Velemajstor književnosti za odrasle – proslavljeni otočanin Senko Karuza – konačno se upustio u hrabar pothvat pisanja za djecu. Slično kao i kad piše za odrasle, sve ono što je proživio i doživio, sve mudrosti koje je putem našao i svaki puteljak kojim je zašao, sve je to pronašlo svoje mjesto u ovoj divnoj knjizi. Njegove pjesme su vedre i tople, duhovite i nježne, zabavne i katkad mrvicu začudne. I ono najvažnije: uz njih će djeca odrasti u bolje ljude!

Ovako piše na koricama slikovnice »Hrabro srce«. Ovako je napisao Andrija Škare, pisac i urednik u izdavačkoj kući Mozaik knjige. Reći će brzopleto svijet da se ne treba tome čuditi, da urednici tako svoje pisce hvale. U ovom slučaju je ipak malo drugačije. Sve da čovjek i nema još knjigu u rukama komotno može potpisati sve što je Andrija napisao. Jer, Senko Karuza je odavno onaj koji svojim pisanjem ljude čini boljima. I Senko Karuza uistinu jest s otoka, s Visa. I Senko Karuza ima sijedu kosu i širok osmijeh poput kakvog dobroćudnog diva. I Senko Karuza u uvali Mala Travna spravlja specijalitete zbog kojih se dolazi s drugog kraja svijeta.

MEJLOM? MA NE!

I piše, piše on prozu, piše pjesme, a evo napisa svoju prvu slikovnicu. Idealno da ga se zaskoči na zagrebačkoj promociji »Hrabrog srca« i zamoli za razgovor. Jer, ne dolazi se s Visa tako često u metropolu.

Akcija, za koju bi ipak bilo mrvu pretenciozno kazivati da je pomno i do najsitnijeg detalja osmišljena, započela je zapravo sjajno. Slikovnica je u ruksaku, ruksak je na leđima, a leđa su taman došetala u kavanu kazališta »Gavella«. Tamo pjesnikinja i kritičarka Sanja Baković. Mic po mic, slovo na slovo i dođosmo do toga da je u ruksaku »Hrabro srce«. Sanja uzima knjigu u ruke, čita prvu pjesmu, ono što se kao i čitava zbirka zove »Hrabro srce«, a dok čita osmijeh joj se licem širi.

Foto Davor Kovačević

– Sve je tu! Humor, rima, životne situacije. Sve je tu – govori.

Sluša to djevojka za šankom Gavellina kafića, priskoči hitro pa pita što je to i tko je to i može li baciti pogled na slikovnicu i ona. Pritom joj se dogodi isto što i Sanji, onaj osmijeh što se licem širi. A sve zbog pjesme koja počinje ovako: »Ovim vam dajem na znanje/ u mojoj je kući kaotično stanje/ otkad je tata za ručkom prnuo/ podrignuo zatim bez da se osvrnuo/ prozor zatvorio da promaja ne bude/ pogubna za nas, kako kaže: »ljude!«

Ooo, bit će ovo, štono bi se »po naški« reklo, piece of cake i posvemašnji gušt uloviti Senka pa divaniti s čovjekom za kojeg se čini da ga oduvijek znaš makar se nikada službeno upoznali niste. Ali, ne lezi, vraže! Senko ne bi razgovarao uživo! Nudi svoju mail adresu, može tako da novinar pošalje pitanja, a on onda napiše odgovore. Nije to ništa neuobičajeno, danas se tako razgovori mahom i rade da se sugovornici i ne vide. Bude, navodno, lakše novinaru, bude brže novini, a bude lakše i sugovorniku tim više ako pamti neke razgovore uživo koji su objavljeni u tisku izgledali posve drugačije od onog kako se pričalo. Sve se čini da se Senku takvo što i dogodilo, razgovori koji su objavljeni izgledali su posve drugačije od razgovora koji se vodio. Ma, ovaj novinar nije taj. Pričati sa Senkom preko mejla čini se suludo kao da recimo naletite na Groucha Marxa i ne vidite mu mimiku dok vam odgovara na upite. Pitanja mejlom su za ministre od slatke vode, šoubiz zvijezdice, ili ako je pandemija, ili ako je sugovornik daleko…

– Nemoj se ljutit’, nije ništa osobno, samo imam loša iskustva. A i pisac sam, normalno je da pišem – iskreno će Senko.

Hm i uf i što ćemo sad. Ljutit’ se i nema smisla na dobroćudnog diva. Ništa, sjest ćemo u stolac knjižnice »Bogdan Ogrizović« među mnoštvo koje voli ili Senka, ili dobar stih, ili oboje, pa čuti zašto je onaj kojeg se do sada voljelo zbog proze i pjesama za odraslu živalj odlučio pisati stihove za djecu. Samo, za stolom nije samo Senko, tu je i onaj spomenuti Andrija, tu je i Marko Hadjur također iz Mozaik knjige, a tu je i ona bez koje slikovnice ne bi moglo biti, ilustratorica Irena Jukić Pranjić.

ZBOG DVIJE DJEVOJČICE

Sve kreće onako kako krenuti i mora, s pitanjem kako to da je baš sad i nakon svega što je do sada napisao odlučio pisati slikovnicu!? Senko na to pozdravlja nazočne, kaže drago mu je što su došli, a onda s blagošću pogleda dvije djevojčice od svojih četiri, pet godina što u prvim redovima sjede zajedno sa svojim mladim roditeljima.

– Posebno mi je drago i velika mi je čast što su među nama i dvije djevojčice koje imaju toliko godina koliko je imala njihova mama kad je prvi put bila u Maloj Travni. To je usput i odgovor i koliko su stare i kako sam počeo pisat’ ove pjesme – veli Senko.

Imaju pjesme u slikovnici i više od 25 godina, kaže Senko. Pisane su one u vali na otoku Visu u doba kada nije bilo ni mobitela ni društvenih mreža, taman da se se djeci trebalo malo više posvetiti. Bilo je to doba kad su djeca trebala starije da bi bila maštovitija, odnosno da bi svi bili maštovitiji. No, nije Senko od onih koji će iskoristiti svaku priliku da pokudi današnje vrijeme i kaže kako je nekada bilo puno bolje.

– Nije. Kad se na mom otoku pojavio prvi televizor, od podne sam čekao ispred susjedovog stana da bi pogledao jedan sat programa. Svi smo mi bilo zableseni slikom – iskreno će Senko.

Priče iz slikovnice nisu, veli, nastale ciljano, niti kao plod nekog njegova plana.

Foto Davor Kovačević

– One su nastale u nekim specijalnim momentima kada je djecu s nečim trebalo zabaviti. One su stjecajem okolnosti nastale i ostale takve kakve jesu. Andrija me uvjerio da su i edukativne, što je do sada nisam vidio – u svom stilu će Senko.

EMOCIONALNI TOBOGAN

Pjesme su to koje sigurno nisu aktivističke, niti su nastale s namjerom, reče. Jer…

– Pjesme ne nastaju s namjerom, već naprosto nastaju kao odraz našeg identiteta – ističe Senko.

Bila je potreba da se djeci ispriča neke priča i Senko je priče pisao i pričao. Ali, zašto je čekao toliko dugo da ih ukoriči?!

– Zato što sam mislio da nisu one toliko važne za neki širi krug. Sad su mi važne i to uglavnom zbog Ireninih ilustracija. Sad je to knjiga. Same za sebe mislim da ne bi bile prepoznate, ni važne – iskreno će Senko.

Andrija drugačije malo priča. Kaže, čim je pročitao prvu pjesmu znao je da je to to.

– Ovo je knjiga koja je vrlo duhovita, vrlo zabavna, vrlo topla i vrlo edukativna. Senko vodi čitatelje na emocionalni tobogan, ima pjesama na koje će te se nasmijati na glas, ali ima i onih koje diraju u neka meka mjesta i meni ih je teško čitati, a da ne pustim suzu – reče Andrija.

Senko je tu osjetio potrebu da još malo pojasni kako su pjesme nastale i gdje, u kojem kontekstu i u kojoj okolini. Uvijek su važne stvari koje su, kaže, okolo.

– Pjesme su nastale u trenutku dok je u toj uvali živio još taj nesretni svima dobro poznat Multimedijalni mobilni centar za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima gdje sam ja kao mlad povratnik na otok gajio iluzije da se nešto može promijeniti, da treba početi od najmlađih – priča Senko.

Radili su u tom Multimedijalnom mobilnom centru za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima najrazličitiji edukativno programi, recimo ona škola kruha zbog koje je Senko napravio krušnu peć da djeca peku kruh i da ne zaborave od čega se kruh sastoji.

– Pa je jedno dijete napravilo hobotnicu od kruha koja nije mogla uć’ u tu peć. A sve je drugo moglo uć’. I tu je nastao problem. Kad sam ja to počeo kratit’ dijete je počelo plakat’. Sad to dijete treba na neki način cenzurirati. E jedna od glavnih okosnica u pjesmama je pokazivanje te cenzure. Cenzura je ono što mi stalno činimo u edukaciji naše djece, dakle pokušavamo ih kanalizirati u onaj svijet koji je za nas podnošljiv, od njih napraviti dobre ljude i ne poštivati njihove želje. Dakle, kratiti te krakove njihove hobotnice koja u praksi ne može ući u peć, ali u mašti bogami može. A mašta pripada poeziji – u dahu će Senko.

Shvatila je sve to i Irena Jukić Pranjić, nije bez vraga na naslovnici lik posve nalik Senku, bradat, kosat i tek malo mršaviji taman da mu donja majica, potkušulja, kanotjera stoji perfektno. A bome, nacrtan Senko je i onaj koji, da oprostite, pr’ne za stolom pred ukućanima. Nije tu nikakve cenzure bilo, tu je, u slikovnici i njenim pjesmama, hobotnica ulazila u peć kad god je htjela i kolika god da je bila.

Pitali su Senka za promocije i koliko je drugačije pisati za djecu nego za odrasle, a on reče da je razlika velika isto kao i ona između pisanja proze i pjesama.

Foto Davor Kovačević

– Što se mene tiče, svatko ima recept za pisanje svoga teksta koji je jedinstven, neponovljiv i individualan i radi isključivo za njega. Znači, u književnosti nema prepisivanja. Načitao sam se biografija i biografija, i knjiga i knjiga, ali ne možete imitirat’ bilo koga tko je već nešto dovršio. Vi morate proizvest’, izmislit’, pronaći u sebi samoga sebe da bi našli taj glas, da bi taj glas osobni progovorio. U poeziji je to malo drugačije jer taj glas uvijek ima u sebi neko nadahnuće. On je uvijek vezan uz moment – objasnio je Senko.

KILOMETRI REČENICA

I da, nije to ona inspiracija zbog koje se laicima sa strane čini da je lako. Za taj trenutak inspiracije, ističe Senko, treba kilometre i kilometre rečenica i teksta pročitati da bi se shvatilo, da sve sjedne na svoje mjesto i da se proces u pjesniku, piscu pokrene. Treba tu rada, u najkraćem će Senko, makar veli i to da je puno teži posao ipak onaj u vinogradu.

Sve bi se pjesme u zbirci mogle zvati »Hrabro srce«, ne dvoji Senko, jer sve na neki način oslikavaju odmak od cenzure koja nas u stvarnosti čeka. Pa se u jednoj pjesmi to hrabro srce odnosi na roditelje, a u drugoj na hrabrost djeteta koje ima tu snagu kazati roditeljima da ne želi biti ni tenisač, ni glumac već njihov mali sin do kraja života. A što se poruke knjige tiče, ne sumnja Senko da će svatko tu naći nešto svoje. Pritom bi se moglo dogoditi isto što se dogodilo i prije ohoho godina, kad su pjesme nastale. Mogli bi roditelji birati one »lakše pjesme«, a djeca, mudra kakva već jesu, one »za odrasle« poput »Crne rupe«. Jer: »Znam neke crne rupe/ veoma opasne kad zatupe/ da su svemoguće/ i da mogu nemoguće.«

Bome, skoro pa sve je Senko objasnio, ako je diktafon to dobro snimio, a novinar dobro prenio na papir. Nije mejlom, nije ni uživo, ali je tu negdje nešto između. Možda bude zalog za budućnost, onu u kojoj se u vali u Maloj Travni velike neke ruke, poput onomad dječjih, muče da uguraju preveliku krušnu hobotnicu u premalu krušnu peć, pa da ne bude cenzure uopće. I u kojoj pjesnik i novinar bez straha ikakva pričaju o svemu, jer su im srca hrabra, svim prošlim iskustvima i životima usprkos.

KRATKI ŽIVOTOPIS

Rođen je 1957. godine u Splitu, a djetinjstvo proveo na otoku Visu, kao i prve godine školovanja. Kasnije, školovao se u Splitu i Zagrebu, ali ostao vezan uz Vis, otok na kojemu živi i koji je postao nezaobilazna tema njegovih proza. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i već tijekom studija počeo pisati književne tekstove. Objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Već desetak godina ima stalnu kolumnu u magazinu More. Priče su mu uvrštene u domaće i strane antologije i prevedene na desetak stranih jezika.

Prvu knjigu priča, »Busbuskalai«, objavio 1996. u zagrebačkoj Nakladi MD. Slijedile su knjige »Ima li života prije smrti«, »Vodič po otoku«, »Teško mi je reći«, »Kamara obscura«, »Prsa o prsa«, »Fotografije kraja«. Zajedno s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom objavio knjigu »Tri krokodila«.