Veliki poljski pisac Andrzej Strug, kako ga mnogi nazivaju »klasik srednjoeuropske angažirane književnosti«, u nas, u Hrvatskoj, do sada, nažalost, nije prevođen, ali zahvaljujući ažurnoj i ponuđenim naslovima uvijek zanimljivoj izdavačkoj kući DAF i njezinom uredniku Zoranu Senti, konačno imamo i jednu njegovu knjigu na hrvatskom jeziku.

Riječ je o romanu »Povijest jedne bombe« (s poljskog preveo Adrian Cvitanović, vrstan znalac poljskog jezika i književnosti) koji, čini se, najbolje predstavlja sukus njegova stvaralaštva, uključujući i mnogo toga osobnog, autobiografskog, čime se uvelike koristi pri pisanju većine svojih djela.

Odmah valja naglasiti: Strug je bio i veliki ljubitelj filma, među prvima otkrio je čari i moć celuloidne vrpce, a pisao je i filmske scenarije; promicao poljsku filmsku kulturu, a uoči uvođenja ratnog stanja u Poljskoj 1981. slavna redateljica Agnieska Holland prema predlošku njegovog romana »Povijest jedne bombe« snimila je film »Groznica« (»Goraczka«).

Ukupno je pet njegovih djela adaptirano za veliki ekran, uz već spomenuti to su: »Grob neznanog vojnika«, 1927., »Grešna ljubav«, 1929., »Opasna romasa«, 1930. i »Fortuna«, 1972., tako da on zauzima istaknuto mjesto ne samo u povijesti nacionalne literature i politike kojom se cijelog života bavio (kao i ona njime) već i filma, a poljska se kinematografija, uz češku i mađarsku (danas i rumunjsku), smatra jednom od vodećih u svjetskim razmjerima.

Posebno se ističe i njegov rad na filmskim scenarijima od kojih su dva i ekranizirana: »Pan Tadeusz« (1928., po predlošku Adama Mickiewicza) i »Pred proljeće« (»Przedwiosnie«, 1928. po predlošku Stefana Žeromskog); koscenarist u prvom je filmu bio Ferdinand Goetl, a u drugom Anatol Stern.

Samonikla pojava poljske kulture

U klasičnoj periodizaciji novodobne poljske literature, uz Wladyslawa Stanislawa Reymonta (1924. dobitnik Nobelove nagrade za literaturu), Adolfa Dygasinskog i Stefana Žeromskog (koji je Reymontu uz Thomasa Hardyja bio protukandidat pri izboru za Nobela) i Andrzej Strug pripada takozvanoj realističkoj književnosti.

Ali za razliku od Reymonta, koji je u svom stvaralaštvu neprestano varirao teme iz života poljskog sela, vlastelinstva i provincije i u prvi je plan isticao generacijski sukob; odnosno Žeromskog, kojeg su zbog njegove socijalne osjetljivosti nazivali »savješću poljskog naroda« i koji je inspiraciju pronalazio u povijesti poljskog naroda 19. stoljeća, ili Dygasinskog, kako kažu »preteče Rudyarda Kiplinga« koji je antropomorfizirao prirodu (kao sudionik poljskog ustanka 1863. morao je pobjeći u Prag i tamo je napisao poznato djelo »Zec«/»Zajac«, u kojem je na primjeru ove oprezne i plašljive životinje progovorio i o socijalnim tegobama porobljenog poljskog naroda), Andrzej Strug je (p)ostao vodeći prozaik međuratnog poljskog socijalističkog pokreta, promotor angažirane revolucionarne literarure, a njegova jedinstvenost je možda upravo u tome što za razliku od spomenutih pisaca nije imao pravih prethodnika.

Mnogi smatraju da je on samonikla pojava poljske kulture u cjelini, ali gotovo svi povjesničari poljske književnosti navode da se »rodio sa simbolima zvijezde na čelu« (u godini Pariške komune) i kao da su ga ti burni događaji sudbinski obilježili.

Strug je odrastao i školovao se u Lublinu, u sredini pod krutom i brutalnom vojnom upravom ruskog carizma gdje se, kako je sam često navodio »poslušnost utjerivala kozačkom nagajkom« (sabljom i bičem), koja je kako je često ironično isticao, postala glavnim oblikom »sporazumijevanja« između Poljaka i Rusa.

Socijalizam, njegove pristaše i protivnici, sukobi s vlašću, ali i međusobni obračuni unutar poljske ljevice, zavjere, teror, atentati, uhićenja i progonstva, to su teme i sižei Strugovog književnog stvaralaštva.

Tako je, recimo, u priči »Otac i sin« (iz svoje prve tiskane knjige »Podzemni ljudi«, 1908.) opisao vlastiti boravak u lublinskom zatvoru, a potom i u zloglasnoj varšavskoj tamnici na Citadeli, uključujući i progonstvo u Sibir, u kojem je proveo više od tri godine. Motivi deportacije, internacije i surove ruske stepe, a kasnije egzila, česti su u njegovoj literaturi.

Revolucionarna agitacija

Strugov se prozni debi nedvojbeno oslanjao na djelo Stefana Žeromskog »Ljudi bez doma« (»Ludzie bezdomni«, 1900.), ali između ta dva djela postoje bitne razlike; Strug svoj književni interes i neosporni talent usmjerava prema »nižim« društvenim slojevima i kastama koje put istinskih promjena prije svega prepoznaju i vide posredovanjem nasilja, jer sva su se ostala sredstva i metode demokratske borbe iscrpila i uvjerili su ih da su neefikasna.

Za ostvarenje svog cilja te društvene skupine su bile spremne na svaku osobnu (ali i tuđu) žrtvu i nisu prezale ni od ubojitih terorističkih akcija; povlačile su se u ilegalu kako bi mimo i protivno pozitivnim, ali i nepravednim zakonima zajednice u kojoj žive revolucionarnim sredstvima (s)rušile sustav protivan interesima velike većine potlačenog i osiromašenog naroda.

Ali usprkos kastama/klasama kojima su se svojom literaturom obraćali, i Strug i Žeromski su promicali zajednički interes socijalno najnižih slojeva; na koncu oba su pisca u značajnoj mjeri imala sličan, gotovo identičan razvojni put; oštro su kritizirali postojeće društveno i političko stanje u novoobnovljenoj tzv. Drugoj Poljskoj Republici nastaloj nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine.

Andrzej Strug, pravim imenom Tadeusz Galecki (koristio je još nekoliko pseudonima: Borsuk, August Kudlaty, zbog dugotrajnog konspirativnog političkog rada), rođen je 28. studenoga 1871. u Lublinu, u osiromašenoj plemićkoj obitelji.

Školovao se u rodnom gradu gdje je 1893. završio rusku gimnaziju, koju su prije njega pohađali poznati književnik Boleslaw Prus (pravim imenom Aleksander Glowacki), značajni publicist Aleksander Swietochowski i filozof Julian Ochorowicz, uz napomenu da se u njihovom slučaju gimnazijska nastava još uvijek odvijala i na poljskom jeziku koji je kasnije bio izbačen iz programa i praktički zabranjen, što je izazvalo velike prosvjede učenika u kojima je sudjelovao i sam Andrzej.

Još za vrijeme školovanja, a odgajan u domoljubnom duhu, sudjelovao je u antivladinim, odnosno antiruskim prosvjedima, a ubrzo se tijekom studija (studirao je poljoprivredu i šumarstvo) približio socijalistima i zbog revolucionarne agitacije 1895. bio je uhićen i utamničen, a 1897. deportiran u Arhangelsku guberniju, gdje je proveo tri teške godine u gotovo posvemašnjoj izloaciji.

U povratku s robije u Krakovu je na Filozofskom fakultetu Jagiellonskog sveučilišta upisao studij političkih znanosti koji nikada nije završio jer se aktivno uključio u ilegal, antirežimski pokret otpora, a postao je i član Poljske socijalističke partije (PPS).

Sibirski uznik

Energičan i poletan, kakav je cijelog života bio, aktivno se »predao« publicističkom i književnom radu. Naravno, kao bivši sibirski uznik nalazio se neprestano pod paskom ruske, carske, tajne policije (OHRANA), kako bi zavarao trag, veliki je broj priloga (u Gazeti Ludowa i Robotniku Wiejski gdje je bio urednik) objavljivao pod pseudonimima.

A kada je izbila revolucija u Petrogradu (tzv. Krvava nedjelja 22. siječnja, odnosno po julijanskom kalendaru 9. siječnja 1905.), nakon što je vojska otvorila vatru na povorku demonstranata koja je htjela caru Nikolaju II. u Zimskom dvorcu uručiti peticiju, kao jedan od čelnika studentske socijalističke omladine organizirao je u Varšavi (u kojoj je živio 1905.) antiruske demonstracije i podržao pobunu.

Ubrzo, po nasilnom gušenju revolucije, došlo je i do raskola u PPS-u (1906.), koji se podijelio na dvije velike frakcije: revolucionarnu i radničku ljevicu kojoj se priključio i Strug. U to je vrijeme živio u ilegali, nastavio je konspirativno uređivati frakcijsko glasilo, ali mu je policija ušla u trag i kako ne bi iznova bio uhićen i interniran u Sibir, pobjegao je iz Poljske u Pariz, gdje je nastavio s političkim radom u okviru poljske socijalističke emigracije.

U Parizu je upoznao i svoju buduću suprugu, 11 godina mlađu Eleonoru-Nelly Grzedzinsku, koja je kasnije objavila interesantne memoare i opisala njihov zajednički život s brojnim detaljima o bogatoj književnoj i političkoj aktivnosti svoga supruga.

Između ostalog, Strug je bio (1910.) jedan od potpisnika otvorenog, javnog pisma, odnosno zahtjeva upućenog ruskim vlastima da dozvole prenošenje posmrtnih ostataka velikog poljskog pjesnika i domoljuba Juliusza Slowackog (1809. – 1849.) s pariškog groblja Montmartre u krakovski Wavel, što, naravno, nije bilo dopušteno, nakog čega su bile organizirane velike demonstracije. Tek 1927. Slowackov lijes bio je položen u taj panteon poljskih velikana uz Adama Mickiewicza i Cypriana Kamila Norwida.

Ljevičar i mason

U Parizu se Strug približio frakciji socijalističke ljevice koju je vodio Jozef Pilsudski i pod njegovim utjecajem uoči Prvog svjetskog rata prebacio se u Galiciju kako bi organizirao i pripremio poljski pokret otpora za buduću borbu za nacionalno oslobođenje.

Sudjelovao je na skupu u Zakopanima (1912.), gdje se odlučivalo o formiranju poljskih vojnih postrojbi, a početkom Prvog svjetskog rata pod zapovjedništvom Pilsudskog bila je objavljena mobilizacija poljskog Streljačkog saveza (kojem se Strug već ranije priključio), a čija je zadaća bila da se kao zasebna vojna formacija priključi austrougarskim postrojbama (što je Beč objeručke prihvatio) u ratu protiv ruskog carizma, jer im je primarni cilj bio osloboditi se ruske tiranije.

Ubrzo se potom pristupilo i organiziranju poljskih dragovoljačkih postrojbi/legija u Francuskoj; Strug se početkom rata pridružio poljskoj kavaleriji pod zapovjedništvom slavnog Wladyslawa Beline-Pražkowskog, a od 1915. do 1918. obavljao je dužnost političkog referenta u poljskoj vojsci, a 1918. postao je zamjenik ministra propagande u novoformiranoj vladi.

U studenome 1918. Pilsudski je bio imenovan privremenim šefom države (do saziva Ustavotvornog Sejma), a Strug je za cijelo to vrijeme obavljao važne vojne i državne funkcije.

Interesantno je spomenuti da je 1920., iako osoba lijevih uvjerenja, Strug postao član velike masonske lože, a 1922./23. obavljao je čak i funkciju Velikog meštra Velike poljske lože.

Godinama je djelovao kao zastupnik u Sjemu i predstavljao je Poljsku socijalističku partiju, neprestano naglašavajući da se država mora boriti protiv svakog oblika političke i društvene represije i inzistirao je na jednakosti i ravnopravnosti svih poljskih građana, bez obzira na nacionalna, ideološka, vjerska ili nacionalna opredjeljenja.

Kao osoba koja je iz prve ruke mogla posvjedočiti o žestokim antisemitskim pogromima još u vrijeme dok se tzv. Poljsko kraljevstvo nalazilo u sastavu ruskog carizma, jedan je od rijetkih koji je otvoreno o tome kritički pisao i govorio, i bio je poznat po svojoj borbi protiv svih pogubnih nacionalističkih deformacija.

U svojoj publicistici je priznao da i sam nije bio »operiran« od određenih antisemitskih resentimenata, ali uspio je, kako je sam zapisao, »pobijediti to zlo u samome sebi«.

Prethodnik poljske slobode

U jednom od svojih tekstova napisao je da put poštenja traži hrabrost i odanost ideji, a svaka odanost je i ljubav, a najuzvišenija ljubav je ona prema mudrosti, dakle čovjeku samom.

Priznao je da se nekoliko puta pokolebao, uplašio i poželio pobjeći s puta koji je sam sebi odabrao, sagnuti glavu pred problemima, ali je shvatio da si takav luksuz ne može dopustiti čovjek koji drži do sebe.

Zapisao je: »Morao sam biti čvrst zbog drugih koji su mi vjerovali, koji su vjerovali ono što pišem i radim. Poklonili su mi povjerenje, a svaka izdaja tog povjerenja bila bi grijeh; više nikada ne bih mogao mirno živjeti, jer politički stav i svjetonazor nije samo rezultat odgoja i uvjerenja, to je prije svega elementarna moralna kategorija i pristojnost koju naprosto imaš ili nemaš. Pristojnost je odabir, a odabir obvezuje.«

Interesantno je spomenuti da je puno godina kasnije slične riječi zapisao i Jacek Kuron, jedan od vođa KOR-a (Komiteta za obranu radnika) i ideologa Solidarnosti s kraja 70-ih i početka 80-ih godina minulog stoljeća.

Nakon rata, sve do 1926., Strug je obavljao političke i vojne dužnosti u okviru državnog aparata, ali nakon sukoba s Pilsudskim, kojem se, usprkos »idejnom« razmimoilaženju, divio kao nesumnjivo karizmatičnoj ličnosti najzaslužnijoj za stvaranje neovisne Poljske, postao je predsjednik Lige za obranu ljudskih i građanskih prava i kao jedan od vođa ljevice u znak prosvjeda zbog načina na koji su se vlada i država odnosile prema radništvu i uopće osiromašenom dijelu poljskog puka, intenzivirao je svoju kritički orijentiranu publicistiku.

U znak prosvjeda protiv vladine politike odbio je stupiti u Poljsku akademiju zanosti i umjetnosti, u koju su ga predložili, a to je već bilo vrijeme kad se zapravo potpuno posvetio književnom radu.

Intenzivno je pisao i objavljivao sve do svoje smrti 9. prosinca 1937. u Varšavi, gdje je i sahranjen na tamošnjem čuvenom vojnom groblju Powazki.

U Wiadomosciach Literackich nakon njegove smrti bilo je napisano da je na »onaj svijet« otišao poslije Žeromskog drugi najveći poljski pisac 20. stoljeća.

A sama ceremonija sahrane bila je veličanstvena, njegovom su se odru došli pokloniti predstavnici svih političkih partija, uključujući i one lijeve međusobno posvađane, od socijalista preko komunista do anarhista, a Wladislaw Broniewski je u povodu njegove smrti napisao pjesmu u kojoj je snažnim, ali i osjećajnim riječima odao počast »velikom prethodniku poljske slobode«.

Antiratni romani

U svojoj spisateljskoj karijeri Strug je objavio 15 knjiga i nepregledno mnoštvo političko-publicističkih članaka koji još uvijek čekaju istraživače koji će ih »prekopati« i sistematizirati, odnosno prirediti za tisak, najvjerojatnije u nekoliko debelih svezaka.

U političku je literaturu Srug na velika vrata uveo teme revolucije, klase, proletarijata, opisao je aktivnosti radničkog pokreta, frakcijske borbe, a svekoliko njegovo stvaralaštvo formiralo se u ozračju mladopoljske modernističke estetike koja je posebice imala velikog utjecaja u počecima njegove spisateljske karijere.

U početku mu je bio blizak tzv. stilski lirizam, ali je s vremenom prevladala sklonost psihologiziranju u formiranju likova kojima se u svojim romanima bavio. Impresionističkom je manirom istraživao tzv. granične situacije u kojima bi se našli njegovi junaci, propitivao je njihove reakcije, a borbu revolucionara, njihovu strast i energiju, ali i razočaranja i rezignaciju zbog neuspjeha slikovito je ocrtao u trodjelnom ciklusu pripovjedaka »Ljudi iz podzemlja« (»Ludzie podziemni«, 1908.) te u »Zapisima starog simpatizera« (»Ze wspomnien starego simpatyka«, 1909.).

U romanu »Portret« (1912.) opisao je genealogiju i dijalektiku revolucionara i njihova ponašanja, kao i u tematski sličnoj zbirci novela »Naši očevi« (»Ojcowie naši«, 1911.), a razočaranja poratnim razvojem Poljske, za koju se odano i hrabro borio, iskazao je generacijskim romanom »Pokolenie Marka Swidy« (1925.).

Ali Strug nije pisao samo o domaćim društvenim i političkim (ne)prilikama, već je zahvatio i daleko širu, globalnu perspektivu socijalnih previranja, kao primjerice u romanima »Novac« (»Pieniadze«, 1914.) i »Miliardy« (u dva toma, 1937./38.). Antiratnu trilogiju »Žuti križ« (»Žolty krzyž«, 1932./33.) mnogi smatraju njegovim najsveobuhvatnijim i najboljim djelom, a u antiratne romane spada i djelo »Grob neznanog junaka« (»Mogila nieznanego žolnierza«, 1922.).

Rat je prikazao i iz perspektive legionara, dakle osobnog ratničkog iskustva, ali ta djela nisu postigla veću čitanost. Interesantno je pratiti njegov stvaralački razvoj koji ima svoju dijalektiku od ushita borbom za slobodu i neovisnost Poljske do svojevrsne rezignacije, a na koncu je završio u izrazito pacifističkim »vodama«, smatrajući da rat nikada nikome ne donosi dobro i u suštini nikada ništa ne rješava.

Razni likovi i tipovi

Kao čovjek oduševljen filmom, svim »novotarijama« i mogućnostima kojima filmska umjetnost raspolaže, priklonio se novim formama izražavanja i tako je u satiričkom tonu tiskao »Zakopanoptikon« (objavljen 1913./14. u lavovskom časopisu Wiek Nowy), koji je u cijelosti tiskan tek 1957.

U sličnom tonu, bliskom ekspresionističkoj groteski napisao je i djelo »Imetak blagajnika Spiewankiewicza« (»Fortuna kasiera Spiewankiewicza«, 1928.). »Povijest jedne bombe« (»Dzieje jednego pocisku«, napisana u Parizu 1909.) roman je u 17 poglavlja i oslikava čitavu jednu galeriju likova, sudionika ruske revolucije 1905. godine koja je zahvatila i Poljsku (prije svega Varšavu i Lodz), tada dio ruskog carskog imperija, ali glavni »junak« cijele priče je zapravo bomba koju je napravio mladi poljski kemičar emigrant, koja spletom raznih okolnosti prelazi iz ruke u ruku, a mi pritom pratimo što se zbiva s ljudima koji su s njom u kontaktu i stječemo jasniju sliku o glavnim protagonistima romana uključenih u revolucionarna gibanja.

To su ljudi koji su spremni i na najveće žrtve uime ideje za koju se bore, u koju iz dna duše vjeruju, ali umjesto da ih ta vjera drži na okupu, zbija jedinstvo njihovih redova, ona se spletom okolnosti rastače i nestaje i polako vodi krahu cijelog poduhvata.

Da bi se mogao shvatiti i razumjeti smisao romana, valja dobro poznavati poljsku povijest s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a samim time i ideološku raslojenost na poljskoj ljevici na kojoj je dominirala socijalistička partija i sama sklona frakcijskim podjelama i tu nalazimo čitavu skalu raznih likova i tipova: fanatike (Kama), anarhiste (Gryziak), hrabre i poštene likove, ali i one manje hrabre i poštene koji se vežu za kriminalno podzemlje (Ladukowski i Figiszewski) koji uvijek traže i nalaze šansu za dodatnu zaradu.

Naravno, tu je i galerija špiclova, denuncijanata, špijuna i ostalog polusvijeta podjedanko prisutnog kako u policijskim tako i u partijskim strukturama, ali svi oni zajedno, posebice oni kojima je iskreno stalo do društvenih promjena u korist čovjeka (Stazsek Cywikov), sudionici su jednog procesa u kojem će se ispostaviti da put pobune uvijek završava razočaranjem, spoznajom da se sve mijenja, a da bi zapravo sve ostalo isto.

Put od euforije do rezignacije uvijek tragično svršava, kao i latentni antisemitizam: to je bolest poljskog društva, pa tako i ljevice, koja signalizira kolektivno stanje zajednice, prepoznaje simptome, ali ih ne želi (iz)liječiti.

Anarhisti

Čitatelji mogu unaprijed zaključiti, praktički im je od početka jasno da bomba izrađena kako bi naudila neprijateljima neće eksplodirati, odnosno neće ispuniti namjenu za koju je bila napravljena.

Kao što se i revolucija, usprkos svojim visokim idealima, neće ostvariti, ali zato hoće uhićenja, zatvori, izdaje i na koncu to je sve što od revolucije i ostaje.

Ovaj roman paradigmatski je primjer angažirane, programatske literature, ali time sama knjižvnost kao takva nije oštećena jer na specifičan, poetički način govori o raskolima, lijevim skretanjima i sektašenju unutar pokreta koji propagira zajedništvo, jedinstvo i visoke ideale.

U romanu su anarhisti prikazani kao odlučni i hrabri individualci, ali (i) oni su beskrupulozni u svom naumu i to je ono što ih u konačnici izjednačava sa svima ostalima. »Povijest jedne bombe« školski je primjer, svojevrsna lekcija iz povijesti da svaka isključivost na kraju vodi u propast.

Bez širokog društvenog dogovora nije moguće realizirati humane društvene ciljeve, pa ma kako oni bili revolucionarno visoko postavljeni.