Bertrand Arthur William Russell, veliki britanski filozof, logičar, matematičar, povjesničar, čovjek enciklopedijskog znanja i obrazovanja i angažirani kritičar društva koji je u sebi sjedinjavao ideje liberalizma, socijalizma i pacifizma, svekoliku vlastitu, nepojmljivo široku djelatnost u svojoj je trotomnoj »Autobiografiji« u suštini podijelio na onu u tzv. čistoj filozofiji i onu posvećenu političkim obranama i zagovaranju »radikalnih« mirotvornih ideja.

U razdoblju između 1900. i 1903. godine napisao je nekoliko originalnih i iznimno značajnih filozofskih radova iz područja logike i filozofije matematike, a potom je praktički sve do 1950. na krajnje osebujan način obradio čitav niz epistemoloških i metafizičkih problema, uključujući i one vezane uz filozofiju razuma, tako da se s pravom smatra utemeljiteljem analitičke filozofije, zajedno s Gottlobom Fregeom (1848. – 1925.) kojem se neizmjerno divio i svojim štićenikom, nesumnjivo genijalnim Ludwigom Wittgensteinom (1889. – 1951.), ali zarad »široke palete« kojom je zahvatio logička pitanja mnogi ga smatraju »neprikosnovenim priorom logike 20. stoljeća«. Uz to, bio je prominentni antiratni i mirovni aktivist; žestoko je kritizirao američki i britanski kolonijalizam i imperijalizam, kao i sovjetski komunizam.

Uoči Drugog svjetskog rata vodio je žestoku kampanju protiv Hitlera i nacizma; po svršetku rata zagovarao je razoružanje, posebice nuklearnog oružja, a pred kraj života oštro je kritizirao ponašanje Izraela na Bliskom istoku, posebice progone Palestinaca i sustavno negiranje njihovih ljudskih i građanskih prava.

Nobel za književnost

Kao nagradu za svoj cjelokupni znanstveni, filozofski i literarni rad, kao i doprinos svjetskom miru, slobodi mišljenja i (p)ostvarenju humanističkih ideala, o čemu je ispisao tisuće stranica, bio je 1950. godine proglašen za laureata Nobelove nagrade za književnost. Mnogi smatraju da mu je zapravo trebala biti dodijeljena nagrada za mir, ali švedski akademici u odboru za književnost bili su mu skloniji nego li norveški zastupnici u Stortingu koji odlučuju o nagradi za mir. Ili, kako je to u svojoj studiji »Intelektualci« zapisao Paul Johnson: »Za cijelo vrijeme svog života Russell je neprestano sipao savjete, upozorenja, informacije i opomene u povodu najrazličitijih tema. Jedna, po svemu sudeći nepotpuna bibliografija navodi šezdeset osam njegovih knjiga. Prvoobjavljena među njima je »Njemačka socijalna demokracija« (1896.)…dok su posthumni »Ogledi o analizi« (1973.) ugledali svjetlo dana one godine kada je predsjednik Nixon podnio ostavku.
Između tih dvaju djela objavljivao je knjige o geometriji, filozofiji, matematici, pravu, društvenim promjenama, političkim idejama, misticizmu, logici, boljševizmu, Kini, o mozgu, industriji i atomima, o nauci, sreći, relativitetu, religiji, o međunarodnim odnosima, povijesti, građanskom pravu, etici, ateizmu, o mudrosti, budućnosti razoružanja, o miru i ratnim zločinima i mnogim drugim stvarima.

Uz sve to treba dodati ogroman broj novinskih članaka o zaprepašćujuće širokim temama; između ostalog pisao je o korištenju ruža za usne kod žena, odabiru cigara, ponašanju turista i(li) o nasilju nad ženama. Zašto je Russell sebe smatrao kompetentnim da dijeli savjete o tako brojnim temama i zašto su ga ljudi slušali? Odgovor na prvo pitanje nije tako jednoznačan, ali najvažniji razlog može biti to što je s velikom lakoćom, bez ijedne ispravke pisao, a i stoga što su ga izvrsno plaćali«. Ovaj malo poduži citat istinito, ali i pomalo maliciozno, naglašava ogromnu Russellovu stvaralačku energiju, ali i sklonost »zgrtanju para«; od djetinjstva je naučio raskošno živjeti i novac je nemilice trošio, ali za razliku od većine aristokrata svoga doba nije bio škrtac, već darežljiv čovjek: primjerice, kada se budući nobelovac Thomas Stearns Eliot nalazio u teškoj ekonomskoj situaciji, ustupio mu je svoje dionice u industriji oružja, koje mu je kasnije, kada mu se situacija popravila, slavni pjesnik vratio. Russell je volio novac, ali zapravo se radilo, da budem ironičan, više o tomu što je prema visini honorara procjenjivao »vlastitu ulogu u svjetskoj povijesti«; veći honorar bio mu je signal da ga se više uvažava i da ima bolji društveni značaj.

Iz aristokratske obitelji

Bertrand Russell rođen je 18. svibnja 1872. godine u slavnoj aristokratskoj obitelji; njegov predak, šesti vojvoda od Bedforda, John Russell u dva je navrata od kraljice Viktorije dobio povjerenje za sastavljenje vlade, a njegova majka Katharina Louisa, bila je kći barona Edmonda Stanleyja i sestra Rosalinde Howard, poznate po utemeljenju slavnog Girton Collegea u Cambridgeu. Povijesno gledano, obje obitelji su još od 1540. pa praktički sve do njegove smrti, aktivno sudjelovale u svim najznačajnijim britanskim političkim zbivanjima. Bertrandovi roditelji su za svoje doba slovili za »radikale«, željeli su svoju djecu (imao je starijeg brata Franka i sestru Rachel) odgajati u duhu filozofije Johna Stuarta Milla.

Njihov otac, vikont Amberley Russell bio je deklarirani ateist i zajedno sa suprugom zagovarao je kontrolu rađanja, slobodan brak, za ono vrijeme sve same skandalozne ideje. Ali, 1874., a potom dvije godine kasnije, Bertrandu su umrli prvo majka, a potom i otac, tako da je starateljstvo nad njim, njegovim bratom i sestrom preuzela baka lady Frances Elliot, koja je bila, kako je kasnije napisao u svojoj autobiografiji, »dominantna osoba« i čak je sudski »srušila« oporuku svog sina Amberleyja u kojoj se tražilo da mu se djeca odgajaju u duhu agnosticizma. Baka je potjecala iz Škotske, iz ugledne prezbiterijanske obitelji, ali bez obzira na vlastite konzervativne stavove, obožavala je svoje unuke, posebice Bertranda i kako bi se prilagodila vremenu, »akceptirala je darvinizam«, podržavala je irsku samoupravu, a posebice je svog najdražeg unuka poticala u borbi za socijalnu pravdu, ali paralelno je inzistirala na strogom kućnom odgoju u duhu puritanizma. Bertrand se, za razliku od brata Franka, nikada nije sukobljavao s bakom i od ranog djetinjstva pod njezinim utjecajem uronio je u svijet matematike i religije, a imao je i cijelu ekipu kvalitetnih kućnih učitelja koji su ga u tomu poticali. Po vlastitom priznanju, čitajući Euklida otvorio mu se svijet znanosti, a kada mu je u ruke došla literatura Percy Shelleyja (1792. -1822.), ubrzo je počeo okretati leđa kršćanskim dogmama, da bi s 18 godina u potpunosti prigrlio ateizam, svjetonazor koji je žestoko zagovarao i branio sve do svoje smrti, o čemu je napisao i knjigu »Why I Am Not a Christian« (1927.). Stalno je isticao da su Shelleyjevi stihovi najbolje iskazali i njegov vlastiti pogled na svijet.

Brojne ljubavne avanture

Tijekom 1890. počeo je studirati matematiku i fiziku na Trinity Collegeu u Cambridgeu; tu se zbližio s kasnije slavnim logičarom G. E. Moorom (1873.-1958.), a velik utjecaj na obojicu izvršio je Alfred North Whitehead (1861. – 1947.) koji ih je »priveo« filozofiji. Bertrand je ubrzo (1893.) diplomirao kao najbolji student u klasi, a dvije godine potom i sam je postao profesor na istom sveučilištu. Kada je upoznao Alys, kći uglednog američkog kvekera Roberta Smitha, rodila se ljubav i 1894. su se vjenčali. Medeni su mjesec proveli u Berlinu, gdje je Russell počeo s radom na svojoj prvoj knjizi »German Social Democracy«, a već sljedeće godine je publicirao »An Essey on the Foundations of Geometry«; zapravo radilo se o prerađenoj doktorskoj disertaciji kojom je stekao »fellowship« na Trinityju. To je bilo prvo djelo u seriji knjiga o znanosti koje su ga proslavile diljem svijeta.

Ali, brak nije dugo potrajao (dugo su živjeli odvojeno, da bi se razveli tek 1921.) jer se Bertrand bez ikakvih obzira upuštao u brojne ljubavne avanture, od kojih svakako treba izdvojiti barem dvije: onu s lady Ottoline Morrell i glumicom Constance Malleson; prva je bila poznata po tomu što je u svom domu u Londonu vodila glasoviti »intelektualni salon« u kojem su se uoči i tijekom Prvog svjetskog rata okupljala najveća imena tadašnje britanske kulture i znanosti (Virginia Woolf, Aldous Huxley, William Yeats, Herbert George Wells, Thomas S. Eliot, David H. Lawrence itd.), a vremenom je Bertrand postao zvijezdom tih redovitih tjednih soarea. Kad je putovao u Rusiju i Kinu, pratila ga je njegova studentica Dora Black, koja je bila emancipirana feministkinja, i naravno tijekom puta, postala mu je ljubavnica. Po povratku u Britaniju (1921.) priopćila mu je da je trudna i Bertrand joj je ponudio brak.

Ona je to odbila, jer se to kosilo s njenim uvjerenjima, ali ipak na njegovo uporno inzistiranje, pristala je na vjenčanje, uvjetujući njihovu vezu potpunom obostranom slobodom seksualnog ponašanja. Zajedno s Dorom, Bertrand je 1927. osnovao eksperimentalnu školu (Beacon Hill School) kojoj se Dora predala svim žarom, ali Bertrand se, nakon što im se rodilo treće dijete (1930.) počeo hladiti i prema supruzi i prema školi (prestao ju je financirati), koju je Dora usprkos svemu uspješno vodila sve do 1943. godine. Stvarni razlog novog bračnog brodoloma ležao je u činjenici što se Bertrand nije mogao pomiriti da je Dora u međuvremenu rodila i djecu poznatom američkom novinaru Griffinu Barryju, s kojim je dugo bila u »romantičnoj vezi«. Dora i Bertrand su se razveli 1932., a slavni se filozof ženio još dva puta: prvi put s Patriciom Spencer, s kojom je dobio sina Conrada S. R. Russella, kasnije poznatog povjesničara i jednog od vodećih predstavnika britanske liberalno-demokratske scene, a drugi put (1952.) s Edith Finch s kojom je živio praktički sve do svoje smrti (umro je u Penrhyndeudraethu u Wallesu, 2. veljače 1970.). Ali, niti u tim brakovima, iako već čovjek u godinama, nije poštovao »zavjet vjernosti«, i dalje je imao brojne ljubavne avanture.

Filozofija i matematika

Po svršetku studija, počeo je predavati na glasovitoj London School of Economics, a ubrzo je prešao na slavni Trinity, gdje se posvetio matematici, smatrajući kako u »čistoj matematici ne postoji pojam koji se ne bi mogao definirati logičkim terminima«, odnosno kako ne postoji problem na koji razum ne može pružiti zadovoljavajući odgovor. Tijekom 1903. izdao je (inspiriran idejama Giuseppea Peana) svoje remek-djelo o matematičkoj logici »The Principles of Mathematics«, a potom je 1905. objavio svoj znameniti esej »On Denoting« objavljen u časopisu Mind, što mu je 1908. otvorilo vrata članstva u Royal Society. Prvi tom možda svog najznačajnijeg djela (napisao ga je Whiteheadom) »Principia Mathematica« objavio je 1910. i nakon što je objavio još dva toma, u svjetskim akademskim krugovima njegovo se ime izgovaralo s udivljenjem i strahopoštovanjem. Te iste godine, postao je docent na Sveučilištu u Cambridgeu na kojem je kasnije »ugostio« ekscentričnog Austrijanca Ludwiga Wittgensteina (koji ga je istinski fascinirao genijalnošću svojih ideja) i kojem je kao mentor pomogao da objavi svoje čuveno djelo »Tractatus Logico-Philosophicus« (1922.), a kasnije i doktorira, istodobno otvoreno priznavajući velik učenikov utjecaj i na formiranje njegovih vlastitih misli.

Inspiriran Wittgensteinom, otvorio je seriju predavanja naslovljenu »Logički atomizam«, koja je kasnije ukoričio u knjigu. Temeljna teza je glasila: supstancija, materija, pojedinačna stvar nisu realiteti, već logičke konstrukcije; svijet je sastavljen od »pragrađe« koja nije ni materijalna, niti spiritualna. Ti su ga stavovi kasnije odveli istraživanjima mogućnosti uspostave »idealnog jezika« koji je po strukturi trebao nalikovati strukturi činjenica koje označava. Taj bi jezik, tvrdio je, bio neupotrebljiv u svakodnevnoj praksi, ali služio bi unapređenju znanosti i logike. Kasnije je Russell napisao: »Prišao sam filozofiji kroz matematiku, jer se svi matematički aksiomi mogu svesti na logičke principe«.
Istina mora biti znanstveno utemeljena, egzaktna i lišena predrasuda i mora omogućiti razumijevanje među ljudima. Zagovarao je tzv. skeptički realizam, tvrdeći kako se posredovanjem logičke analize može postići onaj stupanj sigurnosti koji posjeduje tzv. čista matematika. U spoznajnoj teoriji kritizirao je pragmatizam, a u teoriji istine (kao korespondencije) razlikovao je spoznaju neposrednim poznavanjem (by acquaintance) i spoznaju opisom (by description), ali filozofiju prirode treba (raz)lučiti od aksiologije, to jest ukoliko na vrijednosti primijenimo »materijalne« kriterije, degradiramo te iste društvene vrijednosti.

Nije priznavao nikakve zakonomjernosti (u) povijesti, a kada je govorio o etici, upozoravao je kako je treba odvojiti od znanosti, jer kada govorimo o vrijednostima, osjećajima i sličnim stvarima, znanstvene metode (p)ostaju neupotrebljive. Jednako kao što i na pitanje: ima li život smisla, znanost nije kompetentna dati adekvatan odgovor, ali dužnost je filozofa angažirati se u borbi za istinu, a tim putem možda dođemo i do smisla. Ako filozof to ne bi (u)činio, izdao bi svoj poziv; svijetom vladaju fanatizmi najrazličitijih oblika i stoga je upravo borba protiv isključivosti borba za bolji svijet.

Uvjereni pacifist i ateist

Kao oštar kritičar kulture i (građanskog) društva, tvrdio je kako su privatno vlasništvo i država glavne opasnosti za društvo. Ali, to ga nimalo nije smetalo da vrlo pomno vodi računa o svojim (velikim) prihodima; pozorno je zapisivao sve honorare u svoj notes, tvrdeći kako ga pogled na zamamne cifre u njemu zabilježene, »odlično relaksira« kad god je neraspoložen. Mnogi su mu prigovarali da je licemjeran i da ne živi u skladu sa svojim socijalističkim uvjerenjima i savjetovali ga da barem dio tog bogatstva podijeli sukladno idejama koje zagovara. A, on je s mješavinom arogancije i ironije, pomalo cinično odgovarao: »Ako ste zaboravili, ja se ne pretvaram da sam kršćanin, ja sam socijalist, a to su ipak dvije različite stvari«.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao uvjereni pacifist, odbio je odazvati se vojnom pozivu i naravno, svršio je u zatvoru, a ujedno bio i izbačen sa sveučilišta. Međutim, u javnosti je postao iznimno popularan i cijenjen zbog svojih stavova, koje je hrabro iznosio, što je i kod njegovih protivnika budilo poštovanje. Istodobno, deklarirao se kao ateist, oštro je kritizirao crkvu, državu, a posebice postojeći sustav odgoja i obrazovanja, jer su po njegovom mišljenju evidentno zakazali, to jest pokazali nedostatnim da bi svojim utjecajem spriječili besmislenost ratovanja i ubijanja milijuna nevinih ljudi. Humanizam se ne propovijeda, već živi, govorio je i pisao Russell, i tko je protiv svakog oblika degradacije čovjeka, taj to mora otvoreno i jasno pokazati, bez obzira na negativne posljedice.

Iz zatvora je izašao nakon dvije godine (1918.), a kada je iduće (1919.) godine bio rehabilitiran, ponudili su mu da se vrati na Trinity, što je odbio. Na matično Sveučilište u Cambridgeu vratio se tek 1944., ali ne zadugo; 1949. ponovo ga napušta, kako bi se u potpunosti posvetio mirovnim i antiratnim aktivnostima. Zbog svojih pacifističkih uvjerenja, neki su čak govorili »militantnog pacifizma«, ponovo se 1960-ih godina našao u zatvoru u Brixtonu gdje je proveo pola godine. A u svijetu je ostala zapamćena fotografija s Piccadillyja, kada su ga londonski bobbyji, zbog građanskog neposluha (odbio je napustiti antiratne studentske demonstracije) unosili u policijski automobil. Ta je slika obišla svijet i postala je svojevrsnom ikonom mirotvornog pokreta 20. stoljeća.

Tijekom kolovoza 1920., kao član službene delegacije britanske vlade, posjetio je Rusiju i u svojoj »Autobiografiji« opisao je susret s Lenjinom koji ga je podsjećao na profesora dogmatike, odnosno elitista koji prezire narod u čije je ime izveo revoluciju. Po povratku u Britaniju, Russell je objavio knjigu »The Practice and Theory of Bolshevism« u kojoj je opisao dojmove s putovanja; između ostalog Marxa je opisao kao Mesiju, boljševičku (komunističku) partiju kao novu crkvu, proletarijat kao izabrani narod, a revoluciju kao najavu carstva nebeskog do kojeg se nikada neće doći. I stoga, iako je pripadao laburističkoj ljevici, ne čudi što ga Sovjeti nikada nisu prihvatili kao svog, a on je na tipično britanski ironično-humorni način odbacivao marksistički pogled na svijet, ukazujući na niz sadržajnih nelogičnosti unutar njegova učenja.

Bolje mrtav, nego crven

Staljina je smatrao čudovištem, uspoređivao ga je s Hitlerom, ali istine radi moramo reći, ne samo njega, već i ostale tadašnje lidere Zapada kao što su John Kennedy, Konrad Adenauer, Charles de Gaulle, Harold MacMillan; pozivao je nedogmatsku ljevicu da osudi sovjetske gulage, staljinističke monstr-procese i čistke, kolektivizaciju, gladomor i slično i na tomu je uporno ustrajavao. Iako veliki zagovornik totalnog razoružanja, u prvo je vrijeme čak i pozivao na preventivni rat protiv SSSR-a, ukazujući na opasnost po svijet ukoliko se Kremlj dokopa nuklearnog oružja. Tada je i postavio svoju kontroverznu tezu. »Bolje mrtav, nego crven«.

Ali, kada je sredinom 1950-ih godina došao do zaključka (posebice nakon nuklearnog testa 1954. na atolu Bikini) da je atomsko oružje suštinsko zlo, jednakom se žestinom kritički obrušio i na SAD. Vremenom, Amerika mu je postala simbolom inkarnacije zla; posebice nakon američke vojne intervencije u Vijetnamu. Nakon Rusije, posjetio je i Kinu (1922.); objavio je knjigu »The Problem of China«, a za vrijeme boravka u toj zemlji upoznao je indijskog književnika, nobelovca Rabindranatha Tagorea, ali ujedno je i teško obolio, tako da su japanski mediji javili da je slavni filozof umro. A kada se nedugo potom pojavio u Tokiju, u znak prosvjeda zbog senzacionalističkog izvještavanja, odbio je japanskim tiskovinama dati intervju, obrazloživši kako to nije moguće, budući da je umro.

Uvjereni pacifist, početkom Drugog svjetskog rata, suočen s Hitlerovom antisemitskom i osvajačkom politikom, ipak je odstupio od svojih stavova; i dalje je pisao kako je rat veliko zlo, ali daleko manje od onoga što bi uslijedilo pobjedom nacizma. Uoči Drugog svjetskog rata Russell je predavao u Chicagu, kasnije u Los Angelesu, a 1940. gradske vlasti u New Yorku imenovale su ga profesorom na City Collegeu. Međutim, zbog stavova izrečenih desetak godina prije u djelu »Marriage and Morals«, o seksualnoj slobodi i etici, njegovo je postavljenje podiglo veliku prašinu u Americi, jer su ga mnogi smatrali bludnim i raskalašnim erotomanom i čovjekom lišenim svih moralnih skrupula.

Povijest zapadne filozofije

Iako su brojni intelektualci na čelu s Albertom Einsteinom i Johnom Deweyjem prosvjedovale protiv suđenja i otvoreno pružali potporu Bertrandu Russellu, on je morao napustiti New York i ponuđenu katedru. Ipak, i u to izuzetno teško i složeno vrijeme za njega, uspio je u Barnes Fondation održati seriju predavanja iz povijesti zapadne filozofije, koje je kasnije (1945.) objavio pod istoimenim naslovom kao knjigu koju su mnogi zbog iznimno rafiniranog stila i originalnosti smatrali njegovim najinteresantnijim i najčitanijim djelom. Tijekom 1944. godine Russell se vratio u Britaniju i na trećem programu BBC-a, te u brojnim člancima u novinama i časopisima, upozoravao je na nove ratne opasnosti, u prvo vrijeme zbog sovjetske, agresivne i imperijalističke politike u Istočnoj Europi, a kasnije protiv slične američke politike u Indokini. Iz tog doba je poznata i njegova polemika sa znamenitim filozofom Gilbertom Ryleom (1900.- 1976.) u Timesu, kojeg je optužio za cenzuru i zabranu tiskanja njegovih tekstova u časopisu Mind. Zajedno s Einsteinom objavio je proglas u kojem je tražio nuklearno razoružanje, a 1965. se definitivno razišao s laburistima jer ih je optužio da kao stranka pružaju potporu američkoj vojnoj intervenciji u Vijetnamu.

Još tijekom 1958. postao je predsjednik Kampanje za nuklearno razoružanje; organizirao je mirne prosvjede diljem svijeta, uputio je brojna pisma upozorenja najistaknutijim svjetskim političkim liderima tražeći da podrže njegovu inicijativu i objašnjavajući im kako svijet ubrzanim naoružavanjem srlja u propast. Zbog svih tih aktivnosti Russell je postao globalnom institucijom, tako da nikoga nije začudilo kada je pokrenuo osnivanje suda za ratne zločine u Vijetnamu (predsjedao mu je bivši Titov biograf, povjesničar Vladimir Dedijer) u kojem su svoje mjesto našli i intelektualci od formata poput Isaaca Deutschera, Jean- Paul Sartrea i Simone de Beauvoir. Ali taj, kako su ga mnogi zvali Russellov sud, koji je zasjedao u Stockholmu, u javnosti je naišao na brojne otpore, optuživali su ga da je instrumentaliziran i protkan ljevičarskom politikom; odnosno da je cijelo suđenje farsa, a ishod ionako unaprijed poznat. Uistinu, sud je optužio Amerikance za strašne zločine počinjene u Vijetnamu, ali prigovori o pristranosti ipak nisu bili utemeljeni, jer predočeni dokazi su više nego jasno govorili o strahotama američke vojne intervencije.

Nikome se nije klanjao

Russell će svojim cjelokupnim djelom i angažmanom ostati zapamćen kao »kvintesencija novodobne, apstraktne filozofije«, kao filozof koji je s neobičnom lakoćom i brzinom, britko i briljantno mislio i pisao, ali i govorio o najsloženijim pitanjima i problemima ovoga svijeta. Kao zagovornik skeptičkog realizma bio je uvjeren kako sav plod ljudske civilizacije, svi napori ljudskog genija u konačnici su predodređeni velikim smrtonosnim hropcem Sunčevog sustava, a svekoliki veličanstveni hram ljudske kulture nužno će nestati u ruševinama kozmosa. Ali, bez obzira na katastrofu do koje će izvjesno doći, do tog vremena treba se ponašati kao da ništa od toga nije istina, jer ipak, tko zna, svijet je usprkos svemu i svim velikim nepoznanicama do sada preživio sve Scile i Haribde i nije isključeno da nas može (ne)ugodno iznenaditi.

Upravo racionalno mišljenje u tomu nam može najviše pomoći. A kakav je Russell bio kao čovjek možda najbolje ilustrira epizoda iz 1949. kada mu je kralj George VI. dodijelio odlikovanje zasluga za narod (najviše britansko odličje) i uručujući mu dobroćudno prigovorio:

»Ponekad ste se znali ponašati tako da nam svima bude neugodno«. A Russell, mu je u svom stilu odgovorio: »Istina, ali zar vas to ne podsjeća na vašeg brata, vojvodu od Windsora« (bivši kralj Edward VIII. koji je abdicirao 1936. zbog ljubavi prema Amerikanki plebejskog roda Wallis Simpson). Ovaj odgovor jasno pokazuje kako se Russell nikada nikome nije klanjao, nije ostajao nikome dužan i uvijek je slobodno govorio što misli.