U filmu Xaviera Dolana »Mommy« izgovorena je bujica riječi, riječima se bavi i najnovija ludorija Jean-Luca Godarda »Zbogom jeziku«, a ukrajinski film »Pleme« nema ni jedne riječi – protagonisti se sporazumijevaju znakovnim jezikom
CANNES Nakon što mu je »Umjetnik« donio Oscara, Michel Hazanvicius je očito kalkulirao da bi mu nakon tog ležernog i nepretencioznog filma trebao neki ambiciozniji projekt s velikom temom po kojoj ćemo ga pamtiti. Zato je za najnoviji komad »The Search« pronašao inspiraciju u istoimenom filmu Freda Zinnemanna iz 1948, samo što je Drugi svjetski rat zamijenio čečenskom klaonicom 1999., a lik američkog vojnika Montgomeryja Clifta koji susreće mladog Židova među ruševinama Berlina sada zamjenjuje voditeljica EU misije (Berenice Bejo) koja se zbližava s izgubljenim čečenskim dječakom, koji je nakon smrti roditelja zanijemio od užasa, iako mu oči govore više od tisuću riječi.
Paralelno pratimo potragu njegove preživjele sestre i apsurdnu sudbinu mladog ruskog vojnika koji biva odveden na čečenski front u zamjenu za zatvorsku kaznu, nakon što su mu u džepu pronašli manju količinu droge. A dostatnu dozu političke korektnosti ubrizgala je pojava Annette Bening u ulozi humanitarke koja radi za Crveni križ.
Aktualne i univerzalne teme
Najnoviji film Kena Loacha »Jimmy’s Hall« možda najbolje opisuju dva citata. »Ako ne mogu plesati, ne treba mi vaša revolucija« – rekla je Emma Goldman boljševicima. »Ova će zemlja postati popovska kaljuža« – rekao je junak autorova filma »Vjetar koji povija ječam«, koji je poput »Jimmy’s Halla« također ambijentiran u Irskoj jučer. Prica je fokusirana na »komunistu« Jimmyja Graltona koji je u irskom selu odlučio izgraditi plesnu dvoranu, svojevrsnu preteču današnjeg kulturnog doma, u kojoj bi se seoska mladež družila, svađala i sanjala, razgovarala o Yeatsu i učila crtati, ali prije svega plesala i dobro se zabavljala. Ali zbog te ideje on postaje trn u oku autoritarnih svećenika i političara koji pokušavaju na sve moguće načine minirati njegov projekt.
Inače, Godard je režirao i kraći segment filmskog omnibusa »Mostovi Sarajeva« prikazan u »Izvjesnom pogledu« koji su inicirali direktor Sarajevskog filmskog festivala Mirsad Purivatra i »Cahiersov« kritičar Jean-Michel Frodon, kako bi na neki način obilježili stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata, iako njegovi autori sve to promatraju u puno širem kontekstu.
Tako okosnicu segmenta koji je režirao Vladimir Perišić (»Naše će sjeni…«) čine riječi mladobosanaca izgovorene na suđenju nakon ubojstva Franje Ferdinanda. A prokleto duhoviti Christi Puiu (»Otkrice«) prati razgovor jednog starog bračnog para čiji je povod knjiga »Spektralna analiza Europe« Hermana Keyserlinga, kad muž pokušava povezati sarajevski atentat s teorijama urote, jer »princ i Princip« zvuče isto, te kao glavne krivce za sve svjetske nedaće optužuje Mađare, Amere i Cigane.
No, kako svi sineasti angažirani u Purivatrinu projektu dolaze iz zemalja koje su direktno bile uključene u Prvi svjetski rat, neobično je da nije pozvao nijednog hrvatskog filmaša, već samim time što imamo Krležu koji je o tom istom ratu napisao neke od ponajboljih stranica u povijesti europske literature.
Iako se sve to događa 1921. godine, njegove su teme prokleto aktualne i krajnje univerzalne. Scena u kojoj se Gralton obraća narodu energičnim govorom o Irskoj rastrganoj klasnim razlikama, temeljenoj na braku političara, bankara i »investitora«, ne može biti aktualnija. No čak i kad dvorana izgori u požaru, a njegov junak biva deportiran natrag u Ameriku, Loach nam obećava da će se ples nastaviti. Kao što Loach vodi dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, tako već i sam naziv najnovijeg komada Xaviera Dolana »Mommy« priziva duh majke iz njegova debija »Ubio sam majku«, nakon kojeg je postao canneski miljenik. Samo što turbulentnost odnosa na relaciji majka-sin sada proizvodi sinovljev psihički poremećaj. Prema novom kanadskom zakonu država ima pravo smjestiti ga u ustanovu bez dopuštenja roditelja, što majka (neponovljiva Anne Dorval) pokušava svim silama spriječiti, pa tolerira i njegove hiperaktivne ludorije (glumi ga Antoin Olivier Pilon koji se fizionomijom doima poput muške Mie Wasikowske).
Film je zanimljiv i na stilskom planu jer koristi već pomalo zaboravljeni format »jedan na jedan«, kako bi se što više fokusirao na likove, dok ga je sin »raširio« kao potezom čarobnjaka tek u jednoj efektnoj sceni.
Euforija i snobizam
Ako je u Dolanovu komadu izgovorena čitava bujica riječi, u filmu »Pleme« u režiji Ukrajinca Miroslava Slabošpickog nije izgovorena nijedna riječ, jer je kompletna glumačka postava sačinjena od gluhonijemih glumaca koji koriste znakovni jezik, dok film namjerno nema titlove. Iako bi se ovakva strategija mogla protumačiti kao nekakav uzlet autorove političke korektnosti, on ne želi podilaziti osobama oštećena sluha romantičnim pričama, već je njegov glavni junak pripadnik ukrajinskog društvenog dna koji sudjeluje u brutalnoj borbi za opstanak, prateći dvije gluhonijeme prostitutke na njihove seksualne susrete s kamiondžijama i osvećujući se na najbrutalniji mogući način svojim cimerima nakon što su ga pokušali opljačkati.
Riječima se bavi i najnovija ludorija Jean-Luca Godarda »Zbogom jeziku« snimljena u 3-D tehnici koja stilski reciklira autorov recentni eksperimentalni kolaž »Eloge d’amour«, u isti mah kompleksna, konfuzna, enormna, ali i krajnje jednostavna. U Godardovu filmu jezik i komunikacija donose totalno razočarenje. U autorovu fokusu su jedan muškarac i jedna žena, dakle, kombinacija kojom se bavio još od šezdesetih. Pridružio im je i vlastitog psa Mievillea nazvanog po njegovoj životnoj družici, koji se u filmu zove Roxy. Iako je odustao od odlaska u Cannes, novinari su krajnje euforično dočekali njegov film, što se može donekle protumačiti i kao čisti snobizam. O čemu govori film? Čini mi se da pokazuje ljudskost u agoniji.
