Licemjerje koje se provlači kroz sve pore društva iskazalo se na najtransparentniji način. Indikativno je svojevrsno posrnuće ministarstva koji preispituje ne samo mene, već i devetogodišnje razdoblje odluka stučne javnosti, učiteljica, knjižničarki, generacije mladih čitatelja koji su već odrasli
Puno je povoda za razgovor sa Silvijom Šesto: ta produktivna spisateljica koja je nedavno izabrana za predsjednicu Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, ovogodišnja dobitnica nagrade »Grigor Vitez«, već godinama predano radi na poboljšanju statusa pisaca u društvu, a aktivističku »notu« svojoj biografiji dala je istupanjem protiv suptilne krađe autorskih djela, što je godinama nekažnjeno provode izdavači udžbenika, neovlašteno »posuđujući« ulomke iz većih književnih djela, ne nudeći autorima ni honorar, ni informaciju o tome da su uvršteni u udžbenike.
Kulturnim klubom »O’grada« oživjela je društveno uspavanu zagrebačku Kustošiju, a bujan i zanimljiv program kluba odjekuje i šire, pružajući primjer kako se vlastitim snagama, s puno volje i predanosti, mogu napraviti značajne stvari za kulturu.
No, ovi su razlozi bačeni u sjenu nedavnom aferom koja je buknula oko njezina romana za djecu »Bum Tomica 1«. Taj je lektirni naslov, napadnut od Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti »Blaženi Alojzije Stepinac«, u medijima glasno »prokazan« kao pornografija za djecu.
Na te je optužbe reagiralo i Ministarstvo obrazovanja, osnovavši posebno povjerenstvo za izradu stručnog mišljenja o prikladnosti knjige »Bum Tomica 1«.
No Povjerenstvo Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO) ocijenilo je danas da se knjiga Silvije Šesto »Bum Tomica 1« opravdano nalazi na popisu lektire za 4. razred osnovne škole.
Uspješna ste i priznata autorica za djecu. Ipak, što konkretno znači taj uspjeh? Živite li dobro od pisanja, u Hrvatskoj, danas?
Raščistiti trgovinu
Vaš izbor na čelo udruženja spisatelja za djecu i mlade nije nikog iznenadio. Možete li izdvojiti nekoliko prioriteta iz vašeg programa – na čemu ćete u svom mandatu inzistirati, koji su vam prioriteti?
Jesu li pisci za djecu diskriminirani u odnosu na pisce za odrasle, kako se često može čuti od autora?
Prostor slobode
Koja je vaša strategija u borbi protiv ove diskriminacije? Mislim na »O’gradu« i aktivnosti vezane uz nju.
– »O’grada« je prostor slobode, druženja slobodnih ljudi, razmjene strasti u kreaciji. Zapravo, kad se okrenem mogla bih reći da oduvijek tako i živim. Volim pripadati svojem dvorištu, uzgajati svoje biljke, voćke, cvijeće. Tko želi doći, probati plodove, omirisati ruže, ostaviti trag, dobrodošao je.
Što je s medijma? Posvećuje li se književnosti za djecu dovoljno pažnje, ili interes naraste samo kad se pojavi kakav skandal, poput onog za tobožnje opscenosti u lektirnom naslovu »Bum Tomica«?
– Nažalost, medijsko praćenje produkcije književnosti za djecu i mlade ravno je nuli. Nije ništa bolje ni s književnošću za odrasle. Postoji pojam takozvane medijski nevidljive i vidljive književnosti. No, prije ili kasnije, veliki promet istroši najfrekventnije, dok prave vrijednosti povučene čekaju svoje vrijeme.
Ako se može izvući ikakav zaključak o tome što se događalo oko »Bum Tomice«, koji bi to bio? Jeste li kroz ovo iskustvo stekli kakav novi uvid u opće društveno i kulturno stanje u HR?
Na vjetrometini
»Bum Tomica« je kao tekst i predstava nagrađen ne samo u Hrvatskoj, već i u Sloveniji. Kao autorica nisam pozvana braniti svoj tekst, ponudila sam ga na čitanje, otvorila javnosti i to je sve. Kad je riječ o neponovljivom iskustvu svojevrsnog linča i hajke, paradoksalno je kako uz sva udruženja za zaštitu biljaka, drveća i vrtnih patuljaka… ostadoh na vjetrometini. No, ja volim vjetrove, buru obožavam. Ona čisti.
Koliko ste zadovoljni kvalitetom lektire za osnovce? Stvaraju li se danas dobre knjige za djecu, budi li lektira ljubav prema čitanju ili, naprotiv, obeshrabruje i razuvjerava?
– Osvježavanje lektire novim, suvremenim tekstovima nasušna je potreba. Na taj način djeci je omogućen širi izbor, bolji pregled i u konačnici povećan interes. Godišnja se produkcija i u ova teška vremena drži iznad vode. Izlaze vrijedna djela, probijaju se.
Osim što ste spisateljica, moglo bi se reći da ste književna aktivistkinja, i to bez dlake na jeziku. Jedna ste od rijetkih autorica koje otvoreno govore o nepravdi, osobito u izdavaštvu. Jeste li se ikad pokajali zbog tog javnog istupanja, jesu li vam se zbog ukazivanja na nepravdu zatvorila neka vrata?
– Nepravda postoji svuda, pa i u izdavaštvu. Obično nepravdu stvaraju ljudi koji rade ono što ne vole i sklona sam ne miriti se s tim. Pokajala se nisam, jer nisam ni pogriješila. Sve što se u tom smislu zbiva ispit je za okolinu, ne za mene. Svoje sam ispite davno položila, trenutno živim, radim ono što volim i u što sam uvjerena da je dobro, a vrata koja su mi se zatvorila nisu bila dovoljno kvalitetna. Neke stvari prepuštam ljudima od struke. U stolariju se ne razumijem.
Ambiciozni ste i sposobni. To je kombinacija koja za predmet često ima veliku količinu »hrvatskog jala«. Vidite li zavist oko sebe?
– Zapravo uopće nisam ambiciozna. Iskustveno ambicija povlači neselektivnost, a ja doista biram i imam izbor. Nisam sklona društvenoj mimikriji, kameleonstvo me kao fenomen inspirira, shvaćam i razumijem, detektiram, opisujem, igram se. U ljudima vidim sve boje, biram one u kojima se najbolje osjećam, nijansiram. Zavist je jedan od simptoma bolesti duše. Bolest treba liječiti.