Umjetnica Dijana Lukić upustila se u zahtjevan i neizvjestan projekt: Aukcija slika kao kruna jedne izložbe s margine

Davor Mandić

U Relativnoj galeriji u ulici Pomerio održavala se jedna nesvakidašnja izložba s nesvakidašnjim krajem - pravom aukcijom slika: izvikivanjem ponuda, lupanjem čekića...



Eksperiment Dijane Lukić, riječke slikarice s margine, odnosno umjetnice izvan uobičajenih tokova i viđenijih kulturno-umjetničkih krugova, slobodno se i bez ustručavanja moće reći – uspio je.


Prvo je, naime, organizirala ad hoc Relativnu galeriju, proširivši se po katu zgrade u ulici Poemrio, u kojoj ima atelje te u kojoj održava slikarske radionice, da bi potom organizirala i pravu pravcatu aukciju slika i artefakata vezanih uz radionicu.


Aukcija je ujedno bila i zatvaranje izložbe »Pošto kilo umjetnosti, gazdarice?«, »smisla postojanja« Relativne galerije, koja je bila otvorena od 15. do 29. lipnja i koja je privukla oko 150 posjeta – u rangu, dakle, posjeta izložbama drugih riječkih izložbenih prostora, poput onog neprežaljena Malog salona.




Kako znamo je li eksperiment uspio, odnosno na temelju čega donosimo taj sud? Osim na temelju dojma, prije svega konzultirajući statistiku, ali i, naravno, emociju autorice i organizatorice.


– Ponuđena su 26 predmeta, prodano je 14, od toga pet slika i sedam skulptura te dvije uporabne umjetničke keramike. Prezadovoljna sam. Atmosfera je bila vrlo nabijena energijom, emocijama i napravili smo maksimalno što se može u ovom trenutku – kaže post festum Dijana Lukić, dodajući da iza ovog uspješnog događaja stoji velika priprema, ali i iskustvo Lee Maravić, voditeljice aukcije, koje je zadobila u Americi, radeći u aukcijskim kućama.


Uzbuđenje


– Ljudi su bili jako sretni i cijelo jutro stižu mi poruke i fotografije; pitaju me kad ćemo opet imati aukciju. Ustvari je emocija ovdje najvažnija, ona otvara srce za umjetnost, a to nam najviše fali. I sad vidim i znam da se publika može probuditi – kaže Lukić, napominjući da iza toga njenog buđenja ipak mora stajati i veliki rad.


Uoči same aukcije teško je bilo naslutiti kako će sama aukcija proći. Već oko 18 sati, kad je najavljeno otvaranje događaja, skupilo se u Relativnoj galeriji nešto ljudi, koji su svi uredno popisani, a dobili su i prave aukcijske identifikacijske kartone, koji će im poslužiti kada budu licitirali. Atmosfera se polako nabijala, a umjetnica je mogla čavrljati s posjetiteljima, opisivati im slike, govoriti o pojedinostima događaja, jer je imala svesrdnu pomoć brojnih asistentica, koje su događaj, u organizacijskom smislu, održavale na visini, sve do detalja poput pladnja s pićem koji je konstantno kružio Galerijom.


Netom prije aukcije odvukli smo umjetnicu sa strane i pitali je o očekivanjima. Iznenadila nas je odgovorom.



– Ne očekujem ništa! Ni-šta! Ali energija je dobra, nešto se iščekuje. Ja sam uzbuđena, ali zapravo mi je sve ovo teško definirati. Čekam što će biti – rekla je Lukić, koju smo upitali i kako je izložba ukupno prošla, koje je ovaj događaj zapravo kruna.


– Izložbu su uglavnom posjetili »moji« ljudi, dakle oni koji u vezi sa mnom i mojom radionicom. Kad ubrojimo i današnji dan, izložba je imala oko 150 posjeta. Bila sam u najavi rekla da mi je cilj 500 posjeta, ali to je bilo nemoguće. Da, bilo je točno troje ljudi koji nisu u vezi sa mnom, dakle neka obična likovna publika. Ne znam što reći o tome, jer stvarno je bilo super oglašeno – rekla je Lukić, koju smo potom pustili da se pripremi za aukciju, jer i tamo je imala aktivnu ulogu.


Prvog mačića nije trebalo računati, jer iako je Lea Maravić temeljito predstavila i događaj, i pravila ponašanja na aukciji, i sliku, i autoricu, ipak se nitko od uredno posjednutih posjetitelja u dupkom punoj prostoriji nije javio te je na red došla druga slika. Riječ je bila o ulju na platnu, aktivističkoj slici »Bogorodica s djetetom« uz naglašenu bodljikavu žicu. Početna cijena bila je 2.300 kuna, a uskoro smo svjedočili pravom filmskom nadmetanju. Izvikivane su cifre po 100 kuna više, dok čekić nije lupio na iznosu od 3.115 kuna.


Uskuhala atmosfera


Atmosfera je potom uskuhala, aukcija se razbuktala i rezultat je konačno i više nego dobar za autoricu koja se pionirski uputila u organizacijski vrlo zahtjevan događaj, napose kad se uzme u obzir da je prvi takve prirode u krugu ljudi koji umjetnicu okružuje. No sada se čini da je pušten duh iz boce i tko zna gdje je tome kraj, pogotovo ako se kao okosnica svega uzme emocija, koliko god novčana satisfakcija nikako nije zanemariva.


– Dobila sam, na primjer, fotku od jedne mame koja je kupila skulpturu sove, veliku, i kad je došla kući, njena curica je bila toliko oduševljena i grlila je tu skulpturu. To me tako dirnulo. Umjetnost se definitivno doživljava srcem i donosi ljudima veliku sreću – zaključuje optimistično Dijana Lukić.