E-knjigama protiv nečitanja

Za čim plače zeko? Za znanjem

Maja Hrgović

Nisko smo na tablici svjetske pismenosti, kaže istraživanje PISA.  Google je upravo ponudio besplatno čitanje najboljih knjiga, ali...

To da je svaki peti hrvatski učenik polupismen, da četvrtina  školaraca smatra čitanje gubljenjem vremena, da njih 26 posto nije sposobno čitati dulje od nekoliko minuta – ti su podaci, predočeni javnosti nakon velikog svjetskog istraživanja  o kvaliteti obrazovanja, ovog tjedna poslužili kao povod za  rekreativno zgražanje nad mladim ignorantima. Ipak, tko je uistinu ostao šokiran otužnim rezultatima hrvatskih  učenika, mora da je zabrinjavajuće naivan. Ili lud. Oni koji su u kakvom-takvom doticaju s populacijom srednjoškolaca – a upravo su oni  bili predmetom istraživanja PISA 2009, koje je provedeno u 65 država  – prije će pretpostaviti da su sudionici istraživanja bili velikodušni u  procjenama svoga znanja i kognitivnih kompetencija i da je plasman  Hrvatske u zadnjoj trećini ljestvice (gdje činimo dobro društvo Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kolumbiji i, recimo, Kirgistanu)  rezultat uljepšane slike stvarnog stanja.Najrealnijim se podatkom čini onaj o tek 3,2 posto učenika sposobnih da kritički procijene tekst i donesu zaključke na temelju pročitanog. Pokušajmo to vizualizirati, zamislimo tisuću srednjoškolaca kako  stoje u nekoj školskoj dvorani i upravo su pročitali, recimo, »Zeku i  potočić«. Sad zamislimo da njih 968 uopće nije skužilo za čim zeko  plače, a ako su i prokljuvili da je to zbog potočića, onda misle da je  potočić odletio s lastama u dalek južni kraj. Jezivo, zar ne?

Nismo uznemireni


Ali, ne, nećemo se zgražati. Uostalom, i Ministarstvo obrazovanja  snizilo je kriterije pa državna tajnica Dijana Vican nije nimalo alarmirana time što je u odnosu na istovjetno istraživanje provedeno tri godine ranije Hrvatska pogoršala rejting, što se još udaljila od europskog ideala, Finske, u kojoj edukativni sustav skladno funkcionira,  proizvodeći mlade ljude koji razumiju ono što su pročitali. Štoviše, Vican je očekivala ovako slabe rezultate. Blago nama s tolikim ambicijama! Na (ne)sklonost čitanju utječe, predvidljivo, socioekonomsko  okružje. Djevojčice čitaju više, osobito gimnazijalke čiji su roditelji  obrazovaniji, a obitelji dobrostojeće. Najlošiji su s čitalačkom pismenošću dječaci, polaznici obrtničkih škola, odrasli u obiteljima sa  skromnijim financijama i nižim obrazovanjem. Takvi čitaju manje od  30 minuta dnevno, a računalo koriste isključivo za igrice. Tako kaže  istraživanje.

Lektira kao babaroga


Zoran Ferić, jedan od najuspješnijih domaćih pisaca, predaje hrvatski jezik u srednjoj školi. Na tribini »Grički dijalog« na kojoj se obično  iz različitih uglova raspreda o književnosti i kulturi uopće, Ferić je nedavno govorio o tome kako i kurikulum pridonosi razvoju odbojnosti  učenika prema čitanju.– Lektira učinkovito ubija svaku ljubav prema čitanju, rekao je tada  Ferić, otvoreno kritičan prema zastarjelom i počesto sasvim nesuvislom programu propisanom od obrazovnih institucija. I nije usamljen  u takvoj ocjeni.Osim nepovoljnih utjecaja obitelji u kojima se ne gaji ljubav prema  pisanoj riječi (a na kraju, i čitanje je navika na koju roditelji trebaju  poticati djecu, onako kako ih potiču na pranje zubi), i osim lektire koja djeluje kao babaroga – za zazor srednjoškolaca prema čitanju suodgovorni su i mediji koji su pounutrili modele isprazne kulture reality- showa i naglavačke okrenuli društvene vrijednosti. Kao u dokumentarcu »Supersize me« koji osim gramzivosti korporacija i zastrašujućih  dosega konzumerizma pokazuje kako američka djeca nemaju pojma  tko je Isus  Krist ni Buddha, ni tko je trenutno američki predsjednik,  ali znaju tko je Ronald McDonald – tako i u Hrvatskoj, zahvaljujući  medijima koji ih neštedimice zaglupljuju svim raspoloživim sredstvima, klinci znaju tko je Dolores Lambaša i s kim je spavao Dino Bubičić, a ne znaju koja je stranka na vlasti. (Osobito devijantan pristup  prigrlili su časopisi za tinejdžere koji svoju ciljanu publiku, srednjoškolce, tretiraju kao konzumente lifestyle rubrika.)

Google ponovo udara




“Gdje su sad svi oni slogani o zemlji znanja?”, zavapit će netko.  Umjesto da se izvrsnošću izborimo na konkurentnoj europskoj vjetrometini, mladi na kojima smo htjeli ostaviti svijet pokazuju da su kadri  tek proizvoditi tenisice za dolar po danu. Za to ne treba sposobnost  kritičke procjene ni donošenja zaključaka o pročitanom. 



Google je moćan, ali nije svemoćan; ni elektroničke knjižare ni digitalne knjige ni lijepo dizajnirani čitači s pametnim softverima –  ništa od toga neće natjerati nezainteresirane mlade Hrvate da čitaju





Početkom prošlog desetljeća američki gigant Google počeo je raditi  na ambicioznom projektu Google Books, kojemu je misija digitalizirati kompletnu pisanu produkciju čovječanstva, učiniti je svima dostupnom na Internetu. Ovog tjedna, nekako istodobno s objavom rezultata istraživanja PISA 2009, Google je ponosno objavio da je preseljenje  knjige u digitalni svijet – koje je prije desetak godina djelovalo manje  izgledno od turističkih putovanja u svemir – u svojoj završnoj fazi. U  ponedjeljak je u SAD-u otvorio elektroničku knjižaru s preko tri milijuna digitaliziranih naslova, među kojima su neki besplatni. Knjige se  mogu »skinuti« na računala i mobitele s odgovarajućim softverom.


Potukli Amazon


Najveća e-biblioteka u svijetu brojčano je potukla Amazon koji u  ovom trenutku raspolaže s 725 tisuća digitaliziranih naslova. Pravosuđe još ne zna kako tretirati ovaj Googleov pothvat: u međuvremenu,  tvrtka je postigla dogovore o suradnji s društvima književnika i s nakladnicima u Americi. To isto pokušava provesti u Europi i drugdje, i  dosad joj je išlo sasvim dobro: digitalizirano je više od 15 milijuna  knjiga na 400 jezika u stotinjak zemalja. Što se tiče Hrvatske, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Ministarstvo kulture već dugo rade na  digitalizaciji pisane baštine pa se uklapamo u zapadne trendove. Zamah elektroničkog nakladništva vrlo brzo će, izgleda, poništiti veliku  izliku za nečitanje, ona kojoj se utječu lijeni – nedostupnost knjiga.  (Ta izlika opstaje i u vrijeme kad se knjige po sajmovima i kojekakvim  sniženjima maltene besplatno guraju kupcu u ruke, i kad se lakoprobavljivi hitovi mogu kupiti u svakom dućanu za cijenu sendviča.)  Hoće li ovo dovesti do porasta udjela onih koje na čitanje goni strast,  potreba ili navika, kao pranje zubi? Hoće li oni dečki iz obrtničke škole odbaciti igrice i početi koristiti kompjuter za čitanje e-knjiga?Tko po ovom pitanju nije pesimističan, taj je naivan ili lud. Google  je moćan, ali nije svemoćan; ni elektroničke knjižare ni digitalne knjige ni lijepo dizajnirani čitači s pametnim softverima – ništa od toga  neće natjerati nezainteresirane mlade Hrvate da čitaju. Natjerati ih  mogu duboke promjene u životnom standardu, veće uključivanje roditelja u obrazovni proces, revidiranje popisa lektire, i uopće, afirmacija pozitivnih vrijednosti koje mediji udarnički istrebljuju podmećući  muda pod bubrege, vlatke i bubičiće pod uzore mladima.