ZAGREB » Teza da je žanrom krimića moguće jasno sagledati neuralgije društva i steći širu sliku o psihopatologiji društva, samo je naizgled egzotična. Preksinoć su tu temu iz raznih uglova na tribini »Socijalni aspekt krimića« sagledali književnici, gosti tekućeg Festivala svjetske književnosti Kjell Ola Dahl, Nada Gašić i Jurica Pavičić. Moderirao je Goran Gavranović koji je u uvodnom izlaganju dao pregled danas globalno najpopularnijeg žanra, istaknuvši njegove rastuće umjetničke dosege i jačanje društveno-kritičke note.

   Kjell Ola Dahl, norveški pisac krimića, u tom žanru vidi sjajnu priliku za suočavanje sa suvremenim društvima i pojedincima koji čine to društvo. Preko krimića se, po njegovom mišljenju, društvo može shvatiti na bolji način.

Poput igre

Sumnjičava prema nazivu tribine, naša najpoznatija krimi autorica Nada Gašić je primijetila da i ne postoji krimić koji se ne bavi nekim socijalnim problemom, jer ubojstvo čovjeka je najekstremniji oblik nasilja nad zajednicom. Socijalne elemente ona prepoznaje i kod Agathe Christie.

   Jurica Pavičić rekao je kako krimiće piše jer mu omogućuju spajanje dvaju strasti: opisivanja tvrdokuhane stvarnosti suvremenog društva te stvaranje zanimljive fabule, koja ga silom okolnosti obično dovede do kakve priče o zločinu. Ipak, on se pišući krimiće svjesno kloni klasičnih, zadanih struktura krimića.

   Otkrivajući pojedinosti vlastitog specifičnog odnosa prema tom žanru, Nada Gašić rekla je kako vrlo svjesno zlorabi taj žanr.

   – Nisam nikad, ustvari, odgovorila pišem li ja doista kriminalističke romane. Narušavam kriminalistički žanr kad god ja hoću i kad osjetim da mi to treba. Za mene je pisanje kriminalističkih romana poput igre papirnatim zmajem. Ja ga kontroliram koliko hoću i puštam ga da slobodno leti kad god ja to hoću.

   Na tribini se još govorilo i o tome kako krimić danas funkcionira i kao zamjena za društveni roman, kojega su predstavnici bili Balzac ili Stendhal. Kjell Ola Dahl pomogao je dekonstruirati paradoks norveškog krimića; činjenicu da toliko zaokupljenosti psihopatologijom društva u prozi cvjeta upravo u zemlji gotovo potpuno lišenoj kriminala, koja mnogim društvima služi kao ideal uređenosti i razvijenosti.

Paradoks

– To znači da ipak nešto nije u redu u tom društvu. Radio sam s ovisnicima, vidio koliko se truda ulaže da se ti ljudi vrate u normalan život. Htio sam pisati o tom beznađu koje je u bogatim zemljama izraženije; tamo je sve biznis, pa i ustanove za odvikavanja od ovisnosti, rekao je.

   Bila je zanimljiva Pavičićeva opaska o tome kako je kod nas Jugoslavija potpuno zanemarena kao okružje za krimić. Žao mu je što se u socijalizmu nije pisalo više krimića i čudno mu je kako to da danas nitko ne piše krimiće čija je radnja smještena u socijalističku Jugoslaviju.

   – Svakodnevno čitam novine i u njima gotovo svaki dan vidim temu za neku gotovo šekspirijansku dramu, pogotovo u politici. Teme za krimiće također nalazim u malom oglasniku i rubrici »Umrli«, pogotovo onoj u Slobodnoj Dalmaciji.