Ako predstavljajući sugovorniku ovaj roman u najkraćim mogućim crtama kažete kako je riječ o pokušaju rješavanja bračnih i obiteljskih problema jedne židovske obitelji koja krajem 19. stoljeća živi u tadašnjoj Carskoj Rusiji (danas je to Bjelorusija), vjerojatno ćete naići na odmahivanje rukom. Devetnaesto stoljeće, obiteljski problemi židovske manjine u Rusiji, a k tome još i pune 523 stranice! Teško to može biti dovoljno zanimljivo, najvjerojatnija je reakcija. Itekako može, jedini je mogući odgovor jer je »Mesarova kći« od objavljivanja 2015. godine pa do danas autoru donijela nekoliko značajnih izraelskih književnih nagrada, a nakon prijevoda uslijedili su hvalospjevi i pohvale književnih kritičara iz New York Timesa, Guardiana, The Timesa…, ali i svih onih koji su si dali truda i ušli u svijet dojmljive proze Yaniva Iczkovitsa.

Mesarski nož

Temeljna je priča ova – u gradiću Motalu, smještenom uz obalu rijeke Yaselde, kojih stotinjak kilometara udaljenom od Minska, u roditeljskoj kući svog supruga Zvi-Meira živi s njegovim roditeljima i njihove dvoje djece nesretna Mende Speismann. Njezina i nesreća njezine obitelji nije vezana samo uz siromaštvo u kojem žive, već i uz činjenicu da ju je prije nekoliko mjeseci napustio suprug koji je otišao u Minsk uvjeren kako ima Božje poslanje širiti spoznaje o svetim židovskim knjigama. Mendi jedva preživljava, a štedeći kopejku po kopejku dođe do zašteđenih 30 rubalja što je za nju pravo malo bogatstvo. Na svoj rođendan uzme te novce i planira kupiti nekoliko sitnica za sebe i djecu. No, uhvati je trgovačka groznica, svoje učini i psihičko nezadovoljstvo zbog načina na koji živi i ona u nekoliko sati potroši gotovo sve! Shvativši što je učinila, ona odlazi do nekih trgovaca sa željom da im vrati stvari, a oni njoj novac. Naravno, nitko ne pristaje i Mende se sva u šoku vraća kući. U čamcu koji je jedina prometna veza s njezinim selom doživi psihički slom i baci se u Yaseldu.

Na svu sreću šutljivi čamdžija Žižek spašava je i otprati do njezine kuće. Stanje se tamo bitnije ne popravlja. Mende je u potpunoj depresiji, ne izlazi iz kreveta, zanemarila je djecu, potpuno je bezvoljna… Njezina sestra Fanny shvaća da se nešto krupno treba promijeniti i odlučuje otići u Minsk, naći Zvi-Meira te, ako treba, prisiliti ga da se vrati kući i počne voditi brigu o obitelji. Odluku o tome Fanny nije donijela laka srca jer višednevni put i traženje sestrinog supruga znači da će ostaviti voljenog supruga s kojim ima petero djece. Ipak odlučuje krenuti, a pomoć joj na tom putu odlučuje pružiti Žižek koji je, otkrit ćemo to kroz priču, puno, puno više od šutljivog vozača čamca. No, put do Minska sve je samo ne lagan, pogotovo za dvoje Židova koji se kreću kroz seoca i naselja u kojima je mržnja prema njima očita. Zato njih dvoje putuju noću, a to znači posebnu opasnost jer su razbojnički napadi česti. I baš jedan takav dogodi se i njima jer ih napadne pljačkaška obitelj koju čine otac, majka i dva sina. Kad zbog njihova nasilja postaje jasno da će Žižeka ubiti, a nju silovati pa ubiti, Fanny koristi svoje zadnje oružje – mali mesarski nož kojim vrsno barata još od djetinjstva kad je ocu pomagala u mesnici pri obrednom klanju životinja. Njezina munjevita reakcija znači smrt za dvojicu sinova i majku, a užasnuti otac pobjegne, kao što s mjesta sukoba bježe Fanny i Žižek nastavljajući put k Minsku. Kad policija otkrije zaklana tijela kreće istraga, a vodi je iskusni te poslu i zakonima odani inspektor Piotr Novak.

Paleta raznovrsnih likova

Daljnju radnju nema smisla pričati, ali svakako treba reći da je »Mesarova kći« puno više od avanturističkog ili kriminalističkog romana, što ova početna zbivanja sugeriraju. Potpuno suprotno, Iczkovitsev roman u svojoj je srži pravi crnohumorni društveni roman, a svi bogati slojevi te vrste književnosti polako se otkrivaju kroz Novakovu potjeru za »zločincima«. Istina, elementi društvene kritike uočljivi su već i u činjenici da društvo židovske zajednice dozvoljava da suprug bez ikakve odgovornosti napusti obitelj, ali daljnja će radnja donijeti još druge brojne primjere nesavršenosti ruskog društva tog doba, društva koje praktično iz feudalizma klizi ka tada još mnogima neshvatljivom komunizmu koji će biti rođen dvadesetak godina kasnije. Naravno, autor kroz sliku Carske Rusije nudi, ustvari, sliku svakog totalitarnog režima pa u brojnim opisanim zbivanjima prepoznajemo i ovo naše više od dva stoljeća od tih dana udaljeno doba. Uz grozomornu sliku takvog društva posebno su dojmljive i moćne slike brutalnog policijskog i vojnog sustava, a iznad svega ipak je položaj potlačenih, posebno radnika, seljaka, žena i židovske manjine. Upravo to, a ne radnja koja je dovoljno napeta i zanimljiva da drži pažnju ljubitelja »hoće li ih uhvatiti štiva«, srž je ovog sjajnog romana koji nudi paletu raznovrsnih likova koji djeluju iznimno životno i uvjerljivo.

Rođeni pripovjedač

Iczkovits je vrhunsko umijeće iskazao i u pripovijedanju pa ga, primjerice, Jewish Chronicle naziva rođenim pripovjedačem. Od početka ovog romana on se stavlja u položaj tzv. sveznajućeg pripovjedača, indirektno ili direktno zna se obratiti čitatelju, a priču vodi vrlo uvjerljivo nadopunjujući liniju glavne radnje osvrtima na prošlost koji služe za bolje upoznavanje glavnih likova, za kompletiranje njihovih ličnosti kako bi nam njihovi postupci u sadašnjosti bili jasni i razumljivi. Uočljivi su pritom i dojmljivi trenuci crnog humora i općenito noir pristupa pa su u New York Timesu njegov pristup pripovijedanju popratili rečenicom koja glasi: »Da su braća Coen ikada stvarala izvan granica Amerike, u ovom bi romanu našli mnoštvo tema za svoje filmove.«

Poredba s čuvenim filmašima koji su zaslužno za, primjerice, filmove kao što su »Fargo«, »Veliki Lebowski«, »Nema zemlje za starce«, »Spaliti nakon čitanja«… zaista je točna jer i u Iczkovitsevoj mašti sve pršti od posebnih i otkvačenih likova koje jednostavno morate zapamtiti, a takav je i završetak romana koji, dojam je potpuno namjerno, donosi jedan nerealan happyend. Kao da je autor htio čitateljima reći – eto, sad ću vas malo na kraju razveseliti. Znam da se tako vjerojatno nije dogodilo, ali, neka vam bude. Pa i zbog toga je »Mesarova kći« definitivno sjajan roman.