RIJEKA Alessandro Damiani – pjesnik, romanopisac, esejist, dramski pisac, novinar, kritičar i intelektualac koji je dao izniman doprinos kulturi talijanske manjine – preminuo je u Rijeci u 87. godini. Rođen je 1928. godine u Sant’Andrei Jonio u Kalabriji.

Došao je u Hrvatsku (tada dio Jugoslavije) 1948. s omladinskim radnim brigadama i ostao, nastanivši se u Rijeci. Deset godina radio je u Talijanskoj drami Narodnog kazališta »Ivan Zajc«, a onda odlazi u Rim gdje djeluje kao novinar, posebno kao filmski kritičar.

Nakon povratka u Rijeku 1965. zakratko je opet u Talijanskoj drami, a potom se posvećuje novinarstvu te je u EDIT-u uređivao kulturne rubrike u »Panorami« i dnevniku »La voce del popolo«. Predavao je kolegije Teorija i Povijest novinarstva na studiju talijanistike pri Pedagoškom fakultetu u Puli te u Talijanskoj gimnaziji u Rijeci.

Neke od njegovih knjiga su »Se questa e poesia«, »Illudere parvenze di vita/Dočarati privid življenja« (EDIT i ICR, preveli Stanko i Margherita Gilić), »Note di viaggio/Putne bilješke« (DHK Ogranak u Rijeci)… Objavio je i romane »Ed ebbero la luna« i »La torre del borgo« (Izdavački centar Rijeka objavio je hrvatski prijevod pod naslovom »Gradski toranj«). Vrlo je zapažen i njegov esejistički opus.

Godine 2012. objavljena mu je dramska trilogija »Ipotesi/Hipoteza«, a prije dvije godine izišla je i antologija Damianijeve poezije pod naslovom »Il fiore gelido«. Prema njegovom dramskom tekstu »Album di famiglia/Obiteljski album« Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca postavila je istoimenu predstavu. Osim navedenih naslova Alessandro Damiani autor je i brojnih kritičkih osvrta iz kulture, osobito o kazališnim predstavama u Rijeci te tekstova o politici.

Testament pisca

U ICR-ovoj knjizi »Gradski toranj« (s talijanskog prevela Natka Badurina) objavljen je pogovor akademika Tonka Maroevića pod naslovom »Iz utopije u zavičaj«. Na početku eseja Maroević ističe da književnost što je pišu pripadnici talijanske nacionalne grupe u Hrvatskoj zaslužuje našu pažnju iz više razloga:

»Jedan je što nas povezuje s velikom susjednom kulturom, drugi u njezinim relevantnim stvaralačkim dometima, a treći što, kao iz približena zrcala, možemo doznati i ponešto i o nama samima, vidjeti svoju sliku iz nekog drugačijeg (objektivnijega?) objektiva. Riječki Kalabrez – nazovimo ga tako – Alessandro Damiani svakako je jedan od najživljih, najpoticajnijih talijanskih intelektualaca i pisaca iz naše sredine, a kroz gotovo pola stoljeća, istina isprekidana, življenja na Kvarneru poprilično se srodio s problematikom Rijeke, Istre, Hrvatske, komunizma, Balkana, društvene preobrazbe i tzv. tranzicije«.

Knjigu »Gradski toranj« Maroević je opisao kao putopisnu prozu, izveštaj o kratkom navraćanju u zavičajnu kalabrijsku sredinu nakon punih četrdeset godina. Riječ je o svojevrsnom testamentu pisca, odnosno pokušaju svođenja gorkog salda životnih i idejnih (pa i ideoloških) amplituda.

Djelo »Ed ebbero la luna« Ezio Giuricin opisao je kao neku vrstu autobiografije idealista, odnosno kao svojevrsni idealistički literarno-filozofski testament. U ovoj knjizi autor progovara o utopijama i novim iluzijama, ukazujući na beskorisnost ideologija i slom socijalističke ideje. Metodom »retrovizora« Damiani se zagledava u prošlost kako bi progovorio o mnogim problemima – od ekonomske krize, migracija i ratova, do terorizma, ekologije, globalizacije, utjecaja novih medija i tehnologija. U tome se vidi aktualnost njegovih fantazija. Njegov protagonist pritom je poput nekog novog Odiseja koji traži svoju Itaku. Na stranicama ovog romana naći ćemo i elemente egzotičnog putovanja, poezije, teatra, novinarstva…

Humanistički intelektualac

Kako je u povodu 85. rođendana Alessandra Damianija istaknuo Darko Gašparović, u svojim pjesmama, esejima, dramama i političkim stavovima Damiani se od početka pojavljuje kao humanistički intelektualac upitan nad smislom svijeta i istinom, ali bez konačnih odgovora.

Christian Eccher, esejist iz Rima, tada je naglasio da je Alessandro Damiani gigant mišljenja i književnosti, koji je u svojim djelima uspio spojiti klasicizam i suvremenost. Eccher je kazao i da je riječ o svjetskom intelektualcu i piscu koji uspijeva izraziti univerzalne poruke, što, prema Eccherovu mišljenju, nije dovoljno shvatila ni Italija ni talijanska zajednica, koja bi se čitanjem Damianijevih djela mogla osloboditi kompleksa manjine.

Književnik Milan Rakovac opisao je Damianija kao jednog od stupova talijanske kulture te moralnu i intelektualnu vertikalu koja je domaćim Talijanima dala izvanredan doprinos. Kao jedan od posebno važnih trenutaka  Alessandro Damiani isticao je primanje u Društvo hrvatskih književnika.