EPK je uspio

KOMENTAR NA EPK Što se može reći prema jutru (poslije) po kojem se sve poznaje

Davor Mandić

Nisu se iskre brusilica s dizalice u luci ni ugasile, a već su se počela postavljati, vrlo glasno, razna pitanja / Foto Sergej DRECHSLER

Nisu se iskre brusilica s dizalice u luci ni ugasile, a već su se počela postavljati, vrlo glasno, razna pitanja / Foto Sergej DRECHSLER

Pažnja javnosti postala je razmjerna vidljivosti projekta EPK-a, i takva će, uostalom biti i nadalje. Kada/ako splasne, značit će da je projekt manje vidljiv. U tom paradoksu valja odgovoriti zahtjevima



RIJEKA  EPK je uspio, kaže naslov teksta. Tu »jaku« tvrdnju, dakako, odmah treba obrazložiti. Prije svega odgovoriti na pitanje u čemu je to uspio. EPK je uspio u postizanju vidljivosti. Donedavno činilo se da nema puno mara šire javnosti oko EPK-a, pri čemu su se rjeđi komentatori, logično, svrstavali u apologete, »hejtere« i skeptike, no dinamika među njima bila je prilično predvidljiva i dosadna. Uostalom, činilo nam se da ih sve poznajemo poimence.


Čak i kad je objavljen program, stvari se nisu puno promijenile, a ona frkica oko Matanićevog spota bila je kratkoga vijeka. No onda su došle najave otvaranja i samo otvaranje. I tu je sve puklo: društvene mreže, lokalni mrežni portalići, blogovi… svi su se oni užarili, promet na njima po pitanju EPK-a odjednom je porastao kao promet ugostiteljima u noći otvaranja i čini(lo) se da direktorica Rijeke 2020 Emina Višnić može biti i više nego zadovoljna svom tom vidljivošću. Pogotovo s obzirom na to da nam je u intervjuu uoči otvaranja rekla da oni i tako ne očekuju da ih svi vole, nego im je bitno otvarati rasprave o važnim temama poput identiteta.


Pandorine kutije


No takav mar i pažnja javnosti, odjednom, otvorili su i brojne pandorine kutije. Nisu se iskre brusilica s dizalice u luci ni ugasile, nisu još prestali odzvanjati snažni gitarski rifovi i moćna »Bella ciao«, a već su se počela postavljati, vrlo glasno, razna pitanja, poput onoga gdje je Urban, ili što je značilo »Nema nas« na leđima Putokaza u »Zajcu«. I mi smo se na to, predvidljivo, ukrcali.




I što smo dobili? Na prvu čini se traljavu komunikaciju, koja bi još i prošla da nema tolike pažnje javnosti, ali sada, budući da je ona tu, ne prolazi. Pa se ljudi pitaju kako to Urban može tvrditi da ga nisu zvali na otvaranje, a Višnić da su ga zvali, ne razumijevajući da su oboje u pravu. Suptilnosti o kojima je ovdje riječ možda je teško iskomunicirati, no pažnja javnosti ih zahtijeva, pa ćemo probati ponuditi ono što komunikatori zasad nisu rastumačili.


Kako je, dakle, moguće da su i Urban i Višnić u pravu? Radi se o razinama »pozvanosti«. Kada Višnić nabraja programe u kojima je Urban pozvan nastupati, i u koje se odazvao, vidljivo je da je riječ o angažmanima koji nisu u prvoj programskoj ligi, te kako je Urban izjavio, volonterski.


Urban, sa svim svojim uspjesima i ugledom, ima apsolutno pravo nekim se pozivima, za koje smatra da su ispod njegove razine, ne odazvati. I pritom doista nikome ne bi za to trebao polagati račune, bez obzira na to prozivaju li ga bahatim.


Oni, pak, koji su zvali, očito nisu smatrali da Urban, recimo, treba raditi glazbu za glavni program otvaranja ili himnu EPK-a. Ni njima se nema što prigovoriti kada se u obzir uzme da su hrabro zvali upravo lokalni dvojac, JMZM, prilično alternativan, da bude zadužen za glavnu priču glavnog programa, a Vladu Simcicha Vavu, opet lokalca, da napravi pjesmu.


U suštini se, dakle, nema što kome zamjeriti, i po tom pitanju je bio odličan komentar naše nekadašnje novinarke Vedrane Simičević da, eto, imamo sjajan lokalni dvojac u glavnom programu, ali da nam to nije dovoljno, da smo možda trebali pozvati sve koji nešto sviraju u Rijeci pa ih poslagati na stage i srušiti neki Guinnessov rekord. Duhovito i u sridu.


Problem komunikacije


Naravno, i dalje svatko ima pravo reći da bi Urban bio bolji kao skladatelj glavnog programa ili himne EPK-a, u ulogama, dakle, koje mu nisu ponuđene. Pritom samom Urbanu, dakako, ne pada napamet takvo što reći. Dapače, ne želeći podizati tenzije, on kaže da je u programu i nastupima kolega uživao, i to je to.


Ali ne lezi vraže, zašto onda Urbana uopće nema u programu EPK-a u vidu nekog velikog događaja? To se isto pitanje može postaviti i za Putokaze, koji pak, za razliku od Urbana, nisu htjeli ni početi pojašnjavati što im znači to »Nema nas«.


I eto problema za komunikacijski tim Rijeke 2020, jer što? Pažnja javnosti. Ona je postala razmjerna vidljivosti projekta, i takva će, uostalom biti i nadalje. Kada/ako splasne, značit će da je projekt manje vidljiv.


U tom paradoksu valja odgovoriti zahtjevima. Kako to čini komunikacijski tim Rijeke 2020? Pa tako da nam je nakon maratonskog natjeravanja oko izjava koje su nam bile potrebne za tekst o Urbanu i Putokazima poručeno da će ubuduće rok za odgovore biti tri dana.


Odmah da raščistimo stvari, zakonski rok je 15 dana, i bilo koje javno tijelo može svoju zakonsku obavezu ispuniti u tom roku. Mi novinari znamo da će Ministarstvo kulture, recimo, upravo zakonski rok uzimati kao okvir, no to sve ponekad onda znači da će onaj od kojeg se traži izjava morati »preživjeti« s novinarskim prilogom u kojem te izjave nema, jer je, recimo, od javnog interesa pravodobno objaviti informaciju.


Naravno, ako je komunikacija dobra, redakcija uvijek može odgoditi prilog i sačekati izjavu, ali ako nije, nema za to razloga. Uvijek je, dakako, bolje, ako postoji obostrano uvažavanje i dogovor koji ne poseže za zakonima, aktima i uredbama. A takvom se odnosu nadamo, jer projektu želimo i vidljivost i uspjeh, no s vidljivošću, kao što vidimo, dolazi i pažnja kojoj treba znati odgovoriti.


EPK-fešta sredinom lipnja


Po pitanju komunikacije, no ovaj put ne toliko intencionalne, možemo promotriti i jedan, u segmentima prekognicijski detalj. Naime tek smo naoštrili pera i počeli zagovarati tezu da bi Rijeka trebala dobiti jednu godišnju gradsku feštu kao prisjećanje na otvaranje EPK-a, organiziranu po sličnim participativnim načelima.


Spomenuli smo da bi ona mogla biti u toplijim riječkim mjesecima, da se odmakne od Karnevala, a i da može biti opuštenija po pitanju vremenskih (ne)prilika. Rekli smo i da ne mora biti skupa kao otvaranje, koje je koštalo osam i pol milijuna kuna, ali svakako organizirana po načelima poziva građanima za participaciju, kao doprinos Grada Rijeke utvrđivanju nasljeđa EPK-a.


I prije nego što smo uspjeli artikulirati da bi moguće najbolji dani za to bili Dani sv. Vida sredinom lipnja, prije nego što smo uopće počeli javno lobirati za takvo što, gradonačelnik Vojko Obersnel izišao je s tim prijedlogom i sada se čini da je to puno realnije.


Nećemo si pripisivati zasluge za to, ali naša ciglica možda ipak pomogne izgraditi tu zgradu, a javnost pozivamo da zamisli EPK-feštu sredinom lipnja, zatvorene ceste u centru grada i šušur u kojem su svi uživali u noći otvaranja.


Pozivamo i odgovorne da ne pobjegnu od ideje avangardnosti glavnoga programa. Neka ta fešta ne bude još jedan Advent, s mainstream izvođačima i praznom zaradom, već pravi obol otvaranju EPK-a, koje je masama ponudilo hrabri odmak od glavne struje, snažno progovorivši o važnim identitetskim aspektima.


Nedopustiva ljetna rupa


Epekaovce, pak, pozivamo da osvijeste da će komunikacija prema javnosti biti sve zahtjevnija i da će ona, javnost, biti iznimno kritična. Nekada će to biti opravdano, a nekada neopravdano, nekada ćemo i mi, novinari, postavljati pametna i potrebna, a nekada deplasirana pitanja, ali će na sve to trebati imati odgovor.


Evo, možemo već sada krenuti komentarom da u programu Europske prijestolnice kulture vidimo jednu nedopustivu ljetnu rupu u klasično mrtvom riječkom kolovozu, rupu koju smo gledali i koju smo javno propitivali i u 2019., pripremnoj EPK-godini, kada smo uputili kritiku EPK-u da smo od njih očekivali da se promijene neka načela u ovom gradu koji u jeku najjačeg ljeta jednostavno zaboravi da je na moru.


Tada smo im dali mali popust s obzirom na to da je ipak bila riječ o pripremnoj godini, no ove godine toga popusta neće biti. Ali o tome će još biti riječi; ovdje samo ističemo da pažnja javnosti neće prestati, a da je to, zapravo, ono što bi u Rijeci 2020 i u Europskoj prijestolnici kulture, pa tako i kulture komunikacije, trebali željeti.