Uskoro će se navršiti 60 godina otkako je preminuo Jean Cocteau, jedna od najzanimljivijih i najintrigantnijih ličnosti francuske, ali i svekolike svjetske kulturne scene koja je svojim svestranim i raznorodnim djelo(vanje)m obilježila našu epohu.

To je bio čovjek brojnih talenata; pisao je pjesme, romane, eseje, bavio se glazbom, slikarstvom (uključujući keramiku, tapiserije i goblene) i pantomimom, ostavio je značajan trag u kazalištu, baletu i na filmu, dizajnirao je nakit, jednom riječju sve ga je interesiralo i u svemu čega bi se prihvatio, »dotaknut božanskom rukom«, polučio je značajne rezultate da bi na koncu za sobom ostavio monumentalan opus kojim je zadivio svijet.

Dio njegove stvaralačke ostavštine danas se čuva u Parizu: njegov bivši stan (Rue de Montpensier 36) pretvoren je 2010. u muzej, a književno nasljeđe pohranjeno je u Bibliotheque historique de la ville de Paris i tu se čuvaju ne samo njegovi rukopisi, već i obimna korespondencija, fotografije i dobar dio osobne knjižnice koja je značajna, jer se u njoj nalaze raritetna izdanja nadrealista, dadaista, futurista, kubista, ali i drugih autora.

Nakon Cocteauove smrti osnovana je fondacija koja nosi njegovo ime (zastupa je Pierre Berge), vlasnik je svih autorskih prava i brine o izdanjima ne samo Cocteauovih djela, već i prati nove knjige i studije koje se o njemu objavljuju diljem svijeta. Na sveučilištu Paul Valery u Montpellieru nalazi se studijska knjižnica posvećena obradi i proučavanju lika i djela ovog svestranog umjetnika »zarobljenog ljepotom i zaraženog slobodom«.

Osebujan i neobičan

A tko je usvari bio Jean Cocteau možda najbolje oslikava izjava njegovog velikog štovatelja, nedavno preminulog velikana njemačke književnosti Hansa Magnusa Enzensbergera: »Ovaj čovjek je imao toliko puno talenata da su ga skoro ugušili. Njegova posthumna slava nikada se nije oporavila od tih nevjerojatnih uspjeha. Istakao se pjesmama, kazališnim komadima, romanima, bajkama i basnama, filmovima, grafikama, novinarstvom, slikama i intrigama.

Važio je i za čudo od djeteta. Manijakalnom produktivnošću tražio je spas i time prevladavao promašaje, neuspjehe i nagle preokrete. Wystan Hugh Auden je 1950. o njemu rekao da za smještaj njegovih sabranih djela nisu dovoljne police, već cijelo skladište.

Desetljećima je bio ovisan o opijumu; flertovao je s katoličanstvom, ali je bio i biseksualan. Svoje je afere s mladićima preuveličavao što je za ono vrijeme bila prilično neuobičajena stvar. Uostalom, on je u svemu bio osebujan i neobičan.«

Bez ostatka i do kraja se predavao čarima života, ali jednako tako, pa i više književnosti i uopće umjetničkom stvaralaštvu. Mnogi su ga u Francuskoj i diljem svijeta obožavali, plijenio ih je svojim šarmom i kozerijom; istodobno je bio dendi i boem, a gotovo svako od njegovih djela, posebice kazališnih, izazivalo je burne afere i skandaliziralo javnost. Smatrali su ga ekscentričnim, a on je, čini se neopisivo uživao provocirati (malo)građanski moral i sredinu.

Ali, jednako tako, mnogi ga nisu podnosili; tvrdili su kako u njegovim djelima nema ničeg originalnog, autentičnog i vrijednog, da je običan pozer i šarlatan željan pozornosti i slave.

Međutim, ove godine se navršava 60. obljetnica njegove smrti, a njegovo djelo, lucidno, inteligentno, iskričavo i intrigantno i dalje živi, ništa nije izgubilo na svojoj aktualnosti, dapače, u brojnim studijama o bilo kojem aspektu njegova stvaralaštva otkrivaju se novi duhovni horizonti i tek danas se shvaća o kakvom se to »genijalnom šarlatanu« radilo.

Posvećenik umjetnosti

Naprosto, bio je posvećenik umjetnosti. Jean (Maurice Eugen Clement) Cocteau rođen je 5. srpnja 1889. u Maisons-Laffiteu u bogatoj buržujskoj obitelji; otac Georges Alfred bio je poznati pravnik i veliki zaljubljenik u slikarstvo (slikar amater), a majka Maria Lecomte potjecala je iz porodice koja je generacijama imala značajnu ulogu u francuskoj diplomaciji.

Kada je otac izvršio samoubojstvo (1898.) to je Jeana strašno pogodilo i još više zbližilo sa starijom sestrom Marthom i bratom Paulom i ta je bliskost trajala cijelog života.

Školovao se na elitnom Lycee Condorcet, ali iako mu je učenje išlo lako (posebice klasični jezici), nastava ga nije privlačila i nakon što dva puta nije uspio položiti maturu, izbacili su ga iz škole. Ustvari, više se radilo o osveti pofesora koje je svojim vragolijama i vratolomijama inteligentno ismijavao i s prezirom p(r)okazivao njihovo licemjerje.

Jedina konstanta koja ga je privlačila bila je literatura, odnosno umjetnost u širem smislu, a kada je čuveni francuski glumac Edouard de Max pročitao Jeanove pjesme, fasciniran njegovim stilom, iako se radilo o dječaku, priredio je u pariškom teatru Femina recital njegove poezije koja je oduševila javnost.

Zahvaljujući ugledu obitelji i širokoj mreži poznanstava rano je došao u dodir s najistaknutijim piscima i glumcima svoga doba (Marcel Proust, Edmond Rostand, Catulle Mendes…), što je nesumnjivo utjecalo na njegove interese i sklonosti. Prvu zbirku poezije »Aladinova lampa« (»Le Lampe d’Aladin«) izdao je 1909. inspiriran bajkama iz »1001 noći«, da bi ga pariški boemski krugovi zadivljeni ekstravagantnošću njegovih stihova prozvali La prince Frivol, a pod istim nazivom Cocteau je izdao i svoju drugu pjesničku zbirku.

Ubrzo je (1912.) uslijedila nova knjiga »Sofoklova igra« (»La danse de Sophocle«), tako da ga je Edith Wharton opisala kao čovjeka za kojeg je »svaki stih nalik izlasku sunca, a svaki zalazak sunca otvara mu čarobne prostore mašte«.

To je bilo i vrijeme kada je imao i svoju prvu »nezaboravnu romansu« sa studenticom konzervatorija Christian Manzini (kasnije poznatom glazbenicom i skladateljicom) da bi nakon toga otkrio da ga ustvari privlače muškarci i ubrzo je otvoreno priznao svoje homoseksualne sklonosti i nije ga bilo briga što drugi o tome misle.

Naravno, javnost ga je, posebice ona rimokatolička, žestoko napadala, ali im je u svom stilu, duhovito i ironično replicirao i time razbijao homofobne predrasude i na svoju stranu, inteligentnim istupima »privlačio« znatan dio francuske, posebice pariške publike koja je nakon toga s više razumijevanja gledala na sve te, za većinu »skaredne i bolesne fenomene«.

Balet »Parada«

Nakon što je upoznao velikog ruskog impresarija Sergeja Djagiljeva i njegove čuvene ruske baletane na čelu s Vaclavom Nižinskim i Tamarom Karsavinom, zainteresirao se i za tu vrstu umjetnosti i zadivljen scenografijama i slikama Leona Baksta počeo je pisati glazbena libreta, stvarati kostime, da bi 1912. osmislio balet »Plavi Bog« (»Le Dieu bleu«), za koji je glazbu napisao Reynaldo Hahn.

Istodobno, odrekao se svih svojih ranijih pjesničkih ostvarenja i približio se kubističkoj i futurističkoj avangardi. Tijekom 1917., inspiriran djelom Guillaumea Apollinairea, na glazbu Erika Satiea i kostimografiju Pabla Picassa osmislio je balet »Parada« čime je ustvari oformio nadrealistički predložak kojim je Andreu Bretonu i Philippeu Soupaultu »pomogao« u oblikovanju novog umjetničkog pravca i koji su nazvali surrealizam.

Početkom Prvog svjetskog rata Cocteau se povukao na obiteljsko imanje i tada je nastala jedna od najzačudnijih knjiga »Potomak« (»Le Potomak«), objavljena tek 1918., s neobičnim tekstovima i maestralnim, često grotesknim ilustracijama.

Interesantno je napomenuti da je ovo djelo zapravo konačnu verziju dobilo pod utjecajem slavnog kompozitora Igora Stravinskog.

Ubrzo se Cocteau prijavio kao dragovoljac u vojsku, ali ga je vojna komisija proglasila nesposobnim tako da se priključio civilnoj službi, sanitetu, kao ispomoć u prijevozu ranjenika s bojišnice. Ali odlučio je pod svaku se cijenu priključiti vojnim postrojbama i ilegalno se pridružio izviđačkoj četi s kojom je sudjelovao u borbenim akcijama.

Kada su ga otkrili nisu ga kaznili, već su prebacili u propagandni odjel gdje je upoznao čuvenog vojnog pilota Rolanda Garossa s kojim je razvio prijateljstvo i s njim letio iznad neprijateljskih rovova, sudjelovao u napadima na njemačke zrakoplove i vojnike, a pritom su izvodili luđačke akrobacije koje su Cocteaua oduševljavale.

Tijekom rata, koji je na njega ostavio neizbrisiv trag, Cocteau se uglavnom bavio pisanjem, a kada je postao urednik lista Riječi (Le Mots) upoznao je Pabla Picassa s kojim je razvio iskreno i dugotrajno prijateljstvo; čak mu je i posvetio zbirku stihova »Oda za Picassa« (»Ode a Picasso«, 1919.).

U to se vrijeme družio i s drugim velikim slikarom Amadeom Modiglianijem, a nakon demobilizacije vratio se u Pariz i nastavio sa svojim stvaralačkim eksperimentima, uostalom, od njih nije odustajao ni tijekom rata; 1917. s Picassom i Djagiljevim je otišao u Rim gdje su na scenu postavili balet »Parade« koji se pretvorio u pravi skandal; čak i u ratnim vremenima prepunim kojekakvih čuda, inscenacija koju su postavili, prepunu ekscesa i opskurnosti, pa i opscenosti bila je previše.

Publika to jednostavno nije mogla, niti željela, zgrožena ratnim stradanjima prihvatiti.

Kazalište i glazba

Napisao je i roman o ratu »Thomas lažov« (»Thomas l’Imposteur«, 1926.), a u isto vrijeme se intenzivno počeo družiti s Andreom Gideom, M. Proustom i Mauriceom Barresom. U ljeto 1924. u pariškom teatru La Cigale izvedena je Cocteauova adaptacija »Romea i Julije« (kostimi i kulise Jean Hug) čime je i dalje nastavio provocirati kulturnu javnost.

Zapravo, to je bio samo nastavak šaljive igre »Vol na krovu« (»Le boeuf sur le foit«) postavljene 1920. u maestralnoj izvedbi braće Fratellini (glazba Darius Milhaud i dekor Raoul Dufy).

Potom su uslijedili (1924.) »Vjerenici s Eiffelova tornja« (»Les maries de la tour Eiffel«), a svoje poimanje glazbe Cocteau je iskazao pišući manifest »Pijetao i harlekin« (»Le coq et l’arlequin«) u kojem se oštro, kritički obrušio na vagnerijansku i debisijevsku glazbenu tradiciju čime je protiv sebe izazvao i gnjev A. Gidea.

Ali u pozadini je stajao i stari sukob između dvojice

velikana francuske kulture; naime Cocteau mu je »preoteo« ljubavnika (Marca Allegreta) i Gide je jedva dočekao prigodu da mu se osveti, napisavši u kritici kako o glazbi ne može pisati onaj koji priznaje da o »harmoniji i melodiji« ne zna ništa i koji se pravi da razumije ono o čemu nema pojma.

Ali Cocteau se tu nije zaustavio; kako bi na djelu pokazao što je »prava glazba«, za operu-oratorij »Kralj Edip« (»Edipus rex«) Igora Stravinskog napisao je maestralan libreto, a premijera je bila izvedena u teatru Sarah Bernhardt 1927. u Parizu.

Naravno, uslijedio je novi skandal, publika je bila šokirana, ali sve više je bilo onih koji su s oduševljenjem govorili i pisali o avangardnom pristupu tradicionalnim temama koje navlačeći novo ruho šalju, na suvremen način, poruke koje publika bolje i lakše razumije.

Tijekom 1918. Max Jacob je Cocteaua upoznao s mladim pjesnikom, »čudom od djeteta«, Raymondom Radiguetom (1903. – 1923.) i ubrzo su postali ljubavnici; Jean je bio oduševljen genijalnim talentom svog novog prijatelja i protežea kojem je kasnije i posvetio djelo »(Po)teškoće bitka« (»La Difficulte d’etre«) u kojem je s divljenjem pisao o knjizi svog štićenika »Đavo u tijelu« (»Le Diable au Corps«) koja govori o ljubavi šesnaestogodišnjeg mladića s udanom ženom i koja je autora preko noći učinila slavnim.

Dramsko stvaralaštvo

Kasnije je Cocteau imao brojne veze s muškarcima: Jean Bourgoint, Jean Desbordes, Marcel Khil, Edouard Dermit (kojeg je usvojio), slavni glumac Jean Marais, a ljubovao je i sa slavnim boksačem Panama Al Brownom, čak mu je bio i menadžer u razdoblju 1935. – 1939., ali odnos s Radiguetom bio mu je, čini se najdublji i najvažniji.

A nakon što je Radiguet preminuo, brojni su prijatelji optuživali Cocteaua što ga je napustio u najtežim danim očajanja i ovisnosti o opijumu (kojem je i sam Jean bio sklon) tako da nije nazočio njegovoj sahrani; otišao je s ruskim baletom u Monte Carlo »zgrožen užasnim reakcijama«. Ali to mu ipak nije smetalo da se upusti u »romantični izlet« s Louisom Laloyem, upraviteljem opere u Monte Carlu.

Kako sam već napisao: i sam je Cocteau godinama bio ovisan o opijumu, a o tom uživanju u opijatima, ali i teškim depresijama napisao je 1930. knjigu »Opijum, dnevnik detoksikacije« (uz vlastite ilustracije), jedno od najupečatljivijih literarnih svjedočanstava 20. stoljeća.

Tijekom 1927. policija je upala u njegov stan i pronašla veću količinu droge; bio je optužen i našao se na sudu, a samo zahvaljujući očevim utjecajnim prijateljima spasio se dugotrajne zatvorske kazne.

Svoje svakako najpoznatije djelo »Neposlušna djeca« (»Les enfants terribles«, 1929.) napisao je tijekom jednog od pokušaja odvikavanja od droge, a kao predložak za pisanje poslužio mu je život bračnog para Bourgoin i njihove djece i problema s kojima su se nosili.

To je ujedno bilo i vrijeme čestih Cocteauovih stvaralačkih kriza, a jedna ga je potakla da se približi izvorima kršćanstva, pokušaju katarze i duhovnog preobražaja na temeljima katoličanstva što ga je povezalo s Paulom Claudelom, Jacquesom Maritaineom i Francoisom Mauriacom, istaknutim zagovornicima velike katoličke »duhovne obnove«.

Iako je pokazao široke interese za gotovo sve forme umjetničkog stvaranja, pisanje romana je nekako ostajalo po strani, ali kada je objavio »Stranputicu« (»Le grand ecart«, 1923.) pokazalo se da je i u tom žanru nenadmašan.

I na planu dramskog stvaralaštva toga doba ostvario je velike uspjehe: napisao je 1928. »Antigonu«, doradio »Kralja Edipa«, ali godinu prije počeo je pisati svog slavnog »Orfeja« (»Orphee«), fasciniran ovim mitskim junakom i temom koja ga je cjeloživotno opsjedala.

Dok je Christian Berard u Comedie Francaise postavljao Cocteauov »Glas čovjeka« (»La voix humaine«, 1930.) slavni se pisac počeo baviti i filmom; s Luisom Bunuelom snimio je »Pjesnikovu krv« (»Le sang d’un poete«, 1930.), ali jednako tako nije mogao odoljeti ni slikarstvu, intenzivno je crtao, stvarao grafike i otvarao izložbe.

Labilnost političkih stavova

Na kazališnim daskama veliki je uspjeh 1934. polučila »Paklena mašina« (»La Machine infernale«), a iste godine je objavio i svoje slavne »Eseje posredne kritike« (»L’essai de critique indirecte«) potaknute izložbom Giorgija de Chirica. U tom je razdoblju nastalo djelo »Strašni roditelji« (»Les parents terribles«, 1937.) kojim je iznova skandalizirao parišku javnost, ali kako je to već bilo vrijeme pred Drugi svjetski rat, polemike su ubrzo prestale.

Veliki uspjeh imala je Cocteauova kratka dramska igra »Ravnodušni ljepotan« (»Le bel indifferente«) koju je napisao za slavnu šansonjerku Edith Piaf s kojom je bio u prisnoj prijateljskoj vezi, a po istom djelu napisao je scenarij za prvi igrani film kasnije čuvenog redatelja Jacquesa Demyja. Koliko je bio blizak s Edith Piaf govori činjenica da je 10. listopada 1963. doznavši za njezinu smrt sav potresen doživio infarkt i drugi dan i sam preminuo.

Uoči rata Cocteau je imao ljubavnu vezu s kneginjom Nathali Paley, morganatskom kćerkom ruskog Velikog kneza, poznatom glumicom i modelom, ali nakon što je ostala trudna, kao ovisnica o opijumu uplašila se mogućih pogubnih posljedica na plod i pobacila je dijete tvrdeći da ga je izgubila prirodnim putem što je na koncu i dovelo do raskida veze.

Tada se upoznao sa slavnim slikarom Marcelom Duchampom koji je imao i znatan utjecaj na njegov kasniji slikarski razvoj. U tom razdoblju je s M. Khilom obišao svijet (1936.) i to u stilu Julesa Vernea za osamdeset dana i nakon toga je objavio knjigu »Mon premier voyage (Tour du monde en 80 jours)«.

Claude Arnaud, pisac velike biografije o Cocteauu (više od 1.000 stranica) pokušao je objasniti labilnost njegovih političkih stavova, ne ih i opravdati, ali na temelju činjenica pokazati njegovu nezainteresiranost pa i političku nepismenost.

Između ostalog je napisao: »Rastao je u okruženju krupne buržoazije kojoj je tradicija otpora bila strana. Uvijek je znao kako se postaviti prema vlastima da bi sačuvao svoj prestiž i privilegije; privatno su i ljevica i desnica mogli biti predmet podsmijeha, ali nikada javno…

Dobro je prošao u razdoblju 1940. – 1945. kada je Francuska bila pod njemačkom okupacijom. Nesmetano je mogao objavljivati i praviti filmove. To su mu kasnije predbacivali, ali nisu mogli dokazati da se politički angažirao.

Nikada nije primio novac od Nijemaca, a izbjegavao je sve pozive da posjeti Reich. Oduševljavao se monumentalnim kičem nacističkog kipara Arna Brekera (s kojim se oduševljavao Hitler), a kasnije mu je i odao priznanje, jer je zaštitio Picassa i druge umjetnike u Parizu.«

Optužbe za kolaboraciju s nacistima

U samom početku njemačke okupacije Cocteau je pisao za kolaborantski tjednik Le Gerbe (utemeljio ga je njegov prijatelj pisac Alphonse de Chateubriant), ali istodobno je u svom dnevniku pisao pacifističke tekstove u želji da ostavi trag što stvarno misli o ratu.

I uistinu, još od 1920. aktivno je zagovarao antiratne stavove. Istina, 1942. oduševljeno je pozdravio Brekerovu izložbu u Parizu, divio se Leni Riefensthal, koju je poslije rata javno branio smatrajući da je njezin umjetnički talent veći od političkog grijeha; sudjelovao je u seansama oko okruglog stola u pariškom hotelu Georges V na kojem se okupljala njemačka, ali i dio francuske intelektualne elite (Ernst Jünger, Paul Morand, Gaston Galliamard, Henri de Montherland…), a istodobno se javno pojavljivao i družio s modnom ikonom, Coco Chanel, u to vrijeme prokazanom zbog suradnje s nacistima.

Nije se libio iskazati divljenje Hitleru, uostalom kao što je to učinio i nakon rata hvaleći Staljina kao najvećeg političara naše epohe. Jednostavno, kako je bio svestrano talentiran, čini se da je bio talentiran i za velike promašaje.

U to je doba ljubovao s Mauriceom Sahsom, psihopatskim lopovom i hohštaplerom koji je Gestapou potkazivao radnike na prinudnom radu.

Svršetkom rata, zahvaljujući Paulu Eluardu i Louisu Aragonu koji su ga pred Nacionalnom komisijom (o)branili od optužbi za kolaboraciju s nacistima, bio je oslobođen, ali sumnje u nedolično ponašanje ipak su ga trajno obilježile.

Međutim, Cocteau sve te sumnje i optužbe nije uzimao ozbiljno, u svom dnevniku je ironično zabilježio: »Ah, da, zaboravio sam spomenuti svoje političko pročišćenje…za pet minuta su me oslobodili, a ja sam dostojanstveno, s ljiljanom u ruci prošao kraj okupljene gomile.«

Zajedno s fotografom Pierreom Jahanom 1946. objavio je knjigu »Smrt i spomenici« (»La mort et les statues«) za koju je napisao pjesme, a radilo se o tajno snimljenim brončanim skulpturama (uoči njihove demontaže) koje je Petaineov režim u Vichyju srušio 1941. i pretopio za potrebe proizvodnje njemačkog naoružanja.

Antologijski filmovi

Posljednje godine života Cocteau je posvetio dovršetku romana »Pupčana vrpca« (»Le Cordon ombilical«, 1962.); poeziji »Requiem«, 1962. i kasnije popularnoj zbirci »Polumrak« (»Claire-Obscur«, 1954.), kao i dramama od kojih treba izdvojiti »Dvoglavi orao« (»L’Aigle a Deux tetes«, 1946.) koja je kasnije bila prenesena na filmsko platno.

Napisao je i niz esejističkih djela: »Modigliani« (1951.), »Jean Marais« (1951.), »Živi Gide«, (»Gide vivant«, 1952.) i dvotomnu »Poesie Critique« (1950./60.), da bi tek dugo nakon njegove smrti, u čuvenoj Gallimardovoj ediciji Pleiade bila objavljena njegova sabrana pjesnička djela »Oeuvres poetiques Completes« (1999.).

Ali ipak, u poslijeratnom razdoblju najviše vremena je posvećivao filmu; sa svoja dva ostvarenja upisao se u antologiju filmske umjetnosti. To su »Ljepotica i zvijer« (»Belle et la Bete«, 1948.) i »Orfej« (1949.), a istakao se i suradnjom s velikanima kao što su bili Charlie Chaplin i Rene Claire koji je za njega predstavljao najveće i najpoetskije ime u povijesti filma.

Claireovi »Krovovi Pariza« i Bunuelov »Andaluzijski pas«, po njemu su bili nenadmašni, nedostižne paradigme filmske umjetnosti.

Tijekom 1960., uz pomoć Francoisa Truffauta snimio je film »Le Testament a Orphee« pri čemu su mu pomagali Picasso, čuveni španjolski matador Luis Miguel Dominguin, a Yul Brynner je financijski pomogao snimanje.

A na pitanje zašto ga mit o Orfeju toliko privlači, Cocteau je u svom stilu lakonski odgovorio: »Jer, to je mit o besmrtnosti, čovjek je spašen, a smrt umire«.

Za zasluge u filmskoj umjetnosti festival u Cannesu mu je 1954. povjerio predsjedanje žirijem, a kasnije je bio i proglašen počasnim predsjednikom cijele smotre.

Zajedno s Jean-Paulom Sartreom i Andreom Bretonom potpisao je 1948. peticiju u kojoj su zamolili francuskog predsjednika da pomiluje dugotrajne zatvorske kazne Jeana Geneta, velikog pisca, ali ništa manje kriminalca; velikog pobornika slobode, ali i čovjeka koji je tu slobodu na najbestidniji način zlorabio i prostituirao.

Kasnije se priključio Albertu Camusu u borbi za zaštitu prava slobode govora i prigovora savjesti, inzistirajući na osudi sve jačih homofobnih istupa u francuskoj javnosti.

U to vrijeme posjetio je SAD i nakon toga objavio »Pismo Amerikancima« (»Lettre aux Americains«, 1949.), zapravo knjigu sjajnih eseja punu simpatija, ali i kritika na račun »američkog načina« života.

Likovni radovi

Njegovi likovni radovi su do danas ostali manje poznati, ali po sudu brojnih kritičara značajno su obilježili 20. stoljeće. Tako je u razdoblju 1957. – 1963. u ateljeu Madelaine Jolly i Philippea Madelinea u Villefranche-sur -Mer izradio preko tristo keramičkih ukrasa, uključujući i nakit; bavio se tapiserijama (danas se nalaze u postavu čuvene galerije Boccara), izrađivao je goblene (njihovu je izradu uspoređivao s »melodijom harfe«), napravio je vitraže u crkvi Saint-Maixmin u Metzu, a freskama (motivi Apolona, grčke mitologije i Biblije) ukrasio je dom jedne od najbogatijih europskih obitelji Shell i time je njihovu vilu Santo Sospir pretvorio u jedno od najzačudnijih umjetničkih djela našeg vremena.

Tada je upoznao i slavnog Henrija Matissa i na njegov prijedlog ukrasio je freskama londonsku kapelu Notre-Dame de France u Sohou kod Leicester Squarea. Uredio je 1956. i kapelu Saint-Pierre u Villefranche-sur-Mer, a sljedeće godine i svečanu salu Hotel de Ville u Mentonu.

Nakon svega ne čudi što je bio predložen za člana Francuske akademije i 1955. postao je »besmrtnik«; izabran je na upražnjeno mjesto Jeromea Tharauda.

Francuska vlada ga je odlikovala Legijom časti; primljen je u njemačku, američku i belgijsku akademiju znanosti i umjetnosti, a u svim je obrazloženjima pisalo: »Za proročansko djelo 20. stoljeća kojim je proslavio nove ideje i učinio ih besmrtnima«.

Cocteau je umro 11. listopada 1963. u svom domu u Milly-la-Forret gdje je i sahranjen, a na posljednji ispraćaj došlo je ogromno mnoštvo ljudi, a među inima i njegovi bliski prijatelji: Marlene Dietrich, Rene Claire, Gilbert Becaud, Roland Petit, Daniel Gelin, Zizi Jeanmaire…

Sahranjen je u kapeli Saint-Blaise-des-Simples na koju je postavljena i spomen-ploča s epitafom »Ostajem s vama«. Kasnije je dodana i brončana bista, rad Arna Brekera, uz koju se posebno ističe fascinantan odljev pjesnikovih ruku.

Čovjek krajnosti

I što reći na kraju ovih tek »nabacanih« fragmenata tako bogate biografije kao što je Cocteauova; to je bio umjetnik u renesansnom smislu riječi, svojim oiginalnim djelo zadužio je francusku i svjetsku kulturu, a što pod tim podrazumijeva sam je zapisao: »Genij predočava predmete koji i nakon ‘obrade’ ostaju ono što su bili; tko to postigne, ostvario je vrhunac; više je od umijeća nešto promijeniti, a da opet sve ostane (kao) isto.«

On je uživao u paradoksima, u stilu one svoje poznate izreke: »Najbolja su ona anonimna pisma koja su potpisana.« Naravno, svi oni neskloni takvom »pismu« i ponašanju optuživali su ga za opscenost, nemoral, »pljuvali« ga kao velikog mistifikatora, klauna, »Antikrista s repom«, perverznog čudaka, ali Cocteau je zapravo bio čovjek krajnosti, avangarde s »ograničenim trajanjem«, jer bez tradicije, tvrdio je, niti ona sama ne bi imala snagu. Ako ništa drugo, čemu bi se suprotstavljala?

Iako je sudjelovao u brojnim nonkonformističkim pokretima svoga doba, čak im bio i preteča, u biti je ostao zagovornk tradicionalne estetike i tumačenja smisla i funkcije umjetnosti.

Estetika je upućena novom, ali ne odbacuje staro. Svojim je djelom promovirao »živi jezik sna«, ali ga treba znati (pro)tumačiti i prevoditi, dok je jezik buđenja mrtav/nedostatan.

Značaj poezije se u suštini ne da objasniti, »poezija nije algebra«; pjesnik se mora znati skloniti od javnosti, ukoliko želi da govori njegovo djelo, u protivnom nametnuta izloženost budi sumnju da se otvorenošću nešto želi prikriti, nekoga obmanuti.

Na neki je način Cocteau samoga sebe demantirao svojim ponašanjem, ali on je sav bio satkan od apsurda i kontroverzi, tvrdio je: slava koju sam za života stekao mora poslužiti samo jednom cilju: dozvoliti nakon moje smrti, djelu koje sam stvorio da započne novi život, ali sada pod vlastitim imenom.

U »Pismu Amerikancima« ja zapisao: »Truba plača i boli Louisa Armstronga Satchma jedina je shvatila i iskazala što ustvari umjetnost jest, što mora biti.

Ona nije razonoda, poziv je malobrojnima koji misle i koji se ne boje svoju misao otvoreno iskazati.« Umjetnost jedina spašava svijet od posvemašnje propasti i dekadencije, ona je duša čovjeka.

Umjetnik je revolucionar u duši; ograničava se na prevrate unutar sebe, a svaka »vanjska« revolucija je iluzija, jer ne može ostati čista duže od 15 dana.

Tada počinje propadati; sve što nije neposredno (p)ostaje kontaminirano i utoliko je pravo remek-djelo ono što je antiharmonija, o čemu je tako maestralno pisao Bunuel. A »knjige koje pišem«, zaključio je Cocteau, nisu »ja«, jer moj je svakodnevni život uvijek ista farsa, započinje svakog dana iznova i radosno joj se prepuštam, a umjetnost je eksces, bijeg iz tog ludila i kaosa. Barem privremen, ali kada nema ničeg, zar i to nije puno?