Možda je i sto godina trebalo proći da bi se riječka epizoda Gabrielea D’Annunzija konačno počela promišljati na način primjeren toj zahtjevnoj temi. Ideja je to koju smo ponijeli s pulskog predstavljanja knjige Tee Perinčić »Rijeka ili smrt!« u sklopu 25. izdanja pulskog Sajma knjiga. Knjigu riječke povjesničarke i kustosice u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci objavila je Naklada Val, dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku i u izdanju koje plijeni pozornost tvrdim koricama i kvadratnim oblikom te bogatom opremom i fotografijama.

Danuncijada

Zanimljiv se, eklektičan skup sastavio ne bi li knjigu predstavio. Osim moderatora etnologa Andree Matoševića, o knjizi je govorio kulturolog Aljoša Pužar, kao i novinar Boris Dežulović. Uz autoricu, složio se tako divergentan narativ, koji je iznimno kompleksnoj temi, o kojoj će vjerojatno zauvijek postojati prijepori, pristupio s više pozicija, pokušavši osvijetliti kako okolnosti D’Annunzijeve »okupacije« Rijeke, tako i zablude i zastranjivanja u promišljanju te teme. A stavimo li knjigu u kontekst u kojem nastaje i hibridni film o istoj temi autora Igora Bezinovića, koji je i jedan od recenzenata knjige Tee Perinčić, a o kojem smo opširno pisali u Novom listu, čini se da je sazrelo vrijeme za suočavanje s mnogim, ako ne već svim, aspektima riječke društveno-političke »danuncijade«.

Rekao je u kontekstu predstavljene knjige to i Aljoša Pužar, ustvrdivši da knjiga Tee Perinčić promišlja D’Annunzijev period gotovo ispred svog vremena, jer hrvatska historiografija još nije do kraja odradila svoj posao pa da se o tome rade sinteze.

– Hrvatskoj takve sinteze trebaju. I treba prigrliti ove početke.

Tea Perinčić je dolično odgovorila zadatku, ali samo ako je to prvi korak – rekao je Pužar, no od Perinčić je publika, koja je u Puli došla u zavidnom broju na »riječku« temu, saznala da se ona tom temom vjerojatno više neće baviti, što znači da to ostaje drugim autorima.

Crtica iz svjetske povijesti

A prema njenu kazivanju, pristupila je temi tako da ju nije htjela prikazati kao lokalnu povijest, već kao crticu iz svjetske povijesti. Naime kontekst u kojem se događa »okupacija« jest kontekst nakon Prvog svjetskog rata, kada se na Mirovnoj konferenciji u Parizu raspravlja o sudbini Rijeke, koja je ostala bez države te je u njoj živjelo više naroda, koji su svaki vukli na svoju stranu.

D’Annunzio je, kao »ludi« karizmatik bio dobar kandidat za poziv riječkih Talijana da im pomogne u priključivanju Rijeke Italiji, iako Rijeka, kako je to istaknula Perinčić, nikada zapravo nije pripadala niti jednoj skupini s Apeninskog poluotoka (ako se izuzme Tarsatiku). D’Annunzio, koji nije bio ni jedini izbor Talijanskog nacionalnog vijeća, u vrućici je na kraju ipak došao u Rijeku, a ono što je uslijedilo nije bilo dijelom plana – jer nije došlo do pripojenja Italiji – već plodom spleta okolnosti.

Sodoma i Gomora u Rijeci

Boris Dežulović je zagrebao po površini kompleksnosti teme, rekavši da postoji tu jedan zanesenjak koji živi u svijetu epa i romantične slave, čovjek za koga neki historiografi tvrde da stoji na početku fašizma, ali je ujedno i zagovornikom nekih libertinskih shvaćanja.

– Dok zagovara Veliku Italiju puno šire od Rijeke, istovremeno proizvodi Sodomu i Gomoru u Rijeci u kojoj je više kokaina nego u bekstejdževima na reperskim koncertima i evo sada, sto godina nakon, mi svjedočimo pojavama nekih populista koji su njegov daleki odjek, samo to više nisu pjesnici, nego su u duhu vremena komedijaši i lakrdijaši: Boris Johnson, Beppe Grillo, Miroslav Škoro… – rekao je Dežulović, povlačeći paralelu s današnjim vremenom.

A ono što je Rijeka s D’Annunzijem izgubila, kako to kaže Perinčić, njen je kozmopolitski karakter. Naime u Rijeci je teško bilo naći obitelj koja ne bi bila miješana, u kojoj ne bi bilo i Talijana, Hrvata, Mađara… No pojavom D’Annunzija to se gubi i počinje se nametati matrica nacionalnog određenja.

– Mala obnova te paradigme događala se u Jugoslaviji, ali to se iscrpljivalo na pripadnicima bivših republika, što je osiromašilo grad – rekla je Perinčić.

Po pitanju metodologije Perinčić je još jednom posvjedočila da su izvori na hrvatskom jeziku gotovo nepostojeći i da je to bio jedan od razloga za knjigu, ali da u tom kontekstu knjiga nije napisana suhoparno, već kao priča koju svatko može razumjeti. Tako, dakle, da se zadovolje i akademske potrebe, ali da knjiga ne bude dosadna.