Foto S. DRECHSLER
Nikada me nije bilo puno briga za izložbe. Uvijek mi je samo bilo važno slikati. Pogledajte moj atelje! I danas je pretrpan slikama svih formata – velikim uljima koje slikam u dijelovima, a onda spajam u poliptihe, pa sve do sasvim malih slika koje nastaju na daščicama u kojima voće dolazi na tržnicu. Veliki poliptisi su inspirirani pojedinim trenucima u životu, nekom viješću koju sam čuo na televiziji, ali i maštom koja je nepresušni izvor ideja i tema
Ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Kastva je Ladislav Šošterić, slikar, scenograf, lutkar, umjetnik koji više od pola stoljeća živi umjetnost, odan slikarskom pozivu, što ga je spoznao još u djetinjstvu.
– Crtati sam volio otkako znam za sebe: najprije sam mamine učenike molio da mi nacrtaju auto, konja…, a ubrzo sam i ja počeo i ta me strast drži do danas – kaže nam Ladislav Šošterić, pokazujući nam impresivan broj radova u svom ateljeu. Razgovaramo u njegovoj kući u Rubešima – točnije djedovoj kući – gdje se smjestio nakon završetka Umjetničke škole u Zagrebu, sredinom pedesetih godina. A do tada je s majkom, jer je sudbina htjela da odrasta bez oca, prošao niz mjesta u kojima je majka – s njih troje djece – službovala kao učiteljica.
Selidbe
– Rođen sam u Saršonima, u zgradi škole, a potom su majku, dekretom, poslali u Hrvatsko zagorje, mjesto Benkovo, nedaleko dvorca Bežanec. Nedugo nakon toga u drugo mjesto – tu sam već završio četiri razreda osnovne škole, a prvi razred tadašnje gimnazije pohađao sam u Krapini. Do kraja prvog polugodišta vlast je bila ustaška i njemačka, potom su došli partizani… Vremena su bila teška, ratna, stanovao sam kod brijača, a plaćao mu hranom koju je slala majka – sir, maslac…
U vrijeme kad su u Zagrebu djelovale razne slikarske grupe, i Rijeka je dobila svoju: Vladimir Udatny, Teodor Trick, Ladislav Šošterić i Srđan Beader osnovali su Riječku grupu. Prvu izložbu imali su u veljači 1961. godine u Malom salonu. U novinskom tekstu objavljenom u povodu izložbe, četvorica slikara izjavljuju kako ih vezuju »slični likovni nazori« i želja da »približe likovnu umjetnost građanima Rijeke, održavaju atelje otvorenih vrata, priređuju debate o umjetnosti…«
Majka je iz Radoboja kod Krapine dobila premještaj u Rovinjsko Selo, potom u Livade, a onda u Brtoše. Svaka od tih selidba trajala je danima i bilo je sasvim neizvjesno kad ćemo doći na odredište. Sjećam se da smo iz Zagorja prema Istri putovali sa stvarima, mama i nas troje djece, teretnim vagonom – preko Zidanog Mosta do Svetog Petra u Šumi. Svako toliko naš je vagon ostajao na pruzi, na zabačenom kolosijeku, čekajući da ga neki vlak prikopča i odvuče dalje…
U Rovinju su nas dočekala zaprežna kola s dva vola i odvezla nas do Rovinjskog Sela… Majka je stanovala u kući na kat koja je imala peć za kruh, a ja sam bio u Pazinu, u internatu. Kad je majka, nakon Brtoši, dobila mjesto u Rukavcu – prebacio sam se u gimnaziju u Rijeci.
Zagreb
Do tada sam već bio sasvim siguran da me ne zanimaju ni matematika, ni fizika ni kemija; htio sam nastaviti školovanje na nekoj umjetničkoj školi. Čuo sam da u Zagrebu postoji Škola za primijenjenu umjetnost i odlučio otići na prijemni ispit. Ispočetka smo strugali zidove i crtali po njima, a onda smo punih pet godina učili sve aspekte slikarstva. Bilo nas je mnogo, u školu smo išli ujutro i popodne, radilo se stalno, ali smo nakon diplome znali sve tajne miješanja boja, impregnacije platna i slikanja različitim tehnikama, što mi je jako koristilo kasnije, pogotovo kad sam radio u Kazalištu lutaka Rijeka.
Tih pedesetih godina mama je dobila mjesto odgojiteljice u kastavskom vrtiću i preselila u nonotovu kuću u Rubešima. Krov je propuštao, prozori se nisu mogli zatvoriti, pa je mama zvala stolara iz Kastva – zvali smo ga Kumpirić – da nam to popravi. Sredio je prozore i obojio škure u zeleno, a sve ostalo – u kući i oko kuće – udelal sam ja, sve do krova i dimnjaka, koji i danas odlično radi.
Nakon diplome, s nagradom koju je na petoj godini dobio kao najbolji učenik zagrebačke Škole za primijenjenu umjetnost, Ladislav Šošterić vratio se kući. Pokušavao je naći posao u Rijeci, ali to ni tada nije bilo lako:
– Ipak, dobio sam honorarni posao, na deset mjeseci, kao nastavnik likovnog i tehničkog odgoja u eksperimentalnoj školi. Potom sam otišao u vojsku. Bileća. Škola rezervnih oficira. Tamo sam sreo (kasnije slavnog) glumca Ljubu Tadića i portretirao ga s onim (i tada) izbuljenim očima.
Prva izložba
Ali meni se u Bileći nije sviđalo, odmah sam shvatio da ne želim biti oficir i mada je prekomanda značila duže služenje vojnog roka, tražio sam da me premjeste. Prekomandirali su me u Trebinje, a poslije u Banju Luku. U vojsci sam priredio i prvu izložbu slika, a crteže sam slao i u »Vojnički list«. Objavili su ih i tako sam zaradio svoj prvi honorar! Povratkom u Rijeku dobio sam posao u školi Matteotti, predavao sam likovni odgoj. Tu sam upoznao i suprugu Nedu, radila je na istoj školi. Bilo je to vrijeme kad smo se mnogo družili kao kolektiv, priređivali subotnje domjenke, a ja sam – po uzoru na Umjetničku školu u Zagrebu – organizirao Novogodišnji sajam u ribarnici. Oslikao sam velike lesonitne ploče, koje je zapazio Ivo Miholjević. Kad je postao upravnik Kazališta lutaka – pozvao me da radim kao likovno-tehnički kreator. Škola je bila blizu Kazališta lutaka, pa sam prvo vrijeme radio na oba mjesta, a onda sam prešao potpuno u Kazalište i – ostao 22 godine!
Specifičnost onoga što sam radio, u odnosu na tradicionalne lutke i scenografiju do tada, je bila što sam htio »rasteretiti« glumca: htio sam da sve što je na sceni, bude lagano. Od svakog redatelja sam ponešto naučio – izrađivao sam lutke od različitih materijala, radio prave portrete iz stiropora, a kako sam oduvijek lakirao svoje slike, tako sam lakirao i lutke. Bio sam potpuno predan tom poslu, radio dane i noći, a nerijetko sušio posljednje radove u sitne noćne sate, na našem kuhinjskom štednjaku.
U Klubu kulturnih radnika, 11. siječnja 1966. godine, otvorena je izložba Ladislava Šošterića pod naslovom »Deset sjećanja«, a izloženo je deset ulja na platnu, o kojima je Nedjeljko Fabrio tom prigodom rekao: … »Ovaj Ladislavov svijet škuna i vrčeva, začahurenih djevojaka i škrinja, kaciga i vremenâ, izazov je i poruka televiziranju naših prostora, frižiderizaciji naših misli i fićizaciji naših kretanja.«
S lutkarima sam se naputovao po festivalima, u zemlji i inozemstvu; kao scenograf i lutkar radio sam u Poljskoj, u režiji Davora Mladinova koji me pozvao tamo. Ali najveće priznanje sam dobio u Milanu – tamo smo gostovali u privatnom kazalištu, a ja sam za direktora i vlasnika nacrtao sliku njihova teatra, koja je – u mom stilu – govorila o nesigurnosti našeg zanimanja. Čovjek je bio dirnut do suza, zahvaljivao mi se, zvao me da ostanem u njihovom teatru i pokažem im kako mi to radimo u Rijeci…
Nakon radnog vijeka u lutkarstvu, otišao sam u slobodne umjetnike. Jer, iako mi je lutkarstvo oduzimalo takoreći svo vrijeme, ja sam uvijek sam nalazio vremena i za slikanje. Taj unutarnji zov nikada nisam zapostavio.
Omiljeni slikar
Kad su ga u veljači 1962. godine, u povodu prve izložbe »Riječke grupe« kojoj je pripadao, pitali o temama njegovih slika, Ladislav Šošterić je rekao: »To je uglavnom svijet u koji se ne može stići sa smiješkom na usnama«.
– Uvijek me zanimala prošlost, još u internatu u Pazinu obilazio sam šufite, sakupljao stare stvari, stolce, ure, crtao ognjišće… Moji su radovi bili omiljeni kod publike, vrlo često su svi bili prodani i prije izlaganja, jer su ljudi rado dolazili u atelje i rezervirali sliku koja im se sviđa. Ali s izložbama baš nisam imao sreće: kad sam prvi put izlagao u Klubu kulturnih radnika u Rijeci – pao je snijeg, a mi smo idući na izložbu proklizili na cesti i razbili fiću. Kad sam imao izložbu na Trsatu, po slike su mi poslali otvoreni kamionet. Pitao sam vozača je li takav prijevoz siguran, ali me on uvjeravao da jeste. Na Krnjevu je puhnula bura i platna su letjela na sve strane…
A kad sam dobio Nagradu Grada Rijeke 1978. godine, nešto sam se sporječkao i nisam ni izložio svoje radove – Mali salon je ostao prazan! Zapravo, nikada me nije bilo puno briga za izložbe. Uvijek mi je samo bilo važno slikati. Pogledajte moj atelje! I danas je pretrpan slikama svih formata – velikim uljima koje slikam u dijelovima, a onda spajam u poliptihe, pa sve do sasvim malih slika koje nastaju na daščicama u kojima voće dolazi na tržnicu. Te daščice lijepim i priređujem da budu podloga minijaturama, koje oslikavam na desetke. Svaka sličica je jedna tema. Uglavnom su to mali primorski pejzaži, ali uvijek uz glavnu temu postoji podtekst, svaka moja slika ima svoju priču.
Veliki poliptisi su inspirirani pojedinim trenucima u životu, nekom viješću koju sam čuo na televiziji, ali i maštom koja je nepresušni izvor ideja i tema. Nikad nisam bio zadovoljan jedinstvenim motivima – slika mora podsticati promatrača na razmišljanje, a ja mu za to nastojim dati povoda.
Stalan rad, pogotovo u velikim formatima, nagoni me da mislim i o načinu kako te slike visoke dva metra a široke tri i četiri metra, postaviti u prostoru; kako platno impregnirati do mogućnosti da samo stoji, da se ne lomi…
Priča
U ateljeu Ladislava Šošterića vidjeli smo te poliptihe o kojima nam je govorio – seriju slika međusobno i fizički povezanih, koje čine impresivan niz… Svaki dio je temat za sebe, na svakoj slici – u gornjem ili donjem dijelu, u nekom uglu, ili na nekom neočekivanom mjestu, promatrača – čeka priča. Ova velika platna govore o ljudima, njihovim sudbinama, o našem vremenu koje je okrutno prema čovjeku.
A paralelno s tim apokaliptičnim slikama, na štafelaju je Ladislav Šošterić vjeran svojim mrtvim prirodama, starim stolicama, emajliranim loncima i lavorima, polusrušenim kućama, naherenim strehama, zapuštenim zidićima, šternama, ognjišćima… Njegove slike tamnih boja podsjećaju na paletu starih majstora, i mada je to svijet u koji se, kako je sam rekao, »ne može stići sa smiješkom na usnama«, one nose nostalgiju koja grije naše duše. Vraćajući nas u vrijeme kada smo živjeli neki mirniji život, imali manje, a opet više…
