Veliki poljski pjesnik i esejist, jedan od vjerojatno najznačajnijih novodobnih (srednjo)europskih književnika Adam Zagajewski, preminuo je u Krakovu 21. ožujka ove, 2021. godine, što je možda simbolično i interesantno, upravo na Međunarodni dan poezije. U jednom od svojih (u nizu) maestralnih tekstova zapisao je: »Poezija se dotiče svakog od nas ponaosob, ma koliko mi to negirali ili podsmješljivo, ignorantski okretali glavu na drugu stranu ona u nama živi na svoj poseban način, dotiče našu dušu, udivljuje ljepotom, ali nas i opominje tugom, melankolijom, nostalgijom, romantičarskim sentimentalizmom… Posredovanjem neočekivane iluminacije, kada se tome i najmanje nadamo otvara nam svjetove za koje nismo ni znali da postoje.«

U svijetu književnosti, u punom se sjaju i veličini Zagajewski kao pjesnik pojavio 1968. u vrijeme velikih i dramatičnih poljskih političkih i društvenih previranja i od toga doba praktički pripada najosobenijim pojavama moderne europske književnosti. A, kada već govorimo o tim dramatičnim godinama poljske povijesti, vrijedi podsjetiti na jednu njegovu izjavu koju je često reinterpretirao Adam Michnik, nedvojbena intelektualna ikona borbe protiv komunističkog režima: »Ako i kada govorimo o našoj povijesti, ne smijemo zapadati u patetiku; malo je naroda koji su tako gorko i uz tolike žrtve ispaštali tuđe, ali još i više svoje grijehe, međutim zahvaljujući Zagajewskom, njegovim očima i riječima, o tome možemo govoriti otvoreno i kritički, bez lažnog domoljubnog patosa, jednostavno priznati kako smo si i sami krivi za ono što nam se događalo, za ono što smo propustili učiniti. Naš iskaz o povijesti stoga uvijek moramo prekriti blagom ironijom, upravo kako je to činio Zagajewski, jer samo tako možemo o(p)stati kao normalan narod. Sve drugo je laž, pretjerivanje, svaljivanje krivnje na druge i ignoriranje činjenice da nas je naša samodovoljnost, isključivost s kojom smo aristokratski ponosno živjeli, udaljila od realnog svijeta. Da nismo bili maksimalisti koji vlastiti mesijanizam vide kao Božje poslanje, da si nismo umislili kako smo nekakav poseban, slavenski izabrani narod, možda bi sve bilo drukčije«.

Naravno, u očima brojnih Poljaka ove riječi Adama Zagajewskog, u parafrazi Adama Michnika, zvuče heretički, ali oba velikana poljske kulture su bila uvjerena kako je dužnost intelektualca, pjesnika, slijediti i otkrivati istinu i biti heretik, jer upravo su ti »neprilagođeni disidenti« očuvali poljsku duhovnost u pravoj i punoj mjeri i onda kada se to činilo nemogućim.

Kandidat za Nobela

Svojim književnim djelom Zagajewski se višekratno nametnuo kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu; nažalost, zaobišla ga je, ali to ni u čemu nije umanjilo njegovu književnu veličinu; dapače. A, da je tome tako, dokaz je niz značajnih nacionalnih i međunarodnih priznanja, među kojima ćemo spomenuti samo one najuglednije: 2004. primio je tzv. Malog Nobela, to jest Neustadt International Prize for Literature, nagrade Kurta Tucholskog (1985.), Heinricha Manna (2015.), Jeana Ameryja (2016.), princa od Asturije (2017.), Europsku nagradu za poeziju (2010.), nagradu poljskog PEN-a (2015.) koja nosi ime slavnog poljskog esejista Jana Parandovskog. Uz francusku Legiju časti, primio je niz počasnih doktorata, a 2012. postao je doctor honoris causa i matičnog Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, a nakon niza otpora i peripetija bio je primljen u poljsku Akademiju znanosti i umjetnosti.

Sve sam ovo naveo samo kako bih ukazao koliko je u svijetu književnosti i kulture bio poštovan i uvažavan, ali što je možda još i važnije, iznimno čitan, jer njegova intimistička i intelektualistička poezija plijenila je srca i duše mnogih koji su u njegovim stihovima pronalazili riječi koje sami za svoje osjećaje nisu znali naći i iskazati; on je »pjevao« u njihovo ime. Okrenut prošlosti, Zagajewski je napisao jednu od svojih najznačajnijih rečenica: »Otkrivamo samo ono što smo zaboravili i onda to predstavljamo kao novo« ili, kako je to šire elaborirao u svojoj izvrsnoj knjizi eseja »Obrana vatrenosti« (2002.): »Duhovni život, unutrašnji glas koji nam govori, ili samo šapuće, na poljskom, engleskom, ruskom ili grčkom, temelj je i osnova naše slobode, neophodan teritorij refleksije i neovisnosti prema udarcima i iskušenjima suvremenog života… U potrazi za istinom o nama samima, o neprestanom promatranju bezbrojnih hodnika stvarnosti, o suprotstavljanju lažima, poezija je ona koja bdije nad poviješću i svaki pisac i svaki pjesnik ujedno je i sudac vanjskom svijetu (naravno sudi i samome sebi), jer u svakom stihu pjesme nalazi se spoznaja svijeta kojoj je prethodila refleksija. U svakom stihu kriju se patnje Kambodže i Auschwitza… I stoga su pjesnici osuđeni na život u tjesnacu između Atene i Jeruzalema, između simbola istine i ljepote koje se nikada ne mogu u punini dotaknuti, ostvariti, ali nas kroz začuđenost i pobožnost vode nadahnuću mišljenja.«

Zagajewski je u pravilu pisao u slobodnom stihu; kao vrstan poznavatelj glazbe i likovnih umjetnosti pisao je o svijetu i čovjeku »koristeći oko pjesnika i pronicljivost filozofa« (Biserka Rajčić). Upravo tu misaonost najbolje potvrđuje knjiga »Vita contemplativa«, zapravo izbor iz svekolikog njegova poetskog stvaralaštva u kojem nam se otkriva u punoj raskoši svog pjesničkog talenta. Na sličan način o upečatljivosti njegova intelekta govori sjajan izbor eseja koji je priređen za njegov 70. rođendan (obilježen u Krakovu); radi se o opsežnoj dvojezičnoj antologiji u kojoj su najuglednija imena svjetske i poljske intelektualne scene (primjerice nobelovac Derek Walcott, Susan Sontag…) iskazali svoje laude njegovu književnom pismu i tako ga uzvisili u rang vodećeg esejista našeg doba.

Pjesnik užasa egzistencije

Zagajewski je uz to i jedan od najprevođenijih poljskih pjesnika, a zarad intelektualne pronicljivosti i estetske začudnosti, mnogi ga nazivaju »pjesnikom užasa egzistencije«. U svojim stihovima jasno oslikava širinu i suptilnost vlastite poetske imaginacije koja uvijek sadrži ono opće ljudsko, humano, ali strogo primjenjivo i prepoznatljivo tek na konkretnom pojedincu, jer se tek kroz konkretno iskustvo može prepoznati i ono opće. Sam je često govorio: »Privlači me splet osobnog i povijesnog koje teče kroz različite tijekove sudbina«, a ta fascinacija životom bila je zapravo fascinacija slobodom, koja oplemenjena maštom stvara izričaj nove realnosti, koja nam olakšava dušu, koja nas (za)vodi, a ta nikad dosegnuta čežnja za ljepotom vječni je izazov i poticaj s kojim se teško nosimo, ali bez kojeg naš život ne bi imao smisla. Uostalom, Zagajewski nije krio da je sanjar koji pokušava »opjevati osakaćeni svijet«, a taj naš svijet je osakaćen podjednako komunističkim totalitarizmom i navodnom slobodom liberalnog, demokratskog, kapitalističkog svijeta; oba u suštini nose brojne ograničenosti, licemjerni su i »proizvode dragovoljno ropstvo« koje se samo na različite načine manifestira u različitim političkim sustavima.

Upravo na tom fonu, moguće je i razlikovati dvije faze u razvoju njegova stvaralaštva; prva, socijalnog verizma, a potom magijskog verizma. Prva faza je karakteristična za 70. i 80. godine prošlog stoljeća i okrenuta je pitanjima slobode u zatvorenom društvu osakaćenom ideologijom i prepunom (auto)cenzure; druga se javlja nakon pada Berlinskog zida i u njoj Zagajewski zaziva i traži objašnjenja čuda našeg postojanja, našeg života i upravo je kroz te krajnosti uspio uobličiti sliku suvremenog doba i čovjeka. Otkrivajući kroz kulturno-povijesna zbivanja metafizičke slojeve magijskog, i kako je to često isticano kod njegovih brojnih tumača: »Ispisao je čudesnu kroniku iskustva modernog doba«, odnosno, kroz njegovu poeziju se »razlama opće i intimno«, a kroz taj sraz o(be)smišljava se naš život; istina, na različite načine, ali uvijek s istim tragičnim ishodom. Čovjek je gubitnik, ali ga ta spoznaja ne smije obeshrabriti, život je dar koji treba (pro)živjeti.

Emigracija u Pari

U svojim je tekstovima pokušavao što je moguće dublje ući u višeslojne pore povijesti i tradicije Istočne i Srednje Europe, »glajhšaltovati« arhitekturu i arheologiju toga podneblja, ali uvijek u nadi da se kroz ta istraživanja mogu prevladati bespuća vlastitih nesporazuma i ograničenosti. Jednako tako približiti se svijetu vlastitih emocija, vizija, snova koje vremenom postaju činjenice našeg postojanja i ta slika patnje postaje dio naše stvarnosti, makar nikada nije bila u potpunosti »realnost naše stvarnosti«. To je prostor vječne igre umjetnosti, pjesničke slobode, forsiranja autopoetike kojom preispitujemo stvarnost, i bez te igre mašte i jezika, nikada ne bismo mogli podnijeti svijet u kojem živimo, zgromio bi nas teretom svoje konkretnosti.

Ono što je neizbježno, mora se pretrpjeti, pisao je Zagajewski, ali to ne znači da si ne možemo pomoći; oslonimo se na jezik, mašti dodajmo malo boje i zvuka i sve je odmah drukčije. Je li nam nakon toga lakše? Vjerojatno nije, ali svijet nam postaje izvjesno prihvatljiviji. Ili kako je to zapisao u jednoj od svojih antologijskih pjesama »Poraz«: »Zaista, umemo da živimo tek u porazu/ Prijateljstva se produbljuju/ ljubav oprezno diže glavu/ čak i stvari postaju čiste/ Raste hrabrost/ Samo da nas ne iznenadi pobeda.« (preveo Petar Vujčić). Iz ovih stihova nam postaje potpuno razumljiv ključ za poimanje njegove poetike; pobjede su uvijek privremene, a porazi trajni, ali nema razloga za očajanje, jer izazovi svijeta nas tjeraju da utjehu potražimo u »čudima svakodnevice«.

Adam Zagajewski je rođen 21. lipnja 1945. u Lavovu, »Parizu Srednje Europe«, gradu slavne povijesti i tradicije, fascinantne ljepote u kojem su kroz stoljeća koegzistirale poljska, ukrajinska, ruska, židovska, armenska, bjeloruska i njemačka kultura, a obitelj je taj grad morala napustiti nakon sovjetske okupacije, odnosno njegova priključenja Staljinovom komunističkom imperiju. S ocem Tadeuszom, poznatim profesorom elektrotehnike, i majkom Ludwikom (djevojački Turska) preselio se u Šleziju, u gradić Gliwice, u kojem je mladost proveo i veliki poljski književnik Tadeusz Roževicz, kao i Julian Kornhauser, koji je zajedno s Adamom obilježio novodobnu poljsku poeziju. Po svršetku gimnazije, upisao je studij psihologije i filozofije na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu, a nakon doktorata (1972.), počeo je predavati (marksističku grupu predmeta) na Rudarskom fakultetu. Kao profesor radio je sve do 1980., kada je zbog »ideološke nepodobnosti«, bio izbačen s posla. To je ubrzalo njegovu odluku da napusti zemlju. Godine 1981. emigrirao je u Pariz, gdje je od 1983. uređivao časopis Zeszyty Literackie, a potom je otišao u SAD gdje je radio kao profesor književnosti na sveučilištima u Chicagu i Houstonu.

Bez obzira na česta izbivanja izvan Francuske, Pariz je smatrao svojim (novim) domom, ali se 2002. ipak odlučio vratiti u Krakov i nakon što je kupio stan, do kraja života pola je godine redovito provodio u Francuskoj, a pola u Poljskoj. U jednom tekstu je zapisao: »Izgubio sam dvije domovine, ali sam sreću pronašao u trećoj, »svemiru imaginacije« u koji sam se mogao vratiti kad god to poželim i u njemu hodati Lavovom, Krakovom ili Parizom.«

Mitski Lavov

Prve pjesničke radove Zagajewski je objavio 1967. godine, kasnije je pjesme tiskao u književnim časopisima Odra i Tworczošć, i već se tada vidjelo s koliko velikim talentom raspolaže, ali i hrabrošću, jer je jasno i kritički pisao o poljskoj (neo)staljinističkoj političkoj i društvenoj stvarnosti. Od samih početaka naglašavao je važnost odnosa etike i poetike, tvrdeći kako je to bilo »herojsko doba« njegova stvaralaštva ispunjena duhom solidarnosti i stvaralaštva. Prije svega, suprotstavljao se pojavama i događajima koji su uzrokovali eksploziju studentske pobune u ožujku 1968. kada je vlast isprovocirala snažne antisemitske ispade, najjače od svršetka Drugog svjetskog rata. Židovi su bili žestoko napadani u medijima, javnosti, izbacivani iz škola i posla, a policija ih je bez ikakvih stvarnih povoda šikanirala i nastojala ih što više zaplašiti i natjerati da napuste Poljsku i emigriraju u Izrael.

Iako Zagajewski nije bio Židov, otvoreno je stao u njihovu obranu. Uskoro je zemlja s nekada najvećom (tromilijunskom) zajednicom Židova u Europi, zgromljena holokaustom u Drugom svjetskom ratu postala »Juden frei«; velik dio lijevo-liberalne intelektualne javnosti protivio se novogovoru mržnje tadašnjih (neo)staljinističkih vlasti, prozivali su komunistički režim zbog antisemitizma, brutalnosti i lažnih optužbi, ali jedino oružje koje su u tom trenutku imali, bila je literatura. Zagajewski je zapisao: »Bili smo mladi i u velikoj mjeri naivni, vjerovali smo kako književnošću i umjetnošću možemo promijeniti svijet.« Nakon odlaska u emigraciju postupno je odustajao od opisivanja aktualnih političkih zbivanja govoreći: »Čim napišem nešto, dotaknem se nekakvog trenutka, raspoloženja koje me je i natjeralo da se prihvatim pera, ali čim sam stavio točku na rečenicu, taj je trenutak postao prošlost i stoga sam odlučio da se sve više posvećujem i vraćam djetinjstvu i mladosti, jer to je izvor iz kojeg se pije svježa voda.« U tom duhu napisao je niz pjesama posvećenih rodnom Lavovu koji je postao opsesivnom, gotovo mitskom temom njegova stvaralaštva. Ispjevao je pravu, veličanstvenu odu svom gradu, u danas kultnoj zbirci »Putovati u Lavov« (1985.), jednoj od najdojmljivijih knjiga 20. stoljeća. U povodu izlaska te knjige zapisao je: »Već kao beba bio sam protjeran iz doma i stoga mi je važna ta potraga za njim. Uvijek sam vidio nešto romantično i lijepo u tome da novo mjesto prilagodim sebi, ali Lavov je bio i ostao nedosanjani san, neutaživa čežnja, mjesto u koje sam znao da se više nikada neću vratiti, ali to je korijen onoga što jesam i nitko ne može pobjeći od vlastite prošlosti.«

Pokret »Novi val«

Kao mladi pjesnik bio je blizak pokretu »Novi val« (»Nowa fala«), zapravo tzv. Generaciji ‘68 u kojoj su djelovale pjesničke veličine kao što su Stanislaw Baranczak i Julian Kornhauser, a ono što je cijelu grupu krasilo, bila je spremnost na pobunu. Tijekom 1968. »uključili su se u povijest«, boreći se protiv komunističkog režima, stali su na stranu pobunjenih studenata, a to je dakako imalo i odraza u njihovom literarnom stvaralaštvu. Pokret »Novi val« nije bio ograničen samo na Varšavu ili Krakov, već je sljedbenike imao i u Lodžu, Poznanju i Lublinu, trajao je desetak godina, sve do početka 80-ih, a njegovu raspadu pridonijela je politička situacija nastala uvođenjem vojne uprave generala Jaruzelskog, odnosno gušenjem masovnog sindikalnog, antikomunističkog pokreta »Solidarnost«, a što je zapravo značilo: pojačanu cenzuru, zabranu književnih časopisa, kontrolu medija itd.

Tako je bio zabranjen i časopis Zapis (izlazio od 1977. do 1981.) u kojem je tekstove objavljivao i Zagajewski zajedno s J. Andrzejewskim, K. Brandysom, A. Michnikom, Z. Herbertom, S. Barnczakom…, značajan po tome što je bio tiskan bez cenzure, a uređivali su ga članovi KOR-a, slavnog Komiteta za obranu radnika u kojem su djelovali intelektualci koji su i inspirirali pojavu »Solidarnosti«. Nakon zabrane rada »Solidarnosti« dio intelektualaca se povukao u tzv. duhovnu emigraciju, dio se aktivirao u tzv. kulturnom, disidentskom podzemlju, dio je emigrirao na Zapad, a među njima, kako smo to već spomenuli, našao se i Zagajewski.

Za vrijeme dok je stvarao u Poljskoj treba istaknuti nekoliko zbirki njegovih pjesama: »Priopćenja« (1972.), »Mesnice« (1975.) i »Pismo« (1978.), kao i roman »Toplo-hladno« (1972.), ali ubrzo je odustao od pisanja romaneskne proze shvaćajući da samo poezija posjeduje prostor neograničene slobode, a roman limitira i jezik i riječi. Istina, u emigraciji je objavio i treći (posljednji) roman »Tanka linija« (1983.), ali nakon toga je definitivno odustao priznavši kako nije talentiran za »široku i razgranatu formu pisanja«. Kada spominjemo njegove pjesničke zbirke, svakako treba naglasiti i važnost knjige »Pismo, oda množini-parafraza na A. Mickiewicza«, koju je objavio u Parizu 1983., a zatim je uslijedila jednako tako značajna zbirka »Platno« (1990.), također objavljena u Parizu. Nakon pada komunizma, u »staroj« domovini objavio je knjige »Ognjena zemlja« (1998.), »Povratak« (2003.), »Antene« (2005.), »Nevidljiva ruka« (2005.), »Asimetrija« (2014.), »Aerodrom u Amsterdamu« (2016.) i »Stvarni život« (2019.).

Esejističko stvaralaštvo

Iz esejističkog stvaralaštva treba izdvojiti knjige »Solidarnost i usamljenost« (1986.), »Dva grada – Pariz i Krakov« (1991.), »Obrana vatrenosti« (2002.), »Razgovor pjesnika i filozofa« (2007.) i »Poezija za početnike« (2017.). Ali, uz već ranije spomenutu, kongenijalnu zbirku »Putovati u Lavov«, valja spomenuti knjiga eseja »Neprikazani svijet« (koju je napisao zajedno s Julianom Kornhauserom,1974.), a imala je svjetski odjek. To je bio zapravo manifest u kojem su autori optužili tadašnju službenu, poljsku, komunističku kulturu i literaturu za izdaju i kukavičluk. Jan Kott, veliki poljski šekspirolog i teatrolog, ali i jedan od najvećih svjetskih majstora eseja, bio je potpuno u pravu kada je, analizirajući »Neprikazani svijet« (knjigu neki prevode i kao »Neprikladni svijet«) konstatirao kako esej može, kada govori o smislu života, svojom snagom izričaja nadvisiti i poeziju, a najbolja potvrda ove teze su upravo maestralni tekstovi Adama Zagajewskog.

Djelujući u okviru grupe »Sada« (»Teraz«) kao sastavnim dijelom programatskog »Novog vala«, Zagajewski se zalagao za novu poeziju koja će govoriti neposredno; postupno je svoju poetiku gradio (jezik, stil, metafora, rečenični sklop, ironija…) s ciljem razobličavanja svega neautentičnog, to jest prokazivanja društvenih laži i ideoloških falsifikata. Ali, nejasno je osjećao kako u stalnom sukobu s režimom gubi »autentične poetske alate« kojima je želio sofisticirano dotaknuti bit čovjeka i njegova života. I tek u egzilu mu se otvorio puni prostor introspekcije; taj estetski i poetski obrat omogućio mu je da iznova, iz novog kuta sagleda svijet, svoje vrijeme, ali i samoga sebe. Iznova je otkrivao fasciniranost prirodom, ali i filozofijom i umjetnošću, posebice glazbom. Istina, nije prestajao kao angažirani intelektualac reagirati na važne globalne, društvene i političke izazove i drame; recimo, nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. u Americi, u New Yorkeru je objavio poemu »Try to Praise the Mutilated World«, ali daleko je više bio posvećen (raz)otkrivanju smisla glazbe jednoga Bacha, Beethovena, Mozarta, Chopina, Mahlera, Brahmsa, Šostakoviča, a posebice A. Brucknera o kojem je ispjevao fascinantnu poemu. Hegel, Marx, Kierkegaard, Nietzsche, Cioran, Shopenhauer su ga oduvijek intelektualno privlačili i provocirali, tako da je svim ovim svojim uzorima posvetio stihove, a istaknuo bih tri pjesme – »Hegel«, »Schopenhauer plače« te »Kierkegaard i Hegel«.

U istoj mjeri bio je zadivljen pjesničkom imaginacijom Sofokla, Dantea, Goethea, Strindberga, Williama Blakea, Seferisa, Mandeljštama, Brodskog, Cz. Milosza, Herberta, Rožewitza itd.; svi oni su postali »činjenicama« njegova stvaralaštva, njegove poetske fascinacije na kojima je gradio »svoje prostore sreće i slobode«. Taj plamičak vječnosti o kojem je nadahnuto govorio i Czeslaw Milosz, Zagajewski je tražio cijelog života; je li ga našao, teško je reći, ali svakako nam je pomogao da se snađemo u ovom svijetu prepunom ekstrema. Naš unutrašnji, nevidljivi život oplemenio je entuzijazmom koji nam pruža mogućnost i energiju da ideologijom sužene horizonte postupno širimo i nadograđujemo i u tom duhu njegova je poezija Manifest, Testament i Epitaf jednom vremenu čiju glazbu treba znati čuti i uvijek je iznova odgonetavati.