ZAGREB Predstavljanja knjiga novinara i pisca Ivice Đikića postaju prava mala događanja naroda. Suteren zagrebačkog »Bulldog puba« bio je premalen za sve koji su došli ispratiti porinuće njegove nove knjige – roman »Sanjao sam slonove« u izdanju Naklade »Ljevak«. A ako se po jutru dan poznaje, onda bi na plodno tlo mogle pasti i riječi urednika knjige Nenada Rizvanovića, koji je izjavio da u Nakladi »Ljevak« od te knjige puno očekuju.
Malo koji novinar-pisac u Hrvatskoj trenutno može prizvati toliko kolega na predstavljanje svoje knjige. I bilo je u publici kolega iz svih redakcija, elektroničkih i novinskih, privatnih i javnih, često iz onih prema kojima Đikić u svojem novinarskom djelovanju pokazuje određenu kritičnost, zbog čega on i njegove knjige trpe i određene posljedice. Valja reći i to da je redakcija zagrebačkog dopisništva »Novog lista« pojedinačno ipak bila najbrojnija.
No osim kolega, publika je bila jedan prilično šarolik skup koji se, opet, ne viđa često na predstavljanjima knjiga. Pa su Đikićevu knjigu u svijet ispratili i odvjetnik Anto Nobilo ili pak »konkurentski« nakladnici – direktor »Školske knjige« Ante Žužul, pa Slavko Goldstein…
Duda je u jednom trenutku primijetio da su Đikićeve knjige pogodne za ekranizaciju, no ako je »Cirkus Columbia« bio film, »Slonovi« su serija. Struktura od 10 poglavlja i tri narativne linije idealna je za seriju od 10 nastavaka, a budući da je u publici bio i scenarist Vlado Bulić, tko zna, možda uskoro neka producentska kuća počne sanjati slonove.
Rizvanović nije duljio s pričom o romanu jer je pored sebe, osim autora, imao književnog kritičara Borisa Postnikova, komparatista Deana Dudu i novinara i publicista Viktora Ivančića. Predstavljači iz različitih sfera društvenog života, no koji kao oružje koriste riječi, ujedno su ponudili i širok zahvat promišljanja Đikićevog romana.
Tako je Ivančić krenuo od tumačenja romana kao protege Đikićevog novinarskog rada. Ono što je naime otkrio kao novinar prateći zbivanja u 90-im godinama Đikić je transponirao u književno djelo. Hrabro je i usamljeno, prema Ivančiću, autor progovorio o zločinima »na našoj strani«, pritom razotkrivajući premreženost različitih svjetova koji su u pristojnim zemljama razdvojeni – politika, institucije, ekonomija, kriminal… svi pod zajedničkom kapom nacionalističke ideologije.
Postnikov se pak kao književni kritičar više posvetio literarnoj vrijednosti romana, rekavši da mu tema – govor o problematičnim i dramatičnim 90-ima – nosi dvije oprečne recepcijske mogućnosti. Tema je to koju su, prema Postnikovu, mnogi obradili (Pavičić, Brešan…) te bi se mogla percipirati kao još jedna priča o 90-ima, ali mnogi bi se mogli zakačiti na roman tražeći u njemu roman s ključem. No sve je to nebitno, smatra Postnikov, jer Đikić jednostavno piše dobro.
Duda je otišao korak dalje od tvrdnje da Đikić piše dobro, našavši u romanu kompleks emocionalnih odnosa nedovršenih sudbina i života. To će ga ujedno promovirati i u štivo aktualno i za 30 godina, što ne bi bio slučaj da je to samo još jedan roman o 90-ima, mišljenja je Duda.
Autoru nakon svega nije ostalo puno osim zahvala, no ipak je uspio reći i da mu je namjera bila pokušaj razumijevanja svojih likova, ne osuđivanja ili opravdavanja, nego razumijevanja.
– Književnost je, barem ja tako mislim, pokušaj da se na literaran način shvate razlozi posrnuća i zastranjivanja čovjeka – rekao je na kraju.
