekima Jay Clayton, a na nekima ja. Na neki sam način, osim trombonist, bio i producent i organizator. Fritz je bio i skladatelj pa bi uvijek skladao novu glazbu za sljedeći koncert. Jay je imala prilično veliku pjesmaricu svoje glazbe plus standarde koje je pjevala pa smo odatle također birali.«

Najbolje pjevačice

To nije jedina Neumeisterova suradnja s pjevači(ca)ma. Jednu od važnih suradnji ostvario je sa Sarah Vaughan. »U triju s Jay Clayton imali smo grupnu interakciju od samog početka, a surađujući sa Sarah Vaughan bio sam samo član pratećeg benda, tako da nisam imao interakciju s njom, osim što sam stvarno obraćao pozornost na nju i svirku«, objašnjava. »Svirao sam u kućnom bendu u Circle Star Theatreu u San Franciscu. Kao kućni bend svirali smo s puno različitih sjajnih pjevača: Frankom Sinatrom, Sarah, Ellom Fitzgerald, i tako dalje, i tako dalje. Svaki je pjevač nastupao tjedan dana pa sam imao priliku upoznati se s njihovim pristupom. Slušao sam Sarah Vaughan svaku večer, tjedan dana, dva puta godišnje. Zadivila me jer niti jedne večeri nije pjevala na isti način, nije pjevala iste fraze. Čak i ako je pjevala istu pjesmu, to je bilo na drugačiji način. Puno drugih pjevača svaki put manje-više pjeva na isti način, čak i kada takozvano improviziraju. Svirati s njom bilo je kao da sam u školi. Ona je i izvrsna pijanistica. Ponekad je svirala klavir, kao i Aretha Franklin. Kad kažem da sam bio u školi, Sarah je bila moja učiteljica. Od nje sam učio o fraziranju. Toliko sam toga ukrao od Sarah Vaughan, ne možeš zamisliti. Kad sviram nježno mnogi mi govore, među njima posebice drugi pjevači, da sviram trombon kao da pjevač pjeva. Mogu oponašati pjevače. Veliki dio toga dolazi od Sarah Vaughan, ali ne samo od nje. Moja druga omiljena pjevačica, vezano uz fraziranje, bila je Nancy Willson. Jednostavno sam volio njezino fraziranje koje je potpuno drugačije. Od nje sam puno naučio. Puno toga dolazi i od Dinah Washington. Naravno ni Frank Sinatra nije bio loš, ali to je bilo malo drugačije. Za mene je važan aspekt cijelog mog života bio taj što sam uvijek obraćao pažnju i učio. Bio sam tamo da zaradim nekoliko dolara i naučim svirati te da sviram odličnu glazbu. Kroz te suradnje naučio sam puno o tome kako aranžirati za pjevače. Dok sam svirao s pjevačima, moj fokus bio je više na fraziranju, a u pogledu aranžmana usredotočio sam se na jednostavnost i osmišljavanje načina kako podržati pjevača tako da ne bude opterećen. To je bilo zbog jednostavnosti aranžmana i transparentnosti, što sam učio od aranžera koji su pisali za te pjevače. To su, naravno, bili najbolji aranžeri na svijetu jer su pisali za najbolje pjevače na svijetu.«

Različite glazbene formacije

Neumeister je svirao u različitim glazbenim formacijama, ali jedna od njih je posebna – Ed Neumeister solo. Naime, za razliku od klavirista ili gitarista, trombonistima je puno teže odsvirati cijeli koncert solo i zadržati pažnju publike. »Teško je, ali nisam bio prvi«, govori. »George Lewis je snimio ploču svirajući solo trombon, još u 1980-ima, a i Albert Mangelsdorf je snimio nekoliko ploča svirajući solo. Obojica su bili moji junaci, vrlo utjecajni. Kada sam počeo više svirati kao solist i putovati, uglavnom Europom, ali zapravo svijetom, uvijek sam stavljao solo djela na svoje koncerte, barem jedno u setu. Tako sam sve više i više svirao solo. Uživam to raditi i radim to s vremena na vrijeme. Prvi put sam cijeli solo koncert odsvirao 1992. u Linzu u Austriji. Odsvirao sam dva seta solo. Usred prve skladbe gledao sam publiku misleći da to nisam trebao učiniti. Svirao sam misleći da oni to mrze i pitao se što ću raditi ostatak večeri. Mislio sam da će to biti užasna večer. Ali kad sam završio prvu skladbu i publika je počela pljeskati, pokazavši mi svoju zahvalnost, shvatio sam da je to cool. Nemam previše solo koncerata, ali napravio sam ih nekoliko tijekom godina, uključujući tu ploču na koju je uvrštena snimka solo koncerta koji sam održao u Shapeshifter Labu u Brooklynu.«

Najvažniji skladatelji

Neumeister je govorio o suradnjama koje su zapravo bile njegova jazz škola. Primjerice mnogi jazz glazbenici u tom kontekstu spominju Dizzyja Gillespiea s kojim je i on svirao. »Gillespie je puno pričao o Theloniousu Monku«, objašnjava. »Naime, važno je bilo njegovo obrazovanje i njegovo djelovanje u prosvjetiteljskom smislu, što je uključivalo i vraćanje u prošlost. Nismo više bili djeca, nego glazbenici koji su se okupljali oko njega i slušali ga. Često je govorio o Monku, o glazbenim detaljima i tome kako su razmišljali tih dana, a ponekad i o Bachu. Nije tako bilo samo s Dizzyjem, nego i s drugim glazbenicima s kojima sam odlazio na turneje. Bio sam godinama na turnejama s Duke Ellington Orchestrom, kao i s Mel Lewis Bandom i Gerry Mulligan Concert Jazz Bandom. Često bismo svirali na festivalima diljem svijeta, najviše u Europi, ali i u Japanu. Nakon festivalskih koncerata glazbenici su se družili u hotelskim barovima. U to doba bio sam prijatelj sa Cedarom Waltonom. Svirali smo zajedno s Bobbyjem Hutchersonom s kojim sam snimio dvije ploče koje je Cedar aranžirao. Družio sam se s Tonyjem Williamsom, jednom sam svirao s njim. Prigodom druženja s Waltonom, Hutchersonom i Williamsom uvijek smo razgovarali o klasičnoj glazbi, o Ravelu, Debussyju i Stravinskom. Bilo je vrlo zanimljivo to što su svi veliki jazzisti proučavali suvremenu klasičnu glazbu 20. stoljeća. To je važno, pogotovo za studente. Želimo li našu glazbu dovesti u budućnost, moramo proučiti povijest.«

Treća struja

Zapravo Neumeister djeluje i na području glazbe treće struje. »Na neki način«, kaže. »Ponekad se moja glazba za jazz orkestar može nazvati glazbom treće struje. Poznati producent Michael Cascuna čuo je jedan od mojih većih ansambala i rekao da sam dao velik doprinos glazbi treće struje. Vrijeme kada se pojavila glazba treće struje, u kasnim 1950-ima i ranim 1960-ima, bilo je prerano za njezin uspjeh, ali u današnje vrijeme prostor između jazza i klasike, suvremenog i drevnog, postaje sve siviji, sve je tečnije. Gotovo svi jazz glazbenici sada proučavaju suvremenu klasiku, što god to značilo, i klasičnu improvizaciju, i donose to, inkorporiraju u svoju glazbu, a puno klasičnih glazbenika u skladanje i izvođenje unose, ne nužno swing jazz, već neke jazz koncepte.«

Radio je to i veliki Duke Ellington. Zapravo posve je logično da se Neumeister zakačio i za njegovu glazbu i te utjecaje inkorporirao u svoje stvaralaštvo. »On je jedan od najvažnijih, posebice za američku glazbu, bilo kojeg stila: klasične, pop ili jazz glazbe«, rekao je. »Napisao je tisuće djela, a ne znamo koliko zajedno s Billyjem Strayhornom. Ellington i Strayhorn zajedno, rekao bih, najvažniji su skladatelji u povijesti američke glazbe. Nadmašili su sve na području pop glazbe, klasične glazbe i jazza. Ionako mu se nije sviđao izraz jazz. On zapravo nije o tome razmišljao na taj način. Za njega je to bila samo glazba. Rekao je da postoje samo dvije vrste glazbe: dobra glazba i ona druga.«