Najveći dio tekstova objavljenih u ovoj knjizi, koju je prošle godine objavila beogradska Laguna, nastajali su i plasirani u kolumne i na društvene mreže u razdoblju od 1999. do 2008. godine, a njima je pridodano i nekoliko najnovijih tekstova Vedrane Rudan, književnice koja može biti sve, samo ne dosadna.

Devet cjelina i 240 stranica protječe u tren oka i, kao što je to već uobičajeno, budi najrazličitiju skalu emocija – od pohvala do pljuvanja, od smijeha do psovke, od želje da što prije okrenem novu stranicu pa do nakane da se knjiga »zafrlji« kroz prozor… ukratko – to je Vedrana Rudan.

I dalje smo u banani

Naravno, s obzirom na činjenicu da su ovi zapisi nastajali u najvećoj mjeri pred dvadesetak godina, samo se po sebi nameće pitanje koliko se i je li se uopće što promijenilo?

Ako i je – na bolje nije! Jer, kad pogledamo teme koje Rudanova obrađuje i usporedimo ih s današnjicom udaljenom od tih tekstova od 18 do 27 godina, onda je zaključak kako smo i dalje u banani. Ili, možda bi ona rekla, u Hrvatskoj.

Život samohranih majki, muke i problemi obiteljskog života, svakavi a često nikakvi bračni odnosi, pokvareni političari i svećenici, tupi i agresivni mužjaci, prečesto tupave i nepotrebno podložne ženke, siromaštvo i nedostatak posla, stupidni mrzilački nacionalizam i nezasitno proždrljivi kapitalizam… sve te i brojne druge teme autorica je obrađivala u ranijim tekstovima koji su nažalost, aktualni i danas!

Milijun posto opravdana

Štoviše, današnjica potvrđuje kako je sva Rudaničina kritika, bijes, ogorčenje i cinizam kojim ih je pratila, bila milijun posto opravdana.

Tim je nekadašnjim tekstovima autorica dodala i neke nove (ima, ima i o Thompsonu, Plenkiju, Trumpiju…) u kojima ostaje autentično bespoštedna psovačica gluposti i svih onih koji gluposti stvaraju, ali itekako i onih koji ih bez pobune toleriraju! Pa kome dobro, kome ne!

Dio tekstova referira se i na njezino aktualno stanje vezano uz bolest, prolaznost i starost. Ti su tekstovi, mada su i dalje cinično duhoviti i efektni, kraći u odnosu na većinu ranijih tekstova u kojima, primjerice, vrlo umješno kombinira stvarnost i maštu stvarajući izmišljene likove i situacije, pri čemu uvijek uz svoj već prepoznatljivi cinizam i ironiju oduševljava i vrhunski realnim dijalozima koji su posebno dobri u pretposljednjoj cjelini »Riječki đir« u kojoj je oživjela lik unuka Kreše, tinjedžera koji na urnebesan način svjedoči o današnjim pogubljenim u svemu generacijama (čast izuzecima) mladih.

Sve u svemu objavljivanje ove knjige dobar je potez jer tekstovi Vedrane Rudan još jednom na dojmljiv i upečatljiv način govore o hrvatskoj (pa i svjetskoj) stvarnosti.

Kritičkog stava prema stvarnosti koja nas okružuje nikad dosta, pa je stoga dobro i imati te čitati ove knjige koje svojom provokativnošću jednostavno traže razmišljanje, promjene i reakcije. Da Vedrane Rudan nema, trebalo bi je izmisliti.

Wikipedija o autorici

Zapis o Vedrani Rudan na Wikipediji očigledno je s namjerom duhovit. Piše: »Vedrana Rudan (Opatija, 29. listopada 1949.) hrvatska je književnica, novinarka i društvena kritičarka. Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.

Bila je učiteljica, turistički vodič, prodavala je sladoled, radila je kao novinarka za više hrvatskih novina. Radila je kao urednica na Hrvatskome radiju i bila voditeljica televizijske emisije. 1991. dobila je otkaz.

Prvostupanjskom sudskom presudom 1993. vraćena je na posao, ali je uskoro sama dala otkaz. U siječnju 2009. dobila je otkaz na Novoj TV. Piše kratkim i britkim stilom. Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Objavila je djela koje su prevedena na: engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji joj je prevedeno nekoliko knjiga, a u Americi nekoliko priča i knjiga.

Kazališne predstave dramatizirane prema njezinim knjigama igrane su u: Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Monici, Budimpešti.«